Moja blaga majka ne može doći.
Paul Celan
PROLOG: VODA
Mislim da se mogu sjetiti kako je počelo.
Svijet je bio natopljena spužva. Već u februaru zemlja nije više mogla primiti ni kapi. Zima je te godine bila neobično blaga. Ali se, kako već biva na Mediteranu, otegla, sve dok, onako kako smuk guta jaje, nije progutala proljeće. Dan za danom, kiša je lila. Tako mjesecima. Tako pola godine. Vrijeme plave ribe je već uveliko bilo za nama, a i dalje su van izlazili samo oni koji su morali, samo u kišnim kabanicama. Ribari su se svakoga jutra okupljali u svojim malim kafanama na obali, gdje sve smrdi na ribu i morsku travu, spremni da, kao i obično, popiju svoj espreso i prije zore isplove. Kao da će se, budu li istrajali u svojim malim ritualima, stvarnost vratiti na staro. Ćutke su sjedjeli i prevrtali prazne šoljice za kafu, kao ostatak istrijebljenog plemena, koje i dalje ne razumije zašto je njihov svijet nestao. Uzalud su slušali vremensku prognozu, beznadnu kao paganska misa. Nije bilo dobrih vijesti. Kiša neće stati. More neće pasti. Oni neće isploviti. Ljudi čije su porodice ovisile o ulovu očajavali su i ispijali lozu za lozom. U martu, samo najuporniji lovili su kublu i uzalud stajali na kiši, pokušavajući prodati ribu kupcima kojih nije bilo. Lov na kozice, najunosniji u godini, najprije je odložen, potom je postalo jasno da ga neće biti. Čak i da su uspjeli isploviti, rizikujući glave po valovima koji su se uz grmljavinu lomili u plitkoj vodi zaliva, bio bi to izlišan napor. More je bilo ledeno: svega 12 stepeni, iako se bližio maj. Kozice stižu tek s toplim strujama. Za njima, dolaze i prvi turisti-kupači. Ni njih, bojati se, neće biti. Priroda kakvu su poznavali, u čije zakonitosti su se mogli pouzdati, iznevjerila ih je. Ono što su smatrali izvjesnim, izostalo je. Sve ono što niko njihov nije upamtio, pa im stoga nije ni pripovijedao o tome, desilo se. Najuporniji među njima i dalje su navijali satove da bi noću ustali i praznili vodu koja bi, i prije nego bi se vratili u postelje, ponovo napunila plovila. Ostali su pustili da barke potonu. Kada sve ovo napokon prođe, izvući će ih na obalu, njihove vješte ruke će ih očistiti, zakrpiti i osposobiti za plovidbu.
Jednom sam se, iz radoznalosti, u tri ujutro spustio do marine. Ušuškao sam se u kabanicu, raširio suncobran koji sam uzeo iz obijenog skladišta na plaži, sjeo na klupu, otvorio bocu Vata 69 i satima gledao barke koje su ležale na dnu zaliva. Tako mora da je izgledala flota ulcinjskih pirata, kada ih je na vratima Valdanosa potopila sultanova mornarica, palo mi je na um. Iznova i iznova mislio sam tu istu, tupavu misao, uzaludno pokušavajući da se sjetim bilo koje druge rečenice, sve dok nisam ispio sav viski i praznu bocu bacio u more. Tek tada sam se oslobodio misli o potopljenoj gusarskoj floti. Onaj ko pronađe moju bocu ipak će dobiti poruku, biće mu jasno da sam želio reći kako ništa nemam reći, pomislio sam. Dovukao sam se do kuće, s kreveta sklonio lavore s kišnicom i spavao sve do večeri kada je, učinilo mi se kada sam napokon otvorio oči, kiša tukla kao da namjerava srušiti sve pod sobom.
Ako ste htjeli van, jedina obuća koja je dolazila u obzir bile su gumene čizme. Ali ni one nisu pomagale, jer je voda bivala sve brža i dublja. Na koncu si, kamo god da si krenuo, stizao mokar do pasa. Temelji kuća su povukli vlagu, koja se na oči ukućana uz zidove pela ka plafonu. Sve što bismo dotakli bilo je voda. Spavali smo na mokrim čaršavima, pod hladnim, vlažnim pokrivačima. Brodski podovi su nabrekli do pucanja. Parket se dizao, kao tlo nakon moćnih tektonskih pomjeranja, kakvi su Zemlju tresli prije čovjeka. Reljef poda se mijenjao iz dana u dan. Prozori, čak ni teška škura, više nisu bili od pomoći. Voda je stizala čas s punentom, čas s jugom. Neprekidno je mijenjala ugao pod kojim je padala, napadajući čas frontalno, čas s bokova, sve dok se nije uvukla u svaki nevidljivi otvor na zidu i drvenariji. Ljudi su u sobama pod prozorima gradili brane od peškira i dječijih pelena. Kada bi se natopili, ocijedili bi ih u kupatilu, potom žurno vraćali na nasipe.
Krovovi su propustili vodu kao poljska granica njemačke trupe. Porodice su, kao u bizarnoj partiji šaha, kuhinjsko posuđe vukle po podovima. Šerpa na F3, tiganj na D2. Grad je patio od nesanice. Napokon su svi razumjeli strašnu moć kineskog mučenja vodom. Zvijer je po svu noć kapala, izluđivala sve redom. Neki su se od zvuka kapi koje su padale glasnije od bombi pokušavali braniti vatom koju su trpali u uši. Kada ni to ne bi pomoglo, uključili bi televizore, radio prijemnike i kompjutere, pokušavajući stvoriti buku koja bi prekrila monstroznu vodenu simfoniju. Oni koji su imali malu djecu kratke periode spasa nalazili bi u dječijem plaču. Niko djecu nije pokušavao utješiti. Urlikala su, gladna, u vatri, mučena grčevima, ali ih roditelji nisu ni pokušavali nahraniti ili uspavati. Majke su docnije pokajnički pripovijedale kako su se svim svecima molile da dječiji plač što duže potraje. Djeca bi se na koncu umorila i zaspala, pa bi roditelji ponovo bili prepušteni zvuku koji ih je zlostavljao. Svaki plač je zaludan, nema nikoga ko bi nam pomogao, djeca su naučila te zime. Roditelji su, pak, naučili ono što svi koji su spas pokušali naći u razmnožavanju spoznaju prije ili kasnije – djeca će nas iznevjeriti, kao što ćemo i mi iznevjeriti njih.
Na koncu, svi bi digli ruke od borbe. Oni koji ne bi u bunilu ležali u krevetu i zurili u prazno, po čitavu bi noć sjedili i pušili, tupo gledajući kako se posude na podovima pune sve većom brzinom, sve dok se ne bi odlučili da je vrijeme da prestanu da ih prazne. Drva spremljena za zimu već su izgorjela, brati nova po takvom kijametu bilo je van pameti. Šporet bi samo dimio, nesposoban da grije, bez izgleda da isuši prostorije, kamoli zidove s kojih je vlaga runila malter.
Sokacima su tekle rijeke. Odavno bismo bili potopljeni da grad nije bio podignut na brdu. Atmosferska kanalizacija je začepljena još prije Nove godine.
Centralni kanal popustio je sredinom aprila.
To što smo zvali “centralnim kanalom“, napokon, i nije iskopano da bi kroz njega tekla voda. Zbog drugog su neprijatelja, onog od krvi i mesa, Ulcinjani iskopali taj tunel, koji je vodio od stare utvrde na obali, pola kilometra u kopno, sve do današnjeg šetališta, gdje se smjenjuju butici s drugorazrednom italijanskom robom i zlatare s nakitom iz Turske.
Tunel je isprva služio za brzu evakuaciju žitelja Kalaje, Starog grada, koji su, neka bude pomenuto, bili pirati. Kako su Ulcinjani imali običaj pljačkati mletačke gradove – čini se da su s naročitim žarom i naročito često napadali Perast, malo, bogato mjesto u Boki Kotorskoj, koje je praktično bilo nebranjeno, jer su tamošnji muškarci, cijenjeni mornari u floti Serenissime, neprekidno bili na vijađu – Dužd bi s vremena na vrijeme naredio da se na Ulcinj, u znak odmazde, pošalje flota. Ulcinjski su pirati, očito, smatrali kako je dobar plan povlačenja ne manje vrijedan od mudrog plana napada: tajni tunel koji su iskopali trebao im je omogućiti da uteknu nadmoćnoj mletačkoj vojsci. Možemo zamisliti zbunjene vojnike Venecije kako bauljaju sablasno pustom Kalajom, u kojoj su ih dočekali samo izgladnjeli psi i galebovi. Gusarima ni traga, jer gusari su već u močvari koja se prostire u zaleđu grada. Malim, brzim čamcima probijaju se kroz lokvanj i trsku, jure ka Velikoj plaži, gdje su skriveni njihovi brodovi. Ukrcaće se i pokrenuti protivnapad. Budu li imali sreće, mletačkoj će se floti primaći s leđa, dok su kaurini još u utvrdi, zauzeti pljačkom i opijanjem. Ako su Mlečani već otplovili, ništa zato: glave su sačuvane, a ono što im je spaljeno i pokradeno pirati će, hvala Alahu, ponovo opljačkati. Danas bismo rekli: važno je da roba mijenja vlasnike, da kapital cirkuliše.
Poznanici su mi pričali da je tunel dovoljno širok da kroz njega prođe Wolksvagenov golf. Nikada tu tvrdnju nisam provjerio: pripisaću to preziru koji gajim spram empirijskih dokaza.
To što je piratski tunel za bijeg, koji bi u svakom drugom gradu služio kao turistička atrakcija, postao kanalizacija, ne treba pripisati planu lokalnih vlasti. Tek njihovoj nebrizi, jedinstvenoj mješavini lijenosti, bezobrazluka i fanatizma, koja se ovdje tumači kao konsekventno nemiješanje u Božiju volju i Njegove kompetencije. Kada je propao komunizam i lokalno stanovništvo ponovo pronašlo Boga i pohrlilo u džamije, postalo je uobičajeno da se u Opštini požalite na nerad komunalnih službi, a da vam tamo odgovore da je gomila smeća koja bazdi pred vašom kućom tu zato što je Bog tako htio. Da je htio da leš konja sklonimo s vašeg parkinga, mi bismo to do sada svakako već učinili, rekao mi je jednom službenik. Ko da je htio, pitao sam nervozno. Mrš napolje, povikao je. Dok sam žurno odlazio niz hodnik, cijeneći da sam, mimo svoje volje, još jednom prisustvovao dokazu da je dijalog najprecjenjenija stvar na svijetu, čuo sam ga kako lupa ladicama radnog stola i za sebe ponavlja: čuj ko?, čuj ko…
Voda je tražeći put pronašla tunel – to je sva priča. Potom je pronašla i izlaz iz tunela. Probila je pedeset metara visoke kamene zidine Starog grada i, posve dosljedno Kantovoj definiciji sublimnog kao ljepote koja plaši, u moćnom se, džinovskom slapu survala u more.
Da, bilo je vanredno stanje, ali alkohola u prodavnicama nije nestalo, niti je prekinut šverc duvanom. U ušljivoj prodavnici kod Sulja, u kojoj je svaki artikal bio duplo skuplji nego drugdje, ionako nije kupovao niko osim mene. Kada me je nesoj informisao da su njegove zalihe Rubinovog bijelog, vinjaka i Johnny Walkera ako ne nepresušne, a ono svakako dovoljne da pijem još godinu dana potopa, prestao je, što se mene tiče, svaki razlog za brigu. Cigarete sam i dalje kupovao putem Tadić delivery sistema: pozoveš ih u po dana i noći, i Tadići ti u roku od pola sata donesu šteku cigara. Zbir koeficijenata inteligencije svih Tadića nije prelazio 200, ali ljudi su organizovali sasvim pristojan porodični obrt: otac je prodavao duvan na pijaci, a sinovi su na raspalim vespama jurili gradom i raznosili cigarete po kafićima i domovima.
Na kupljene četiri šteke, dobiješ besplatno Coca-colu, rekao mi je najmlađi Tadić jedne večeri oko ponoći, tutnuvši mi u ruke litarsku bocu. Čuj, rekao sam mu, kapiram, to s besplatnom Coca-colom ste skinuli od onih koji donose pice, ali ako malo bolje razmislite, shvatićete da je to besmisleno. Uz picu ide Coca-cola, uz cigare ide alkohol ili kafa. Tupo me je gledao kroz mlaz vode koji mu se slijevao niz lice. Računao je u sebi. Ne možemo dati bocu pića, to nam se ne isplati, rekao je nakon računske pauze koja se činila duga kao Peloponeški, Stogodišnji, Gvatemalanski i svi Punski ratovi zajedno. Dobro, rekao sam mu, a sto grama kafe? E, to može, obradovao se. Eto, poentirao sam, od sutra tako činite, a Coca-colu ću svejedno zadržati. Ide uz viski.
Snabdjeven svim što čestitu čovjeku može zatrebati, Marijin poziv da Prvomajske praznike provedemo na Bojani prihvatio sam u dobrom rasploženju. To je ličilo na nju, bio je to dio njenog šarma kojem nisam mogao odoljeti: bila je ubijeđena kako je posve prigodno da iz potopljenog grada, za promjenu, odemo tamo gdje je još više vode.
Probudili su me prije zore. Ona, Goran i Radojica banuli su mi u kuću kao SWAT postrojba. Nisam ni otvorio oči, a Marija je već lupala posudama u kuhinji, pokušavajući pronaći nešto u čemu bi mogla skuvati kafu, dok su ova dvojica udarila po ostatku sinoćnje vecchije. Deder, popij ovo, rekao mi je Radojica kada mi je pružio čašu s alkoholom: znaš kako kažu, klin se klinom izbija. Uto je stigla Marija s kafom u teflonskoj tavi: nemaš deterdženta, a jedino je ovo bilo čisto. Goran je ispod fotelja i kreveta pronašao čaše u koje je Marija kutlačom sipala kafu. Ovdje važi pravilo tri dana, rekao je. Koje glasi?, pitao sam. Isto kao pravilo tri sekunde: ono što na podu leži kraće od tri sekunde ili duže od tri dana nije prljavo i iz toga se može jesti i piti, odgovorio je.
Radojica je šljegao odnekud iz Kninske krajine. Tvrdio je da mu je Baja Mali Knindža blizak rod. U to doba, ta mu je referenca otvarala mnoga vrata. Takvo je vrijeme bilo… Crnogorski se fašizam po intenzitetu mogao porediti s njemačkim. To što nije bio jednako ubistveno atrikulisan i djelatan valja pripisati jedino crnogorskoj lijenosti i nesposobnosti za bilo kakvu organizaciju.
Sa sobom je dovukao ženu, djecu i majku. Kćeri su mu bile spektakularno ružne, rasni primjerci negativne prirodne selekcije, ali ni izbliza odvratne kao supruga, za čije upristojenje ne bi bio dostatan ni budžet prosječnog holivudskog filma. Takvo se što rijetko sretalo, čak i u povijesti književnosti. Isprva me je podsjećala na Tolkienove orke, da bih docnije shvatio ono što je od početka moralo biti očigledno – da je tu ženu Bog stvorio ne po svojoj, nego po slici Doriana Graya.
Tvrdio je da je nadaren kuvar, da ima zlatne ruke. Nije bilo nikoga ko bi u to povjerovao i zaposlio ga, pa je ruke koristio samo za dizanje pivskih boca kojih je, tome sam svjedočio, u njegovo krhko tijelo moglo stati više nego što dozvoljavaju zakoni fizike. Bio je prvoklasan lažov i dovoljno inteligentan da zna da se u ljudsku pohlepu uvijek možeš pouzdati. Poslovne partnere pronalazio je u kafanama, gdje bi lokao s njima, pa im u sitne sate, kada su bili dovoljno pijani, predlagao najbizarnije biznis-planove, s najvećim žarom opisivao prilike za investiciju, dok ovima ne bi zinula guzica i ne bi pred njim istresli džepove. Način na koji je Radojica vodio svoj biznis u biti se nije razlikovao od načina na koji funkcioniše svjetski finansijski kapitalizam, što je eufemizam za Ponzi šemu. Od Ponzi šeme Radojica šema razlikovala se u samo jednom: Radojica nikada i nikome nije isplatio niti jednu ratu, niti centa dobitka. Budući da sam se interesovao za psihoanalizu, razumio sam da bi se moglo reći kako je Radojica bio dio Realno-finansijskog kapitalizma. Nije kod njega bilo isplate dividendi koje su služile kao mamac za dalje ulaganje, dakle za veći gubitak u konačnici, nije bilo lažne nade u zaradu – čim bi Radojici dao pare, znao bi da ćeš nazad dobiti kurac. Moglo bi se, još, reći kako je njegovo poslovanje u usporedbi s poslovanjem velikih finansijskih institucija bilo bliže Istini, time i bliže Vrlini. Ipak, malo je bilo onih koji bi to cijenili – s vremena na vrijeme neko od onih koje je ojadio bi ga pretukao. Što da se radi – ljudi, uvijek i svugdje, pokazuju strastvenu netrpeljivost prema Istini.
I Goran mu je nekoliko puta dao novac. Nije to činio iz pohlepe, od koje je bio operisan, nego iz sućuti i dobrote kakva, valjda, postoji još samo u ruskim romanima. Koliko sam mu puta rekao nemoj, znaš da ti neće vratiti, znaš da bacaš pare u bunar. Ali Goran bi samo slegnuo ramenima, nasmiješio se i rekao: njemu su potrebnije nego meni.
Bio je moj najbolji i, moguće, jedini istinski prijatelj. Živio je s ocem, tiraninom koji je iz svog kraljevstva najprije u smrt otjerao Goranovu majku, a potom u dobrovoljno izgnanstvo i sestru. Koja se, bježeći glavom bez obzira od oca, sa sedamnaest godina udala za prvog ljepuškastog i slatkorječivog muškarca kojeg je srela. Taj je, ispostaviće se, bio isti kao otac joj. Prije nego je to shvatila, već je rodila dvoje djece. Za nju, bijega više nije bilo. Krijući to od muža, sastajala se s Goranom, jadala mu se, plakala, govorila da će se ubiti, pa se vraćala kući, jer je trebalo nahraniti djecu. Goran je danju radio kao konobar, noću izlazio na more, ne bi li ulovio ribu koju će prodati i novac doturiti sestri. Ponekad bi izvršio rebalans svog i sestrinog budžeta tako što bi prodao šibicu-dvije trave koju je dobavljao iz Albanije. Kao i sve drugo što je činio, Goran je dilovao iz najboljih namjera. Slobodno vrijeme provodio je sa mnom. Nisam mu mogao pomoći – nikada nikome nisam mogao pomoći. Pili smo, govorili jedan drugome intimne stvari, onda se rastali, odnoseći sa sobom sve vlastite nedaće. S terase bih ga gledao kako lakim hodom odmiče putem. Imao je ponosno, gospodstveno držanje koje mu je pristajalo kao što visina pristaje čempresu.
To jutro je bio naročito veseo. Majstorski je parodirao crnogorski narodni govor, sve one patetične i pretenciozne načine da se kaže glupost, za što su Crnogorci majstori. Održao je dvije-tri zdravice, svaka je bila rječitija i praznija od prethodne. Onda je Marija ustala i zapovijedila: pokret.
Na parkingu nas je čekao svijetloplavi Radojicin trabant. Nećete zamjeriti, rekao je dok je pokušavao da otključa krntiju, BMW mi je na popravci.
I danas je na Internetu moguće naći rasprave o tome koji je najgori automobil svih vremena: Yugo 45 ili trabant. Ali tu se očito radi o ljudima koji se nisu vozili u trabantu. Recimo to ovako: ako se za dobar automobil kaže da je kao lađa, onda je trabant gumeni čamac na jugu od 10 bofora. Trabant se, napokon, i popravljao onako kako se popravljaju barke. Karoserija tog automobila bila je izrađena od plastike, pa ste u primorskim gradovima primjerke trabanta mogli vidjeti među jedrima i veslima, u dijelovima marina gdje se vršio remont, dignutog na klocne u redu jahti i čamaca. Trabant je imao samo jednu dobru osobinu, a ona je do izražaja došla tog dana, u poplavljenom Ulcinju: to auto ne tone.
Otplovili smo do Marijine vile. Marija je bila iz porodice slabih očeva i majki-gospodarica. Muškarci su se u njenoj porodici udavali. Šta je natjeralo njenu prababu da za ruku uzme sedmogodišnju kći i napusti Trst, gdje je imala ogromni imetak, time i ugled, pa završi u Ulcinju, gdje su je ljudi do smrti olajavali i bojali je se? Kupila je imanje na vrhu brda Pinješ, odakle je pucao pogled na Otrant. Tamo je dala da se podigne zdanje koje je ljepotom moglo parirati svakoj viletti s jezera Como, u poređenju s kojom je sve što je ikada izgrađeno u Crnoj Gori, uključujući tu i žalosni navodni luksuz dvoraca kralja Nikole, izgledalo kao štala.
Ta je žena odjevena u najbolje haljine izlazila u popodnevne šetnje uz more, koračajući gradom kao javna sablazan, jer su ulcinjske žene u to vrijeme izlazile rijetko, jedino u pratnji muškarca, jedino pokrivene od glave do pete.
Marijina je baba imala kućno obrazovanje, plaćen je učitelj koji je stigao iz Rima, dok je dovoljno dobar učitelj klavira pronađen tek u Moskvi.
Nije poslušala majku, nije željela ostati sama i bez poroda. Udala se za nekog oficira s Cetinja, koji je bježao od nje kada je bio trijezan i tukao je kada je bio pijan. Umro je, u krevetu ruske kurve u javnoj kući na Pristanu, ugušio se u sopstvenoj bljuvotini dok je Marijina majka još bila u pelenama.
I Marijina je majka, Elletra, slijedeći porodičnu tradiciju, odabrala pizdu za muža. Taj je, za razliku od djeda joj, poživio. Elletra ga je odmah po Marijinom rođenju otjerala u poljsku kuću, u borovoj šumi na kraju imanja. Tamo je, sretan u svom svinjcu, lokao i valjao se s poslugom. Kada je Elletri dodijalo da toleriše kupleraj u svom dvorištu, isplatila mu je otpremninu s kojom je ovaj otišao u Čačak, gdje je otvorio kafanu. Kako je Elletra izričito tražila, kako je stajalo u ugovoru koji su potpisali, nikada nije pokušao kontaktirati Mariju. Elletra je poljsku kuću potom pretvorila u ostavu s kolekcijom alkohola kakvu je teško naći i u najboljim hotelima. Tamo je Radojica otrčao i otud se vratio noseći u naručju karton konjaka. Za njim se dogegao kuvar. Kretao se kao pingvin, jer je u rukama držao dvije gajbe nikšićkog piva. Bio je nizak pa su se gajbe vukle po asfaltu. Škripile su kao Cobainovi zubi dok je, već spreman na suicid, na speedballu koji ga je bacao gore-dolje po univerzumu, svirao MTV Unplugged koncert. Ako me ikada opali delirium tremens… Zapravo, kada me opali delirium tremens, neću vidjeti bijele zečeve, nego kolonu pingvina s kuvarskim kapama na glavi, kako se na praznim gajbama piva niz Lovćen spuštaju ka Kotoru i, jedan za drugim, kao kockice leda u viski, padaju u more, pomislio sam, ili sam, mislim, mogao pomisliti.
Krasno je ovo auto, rekao je Radojica, ima samo jednu manu – mali gepek. Ponovo je zapucao u ostavu i donio karton chardonnaya, koji je spustio u krilo Mariji, koja je imala čast da sjedi naprijed. Strpite se, zapalite po jednu, za čas krećemo, rekao je i izgubio se u vrtu. Vratio se s gumenim bazenom za djecu. Kuvara, koji se od muke znojio i jedva se suzdržavao da nas sve ne pobije, istranžira i sakrije u zamrzivač, natjerao je da naduva bazen. Koji je konopom vezao za trabant i u njega spustio još jednu gajbu piva i nekoliko boca vina, vodeći računa da plovilo ne preoptereti i ne izazove potonuće. Dok smo odlazili, učinilo mi se da u prozoru sobe u potkrovlju vidim siluetu Marijine majke.
Trabant koji vuče dječiji bazen pun alkohola nije izazvao pozornost Ulcinjana koji su, kako već biva s ljudima siromašnim duhom, u iščekivanju gladi, kolere i smrti najmilijih izgubili svaki osjećaj za humor i bizarne detalje, jedino što vrijedi zapamtiti od svega onoga što nas je radovalo, plašilo ili mučilo u vremenu koje smo protraćili na ovome svijetu.
Kroz pusti grad smo prošli bez većih problema. Prava uzbuđenja počela su kada smo stigli do zaleđa Velike plaže. Odatle nas je do Bojane čekalo petnaestak kilometara vožnje kroz ravnicu Štoja. U Ulcinju je voda vladala apsolutistički, ali u poređenju sa strahovladom koju je zavela u Štoju, bila je to prosvijećena diktatura, u neku ruku slična načinu na koji je Tito upravljao Jugoslavijom. U Štoju, voda je bila Pol Pot. Bojana se izlila, kao i Šasko jezero. Govna iz septičkih jama u koje su žitelji Štoja decenijama praznili utrobe isplivala su. Leševi krava i ovaca plutali su oko nas. Nije ih bilo lako izbjeći, jer je voda dosezala do polovine šoferšajbne. Ako izuzmemo to što je naš splav s alkoholom nekoliko puta udario u nadute tjelesine, Radojica je perfektno odvezao slalom.
Da ste u Noinoj situaciji, koje biste vrste alkohola ukrcali na splav, pitala je Marija, držeći parfimisanu vlažnu maramicu na nosu.
Složili smo se da bi bilo izlišno ukrcati po primjerak od svakog pića, jer sva pića ne zaslužuju da postoje. Bez nekih od njih – time se sličnosti alkohola i ljudske vrste ne iscrpljuju – svijet bi bio bolje mjesto.
Marija je Noin splav bila rada pretvoriti u vinski podrum. Čujte, mili moji, ja iz ideoloških razloga ne bih spasila niti jedno kalifornijsko vino, rekla je. Neka od njih su dobra, neka su, moguće, čak i izvrsna, ali kalifornijska vina su anti-vina. Tamo gdje ne postoji tradicija, ne bi smjela postojati ni vina. Imate li i vi osjećaj da su to instant-vina, da se miješaju kao neskafa? Jedina stvar skandaloznija od kalifornijskih vina je kalifornijski konjak. Jer konjak je parfem među pićima, esencija tradicije.
Bogati ljudi su u suštini konzervativni. Marija nije bila izuzetak. Bez obzira na to koliko dekadentni bili, bez obzira na sve transgresije kojima je mogao biti ispunjen njihov život, bez obzira na sve liberalne vrijednosti, bonton klase, koje bi vatreno zastupali, bez obzira na svu nježnost koju mogu gajiti za crne, sakate ili gej ljude, bogati ljudi iznad svega žele jedno: da sve ostane onako kako jeste – da oni ostanu bogati, hoću reći.
Njena je teza oduševila Gorana. On je smatrao kako bi u novom svijetu mjesta trebalo biti za svega nekoliko vrsta konjaka.
Kada je Radojica saopštio kako bi splav nakrcao starom dobrom rakijom, pa tome dodao i pokoju gajbu piva, postalo je jasno da je naša apokaliptična fantazija potvrda Hamvaševe teze o narodima vina, rakije i piva.
Što se mene tiče, oduvijek je postojalo samo jedno piće – škotski single malt. Nije bilo potrebe za drugim vrstama alkohola – ni na ovom, ni na bilo kojem drugom svijetu. Kasnije, kada sam, kako se kaže, uspio u životu, kada sam, dakle, napokon imao novca za single malt, ništa drugo nisam ni pio. Splav natovaren odabranim hrastovim buradima punim single malta nije trebao biti sjeme boljeg budućeg svijeta – taj splav bio bi najbolji od svih mogućih svjetova.
Zabavljeni promišljanjem utopija – a put do njih uvijek vodi preko leševa – do Bojane smo stigli u dobrom raspoloženju. Voda nije ponijela Goranovu baraku, iako joj je ozbiljno prijetila. Mala drvena građevina, presvučena pločama katrana i zarđalim limom, izgrađena po najvišim standardima domova iz slumova ovoga svijeta, pokazala se iznimno izdržljivom. Ponekad, kada padaju stakleni tornjevi i bivaju pokidane sve napredne mreže, od onih informatičkih do onih društvenih, kada gravitacija nadvlada sve ono što joj je ljudska gordost suprotstavila, samo smrdljivi budžaci prežive sveopšte razaranje.
U to doba Bojana nije bila kloaka kakva je danas. Bilo je to prije nego što su tu nesretnu, malu rijeku otkrili bogati Moskovljani, koji su za sobom vukli ljubavnice, rezultat naročito nesretnog ukrštanja muškog ideala ženske ljepote i ženske potrebe da se dopadne muškom oku, te Frankensteinove nevjeste, koje su vukle svoje Luis Vouiton tašne, za kojima su se cijučući vukle čivave, prije nego što su, tamo gdje su ribari nekada presretali jata cipola i noću uz zoganjsko vino i ostroški duvan pričali bajke o starim dobrim vremenima i velikim ulovima, kurve iz Novog Pazara otvorile svoje spa, all inclusive centre, prije nego što su se, kao horde varvara koje bi sa zemljom sravnile Rim, a kamoli uništile savršeni, time i savršeno ranjivi pejzaž, tu stuštile horde crnogorskih tajkuna, čiji će višak novca i manjak ukusa poroditi arhitektonska čudovišta uz obalu, zbog kojih bi, u istinski pravednoj državi, oni bili javno pogubljeni na gradskom trgu, a njihov mozak bio poslat na ispitivanje u najnaprednije istraživačke centre, ne bi li eksperti pokušali preduprijediti buduće estetske, dakle najstrašnije zločine.
Radojica je žurio natrag u Ulcinj, da u još nekom nesretniku ubije i posljednji trag vjere u ljude. Nas troje smo, u tišini koju je remetilo samo zveckanje čaša, zurili u rijeku koja je nosila ostatke svijeta nestalog u poplavi. Satima smo posmatrali kako se milioni vodenih hitaca zabijaju u riječni tok. Noću je svega nekoliko fenjera, uzvodno, narušavalo savršenu tamu kojoj smo se radosno predali.
Kada je, tri dana kasnije, Radojica došao po nas, zamolio sam Gorana i Mariju da me sačekaju u kolima. Stajao sam na terasi i pustio da se čitavim mojim bićem razlije tuga, koja mi je oduzela udove, a potom odnijela misli. Lebdio sam u bestežinskom stanju kakvo snažna melanholija uspostavi, znajući nepogrješivo da je nešto veličanstveno došlo svome kraju, nešto čega ćeš se sjećati do posljednjeg daha, znajući da je dovršeno nešto o čemu nećeš moći govoriti, jer će u opisu, ma kako detaljan i rječit bio, izmicati ono bitno, jer je bitno samo tebi, stoga ne može biti naknadno interpretirano i podijeljeno s drugom osobom, čak ni samim tobom, budućim, znajući da niti jedna buduća bliskost neće biti dovoljno potpuna da bi to moglo biti podijeljeno, jer ma koliko riječi potrošio, nikome se ono o čemu govoriš neće učiniti značajnijim od anegdote.
Povratak u Ulcinj se pretvorio u katastrofu. Radojica je insistirao da svratimo na piće u Štoj. Tamo je neki njegov zemljak držao birtiju po imenu Druga šansa. Čim smo kročili u tu jazbinu bilo je jasno da ime, ipak, nije da nije ništa – tu je čovjek doista imao dobre šanse da zakači AIDS, sifilis u najmanju ruku. U separeima od vještačke kože osvijetljenim imitacijama svijećnjaka gnijezdile su se prostitutke iz, ispostaviće se, Moldavije. Radojica je tu bio rado viđen gost. Reklo bi se – i dioničar. Krajišnik i on otišli su na konspirativni razgovor u, kako su rekli, office. Nas troje smo se odvukli do šanka. Konobarica nas je gađala bocama mlakog, zidarskog Nikšićkog piva.
Kada se Radojica vratio sa sastanka i zakopčao šlic, već sam zaplitao jezikom. Insistirao je da popijemo još jedno piće – tvrdio je da ima razloga da časti. Jedno piće se pretvorilo u pet, ili deset, svejedno. Iznijeli su me iz Druge šanse i s mukom ubacili u trabant.
Probudili su me kada smo stigli do benzinske pumpe, jer je istočnonjemačko govno napokon stalo. Stotinjak metara smo ga, dakako uzalud, pokušavali upaliti na guranje. Nekoliko puta sam se sapleo i pao licem u potop. Mokrog, jedva sposobnog da hodam, Marija me pratila do kuće. Ne znam mnogo ljudi koji bi po biblijskoj kiši tri kilometra kroz poplavljeni grad vukli pijanu svinju koja, znala je vrlo dobro, nikada neće pokazati zahvalnost za to.
Negdje na tom putu, razumio sam iz onoga što će mi ispričati docnije, pokušao sam je poljubiti. Nisam bio nasrtljiv: tek mokar i ispovraćan, u svom najbjednijem izdanju. Potreban je naročit osjećaj za melodramu i tragično da bi čovjek ljubav koju godinama taji žrtvi, zlosrećnomobjektu svoje ljubavi, saopštio u najgorem mogućem trenutku.
Kada me je odbila – ne sumnjam da je to učinila nježno i otmjeno, na način zbog kojeg bi se onaj koga odbija još beznadnije zaljubio u nju – održao sam romantični govor čijih me je detalja poštedjela, ali je bilo jasno da je bio žanrovski pravovjeran, dakle nesnošljiv. Kada cinici, kako se kaže, otvore dušu, treba ih na licu mjesta ustrijeliti, kao na smrt bolesnog psa. Jer tada postaje jasno da je ono najbolje na tom čovjeku, ciniku dakle, njegov britki humor, hladna, otmjena analitičnost, dostojanstvena distanca koju drži prema svemu, pa i prema vlastitom životu, zapravo tek maska. Ispovijest i suze speru tu masku i pred sobom imaš intelektualnog bijednika koji se lažno predstavljao za aristokratu misli, pa umjesto rijetkog bića u kojem je razum nadvladao meso pred tobom kleči tek sagnjila tjelesina nad kojom se može osjećati jedino gađenje.
Tako ću joj docnije i reći: trebala si me ubiti. Da li bi ti mogao ubiti mene, nasmijala se. Nažalost, sad više nisam siguran, rekao sam ali to nije zvučalo ni upola tako dobro kao da je izgovoreno samo dan ranije.
Dodijalo joj je da me vuče uzvodno pa je pozvala poslugu. Odvela me je u neki vrt, gdje smo sjedeći pod narandžom sačekali da njen mali od kužine dođe s pickupom u koji su me ubacili, odvezli me kući, skinuli mokru robu s mene i ostavili me na krevetu, u nesvijesti.
Probudio sam se u Sarajevu, gradu u kojem nikada nisam bio. Imao sam jasno sjećanje na prethodnu noć. Pili smo u Piccadillyju, kafiću koji se nalazio iza Katedrale. Otac jednog od mladića iz društva, vlasnik lokala, čim smo stigli i smjestili se u separe, po konobaru je poslao bocu viskija. Do deset, svi smo bili pijani – tinejdžerima ne treba mnogo. Ne bih li razbistrio glavu, odlučio sam da prošetam i sjednem na trolejbus na Skenderiji.
Snijeg je bešumno padao kroz svemir. Para koja je sa svakim mojim izdahom izbijala iz usta otkrivala je savršene pahulje u kojima je, neko ko bi umio gledati, mogao vidjeti strukturu od koje je, principom beskrajne iteracije, sazdan svijet. Prošao sam pored Markala, Vječne vatre i Titovom se spustio do Sarajke, gdje sam skrenuo lijevo, zastao pored kafića u kojem sam, pamtio sam s preciznošću najbolje izrađene fotografije, iako nikada u njega nisam kročio, pravio društvo prijatelju kada je, prije nego ćemo poći na školsku ekskurziju u Veneciju, od šankera kupio šibicu šita koji smo popušili u Cividale del Friuliu, još jednom gradu u kojem nisam bio. Prisjećajući se detalja s eksurzije na kojoj je bio neko drugi, ne ja, izbio sam na obalu, prisjećao sam se. Miljacka je ključala, brza onoliko koliko ta sprdnja od rijeke može biti.
Trolejbus je zbog kvara stao na Mojmilu. I dalje sam bio pijan, trebalo mi je još šetnje i hladnog vazduha. Odlučio sam da ne čekam sljedeće vozilo. Putem kojim nikada nisam išao odšetao sam do Dobrinje. Prošao sam pustim bulevarom, prteći snijeg u kojem nisam vidio niti jedan trag. Otključao sam vrata stana. Čuo sam vodu kako teče u kupatilu. Stao sam na nešto, podigao to s poda, prišao kupatilu pa na snopu svjetla koje je dopiralo kroz gornji stakleni dio vrata, vidio da je u pitanju prazna bočica Ambien tableta za spavanje.
Ne paleći rasvjetu, savršeno upućen u raspored prostorija, skinuo sam se, otišao do nečije sobe i legao u nečiji krevet. Svega sam se toga sjećao kada sam se probudio. Žurno sam se istuširao, jer sam se to jutro na Čaršiji trebao naći s mladićem po imenu Amar, koga nisam poznavao. U ormaru sam pronašao zimsku jaknu i obuo kanađanke. Izašao sam van, navukao kapu i rukavice i zaputio se ka tramvajskoj okretaljci u sarajevskom predgrađu, kada sam vidio odbljesak u kapi kiše na borovoj iglici i tek tada shvatio da stojim na terasi svoje primorske kuće, da je noć, da je četvrti maj, da sam u Ulcinju, iz kojega je voda oticala, čija svjetla su žmirkala pod zvijezdama koje su se napokon ukazale na nebu koje se otvorilo, i da ne znam što se sa mnom upravo dogodilo.