DVIJE BORBE
S mliječnim pogledom mi piješ
propuh iz kostiju
Zatvaraš oči
I liježeš na toplu zemlju
krotku
Da uzmeš daha
Prije zadnje borbe sa mnom do zore
Kad krtice budu plesale pod ovim svjetlim mjesecom
Ja ću te nalivati gustom hladnoćom
Za zadnji put
U nepovrat prije nego što krenem
A ti skupi snagu
I oprosti…
UZVIŠENI
Rađaš se iz maka tulipana
Pored kamenog zida
I u sivom uhu
Isipaš mi
Sav grohot
Sakupljen
Po svijetovima
U kojima dječaci šetaju bezimeni
I slavuji u kljunu drže
Plašt rata
I u kojima vatra liže ponore
Sa poskocima sklupčenim u njima
ugrušenim od straha…
– Zaista učiš kamen
da sanja u bojama!
DA SE NIKADA NE PONOVI
Sloboda guta barut
I bodro vas tjera naprijed
Gdje mislite ponovljivost odgonetnuti
U bijesu skakavca
– Glad, kajanje, plamen u dvijema rukama voštanim.
I vrištite jedan na drugog
Bijesno u krugu koji se stišće
I ostavljate pustoš
Gdje dugo poslije vas
Ukopane sablasti niknut će
Nijeme na svim jezicima…
IZBJEGLICE
(Salaam Aleikum Evropa)
Mali kamenčići poput očnjaka u petama
I okorjeli znoj pod pazuhom
Na koji se žedne muhe lijepe
Produžavaju napred
mutnim pogledom
kako bi molili
Za bar malo suhe kriške kruha
Da ga malo u kiši smoče
I protrlju u srcu
Kako bi dalje produžili
Tamo gdje bijeli golubovi
Latinski pričaju na nebu.
OBMANA
Ne znam gdje ptice
Zakopavaju svoje mrtve
Daleko od neba
Puno ljetnih zračnih svjetlosti
U bezuboj šumi
Ispod studenog kamena
Kako bi pokrili sram
Koji će otkucavati na ušima
Il’ u glatkoj vodi
Tijelo
Čemer
Neviđeni da teče
Krišom otrgnuto
Ono što treba druge da uči
Da ne umiru isto.
NIJEMI UČITELJI
Pljuni dva slova
U smrdljivo jelo
Od jednačina i brojeva
Čiji je recept zapisan
U knjigama
Koje dobivamo besplatno u školi
Kojima su nas udarali po glavi
Kad smo zamišljali
Šareno srce puževo
Kad smo mislili da drveće ima oči
I brkove koji iznutra rastu
Sklupčanim mačkama
Kad smo ih gađali pljuvačkom s prozora
A udarali su nas po glavi
Jer smo pokušavali da sanjamo.
USTRAJNOST
Kad sam ti rekao da si nebo i željezo
Odgovorila si mi “za tvoje kosti”
Nasmiješila si se i nastavila gledati
Preko, s druge strane nas, i svijeta
I ono što se prekorava i boli
Dalje od težnje za tisuću staklenih zvona
Gdje sam samo ja i moje kosti
Ti i tvoja pljuvačka
Ljubimo se zauvijek
Kao raskrsnica
Kao znamen
Ili ništa
I izgorimo kao suza
Ispod dugog neba
Shvaćajući da je daleko kraj
Osmijeha i smisla.
AEMILIA
Mačke ližu kisele mrlje
Koje fermentiraju pored kontejnera
Dok ona zavijena u crno
Priča mi o osmijesima i hladovima.
I vozila se polako ušutkavaju
Zato što je mjesec skoro pun
I vjetar si češe grlo
Jer vječnost u nama živi.
“CENTAR SVIJETA”
Nekada davno
S ushitom sam se se sjećao prvog borca
Koji je plesao iznad mrtvog plijena
I štapom je iscrtao sve četiri strane svijeta
Za nas
Za Kaos
I nepokorene čežnje
Sjećao sam se mog djeda
Koji još čuva šešir i kajš
Ako ponovo bude rata
I tiho sam se klanjao pred kamenim bistama
Koje čuvaju prošlost
Od zaborava
Ali nikada drugačije
Nikada nisam pomislio
Da mrak može
Biti dovoljan sam sebi
I da je svaka potraga uzaludna
Svaki dodir bez smisla
Da ne postoje heroji
Osim u nama samima.
POD DERVIŠOVIM SIĆEM
Kad bi mogao bar na pet minuta
Ući u moj um
Postat ćeš vrabac usred usijeva žita
Ispod crvenog kamena pronaći ćeš
Jezik munja,
I devojku koju volim sa tri njedra
I cvijet umjesto bradavice na jednim,
Kao kaos koji opjeva vene heroja
Vidjeti ćeš sve boje svijeta
Nacrtane jednom linijom,
Svinje koje se igraju žmurke
U ružičastim haljinama
I modrice koje se pračkaju poput riba u mreži,
Riječ „krivica“ isklesana na grudima vjetra…
… pet minuta u mom umu
i još me tražiš…
Prevele s makedonskog na hrvatski: Nataša Sardžoska i Ana Senčić