Posekao se, mada je dunje već godinama seckao. Nož naoštren kao zmijin jezik izmakao se sa tvrde kore i zarezao u mekano meso ispod levog palca. A nož je morao da bude oštar, nema druge, dunja je nemilosrdno voće i struktura joj je godinama udaljena od spremnosti jabuke ili ugodnosti kruške. Ne, dunja je bila stara sorta i sa svojom odrešitom nespremnošću da postane čoveku ugodna i skroznaskroz upotrebljiva, nije joj preostajalo ništa drugo nego da padne u zaborav. Samo si tu i tamo mogao čuti vest ili pročitati članak o lekovitosti koštica ili kore, uostalom i kad bi je imali pred vlastitim očima, samo su je retki bili kadri prepoznati. Ako bi se neko hrabriji, šale radi ili zbog poslepodnevne izgladnelosti uhvatio u koštac sa njenim tvrdim omotom i zagrizao u žutu unutrašnjost, isto bi se tako, kao što je buknuo u odvažnosti, u njoj i ugasio. Frljio bi je u stranu, trpka i slična piljevini pored svega nije bila nimalo ukusna. Gajili su je oni koji su imali tu nesreću da su je nasledili od svojih predaka ili bivših vlasnika, drugi su se opet tešili i verovali da će od nje nešto dobiti što nigde drugde ne mogu naći. Svima, kako ljudima tako i dunjama, zajedničko je bilo to da su bili prostori po kojima su živeli, dosta retko naseljeni i široki kao jezera koja presušuju.
Ruku je gurnuo pod mlaz vode i sa dlanova isprao krv. Zubima je navukao rukav košulje. Iz obližnjeg frižidera uzeo je domaću kruškovaču i polio ranu. (Jedina rakija koju je imao pri ruci.) Za sekund je zapeklo. (U pičku materinu!) U fioci ispod pulta stajale su pamučne krpe. Jednu je uzeo, zavio oko ruke i palca te zavezao čvor na nadlanici, gde mu nije smetao. Na drvenoj je dasci još uvek stajala dunja s crvenim kapljicama. Već je bio u lonac nasekao tri, još će dve morati, nakon toga dodaće tri kilograme jabuka.
Dunje su poznate po izobilju pektina kojega sadrže i uz njih u lonac nije potrebno dodavati želin ni želirni šećer, kako bi postigli prikladnu gustinu skuvanog, bio to džem ili pekmez.
Sa četvrtastog je stola pokupio kutiju cigareta, prošao kroz vrata i seo na klupu u zadnjem delu avlije. Preko je puta stajala stara staja bez stoke. Tonula je u mraku. Upalio je svetlo koje je sa balkona osvetljavalo isključivo njegovo lice. Nije bio lep. Manjim delom zbog starosti, većim po zasluzi specifičnih gena, nazivali su ih žablji geni, koji su se krili u njegovoj krvi i u poslednje četiri generacije baš je on bio njihovo najlepše ostvarenje. (Barem od generacija njemu poznatih. Anitu, sestru, ovi su faktori obeležili u manjem obimu, majke nije pamtio, fotografija predaka bilo je jako malo, a i na njima svi su bili nakaze, nešto malo zbog starosti papira, a nešto zbog njihovih predispozicija, dočim po očevoj strani ta krv nije tekla.)
Vilice su mu bile izbačene napred kao da je u njima zarasla kakva kost viška, mada suvišne bilo nije, ujedno su oči navaljivale svaka sebi da se nos u obilju prostora i nije baš dobro snašao. Spljoštio se, jadnik, ta ni na jednoj ni na drugoj strani nije bilo kuke, na koju bi se njegov greben okačio. Očne su duplje bile još zbunjenije te su zbog klizanja u stranu brzo došle na ideju, da bi se mogle bez problema pomaknuti sve do ušiju, ako ne i dalje. A ipak su, iz bog zna kojeg razloga ostale na rubu prednjega dela lica da bi pop bio zadovoljan i porodica mirna.
Odatle izraz žablji geni, koji se je – što zbog ignorancije do tadašnjeg znanja genetike, što zbog prespavanih časova biologije – u sedmom razredu brzo primio i nekako ostao u vazduhu, mada više nego igde drugde upravo u glavi njegovog nosioca.
(I tu bi već trebali da saznamo njegovo ime, da, zvao se Milan S., žablji sin, kao što su od njega pravili budalu lezilebovići i lakrdijaši, nakaze i podmukle drugarice.)
Žablji sin, Milan S. kroz škrge je zapalio svoju cigaretu koju je izvukao iz slabe kartonske kutijice. Po ćoškovima se je već bila raspadala, zalepljena trakom smeđe boje, zbog koje se na onim mestima – važnima za ovovrsnu interpretaciju – nije mogao više razabrati napis, stoga je nećemo dalje nazivati njenim stvarnim imenima, niti ćemo na koji drugi način (bilo deduktivno bilo induktivno) pokušavati utvrditi, koja je to marka u stvari bila. Povukao je prvi dim te ga iz svoga tela ispustio sa obilnim padom pluća. Tu se prestao baviti sitnicama i pokušao u potpunosti predati pušenju. Tako je retko pušio da je morao svaki udisaj biti kraljevsko zaokružen, sa celim haremom devica i podrumom punim šmarnice, ni sad nije bilo drugačije. Leva je ruka odmarala na oglodanim drvenim letvicama što su služile kao sedalo klupe, desna se pomicala od pepeljare do ustiju i nazad.
Mada je oči na pola pritvorio, nekako u traženju ekstaze ili samo u što većem trošenju energije za pušenje – konji isto tako spavaju na pola otvorenih očiju – još je tu i tamo pogledao gore, onamo prema staji i svaki mu je put nanovo bilo jasno da nešto ne valja kao da se na naočarima, koje nije imao, nakupilo za prst prašine, čime se je scena iza njih izobličila do te mere da nije bilo moguće videti ništa drugo, sem micajuće odsjaje senki u tami. Nije bio siguran da li je tako bilo kada je izašao iz kuće ili se to dogodilo tek kasnije, no, siguran je bio da se dešava nešto, što se pre tu dešavalo nije.
Sporom gestom prkošenja digao se iz omiljenog položaja, otpala je bila tek prva četvrtina cigarete. Krenuo je levom stranom zida, sa svim treperučim mrakom pred očima, do prekidača, koji je palio svetlo pred stajskim vratima. Ista su bila pokrivena metalnom rešetkom i zaključana lokotom zlatne boje. Svetlost je obasjala tamu. Potrajalo je nekoliko sekundi da su mu se oči privikle na snažan sjaj reflektora. Još su mu dugo oblici koje je video bili nejasni, jer su se pod nadstrešnicom staje i sve naokolo, od desnoga kraja kuće do bašte na levom, zgušnjavale male jate veštica, sivosmeđa reka nekontrolisanog micanja krila, koje bi umesto da se razprostru po prostoru, zaletavale jedne na druge i utom padale ka patosu, za nekoliko sekundi zadobile bi malo prostora te se digle, dok se nisu dotakle – ovoga puta jedne potpuno druge – veštice i zbog naleta opet izgubile svoju upravo stečenu visinu. To se vrtelo i vrtelo; kao pljosnat krug stisnutog boravljenja. Milanove su oči klizile iz jednog ćoška u drugi, dok nije u papučama sa debelim plastičnim đonom krenuo ka vešticama te se u njihovom zagrljaju u prvom trenutku dodira izgubio.
Spreda su bleštale, dok su pozadi iz mraka dolazile u prostor poput katranastih lutaka. Sa svojim su senkama dokazivale da postoje, a zbog okružavajuće tame nije bilo moguće razabrati koliko ih još leti u pozadini. Krilima su lepršale po njegovim ramenima i malo se niže, tamo gde je imao zavrnutu košulju, hvatale u guste crne dlake. Ponegde su učvrsnule u horove veštica, sudarajući se u izložene delove tela. Prostor su ispunjavale sve do poda tako da je Milan S. radije neskladno vukao nogu po dvorišnom pesku, nego da ih zgazi. Neke, koje je rukama pokušavao maknuti ispred očiju, pale su na patos. Za tren je u sećanju spazio livadu i šume, kroz koje su pred njim u golemom roju leteli noćni leptiri. Crveni stablar sa belim crtama preko krila. Plašljivosmeđi kukuruzni plamenac. Mrtvačke glave. Ženske jedinke hmeljovog korenara. Tanka jalovina sa crvenim kvrgama. Na zadnjem se delu tela moglo osetiti vibriranje krila, zalepljenih na telo, i vetar sa strane koji ga je teturao iz zacrtanog pravca.
Stajao je ispod visoke nadstrešnice sa koje su viseli sindžiri, služeći u vremenu svinjokolja. Nije ih primetio. Kada se osvrnuo prema kući video je samo pravu umišljenu crtu, prekrivenu mrtvim insektima. Trag je bio podjednak njegovim koracima. Dlanovi i flanelasta košulja bili su posuti prašinom. Leptiri su padali na patos, jer su iz njihovih hitinastih krila padali mali grumeni boje. To su bile ljušture što su štitile bezbojnu jezgru pred vanjskim uticajima: pred kišom, udarcima i drugim kukcima.
(Mada nedostala ljuska ne znači pad, znači njegovu sve veću blizinu.)
Kad je telo Milana S. zagazilo u grupu veštica, sa njihovih je krila palo previše ljuski da bi mogle da se održe u već tako gusto zapunjenom vazduhu. U polutami su po podu napravile drugorazrednu dugu, sastavljenu iz tamnih nijansi i svetlucajućeg soptanja krila, koja su još uvek želela poleteti, ali nisu mogla.
Gde se taj roj završava, pomislio je. Male dlačice sa glava i grudiju trljale su se po koži njegova lica. Nelagoda se sastojala pre svega od neznanja.
Okrenuo se u desno i započeo svoj ubilački pohod u kojem će u sledećih četrdeset minuta umreti nekoliko hiljada veštica. (Tačan broj se neće nikada saznati.) Svoje neznanje Milan S. neće promeniti u znanje, ne, jer su veštice svo vreme njegove šetnje po selu, po njegovoj okolini, kružile oko njega, da nije mogao uhvatiti njihovu ivicu, da je nije mogao dohvatiti rukom i baciti na drugu stranu sveta. (Kao Arhimed.) Put, po kojem je takoreći već jurio tutnjeći, prepoznavao je po kvaliteti tla i predmetima kojima se približio na najviše pola metra. Dalje nije video. Nogama je klizio po makadamu i upadao u manje kaljuge. Kožom je dodirivao male dlačice. Kada se za pola sata vratio u kuću za sobom je pustio na milijone uspomena u koje je bio bačen kada se telom okrznuo opet o novu vešticu.
Iza njega je pred vratima ostala čitava konstalacija noćnih leptira, kojih ujutru kada se probudio više nije bilo.
(priča iz knjige Stramorjevi koraki. Založba Litera, 2014)
(prevela Živana Mikloš)