SUTRA RUŠIMO
1.
– Ženo! – zaurlao je, i njoj se čak učinilo da su se zidovi malko zatresli, ali kada je provirila u sobu i vidjela ga s onom njegovom sjajnom ćelavom glavom od koje se odbijalo svjetlo s lustera i s onim njegovim prostodušnim očima u kojima se to isto svjetlo pretvaralo u vrtloge, mutilo se i na kraju nestajalo, nije mogla a da ne osjeti neku davno zaboravljenu naklonost, pomiješanu sa zdravom dozom sažaljenja i nevjerojatno sitnom trunčicom ponosa.
Ušla je u sobu i u njegovo vidno polje. Sjedio je pored kamina u kojemu su lozove grane polako postajale pepeo i bilo mu je vruće, bilo mu je očigledno vruće, znoj mu je curio niz čelo i vrat, ali njega nije bilo briga, kamin je bio tu kao simbol. Da, doživljavao ga je kao statusni simbol, a kada već imaš kamin, mislio je, onda u njemu moraš i ložiti. Pa neće valjda da za ukras služi, đava mu sriću izija?!
– Ženo – rekao je ovaj puta nešto tiše – sutra da mi bude spremna ona uniforma, ona svečana.
– Zašto?
– Sutra rušimo.
– Šta rušimo?
– Kuću.
– Koju kuću?
– Ovu kuću; mamu im jebem komunističku! Oni će meni da ja nemam dozvolu za gradit’! Ja da nemam dozvolu?! Pa ja sam ovu zemlju branio, na mojoj je krvi nastala i na krvi mojih prijatelja, a sad me jebu. E pa nećeš majci! Ja sagradio, ja ću i rušit, neće oni meni ‘vako ‘nako… Pa nek vide oni onda koga su zajebali. Il će bit prije tko je zajeba njih…
– Smiri se Jozo, molim te.
– Šta da se smirim?! Rušimo i točka. Već sam sve novine obavijestio. Dobro, nisam ja već mali Miro, al ista je stvar. Sutra lijepo mi rušimo,a oni nas slikaju pa nek vidi cijela Hrvatska kakva je i tko je na vlasti. Kad Jozo, general Jozo sam svoju kuću mora rušit.
– Koji je tebi Jozo, jesi poludio?
– Šuti Mare krvi ti blažene! Ja sam svoje rekao i tako će bit’. Samo svečana uniforma da mi bude čista i ispeglana i da miriše po omekšivaču, onom rozom šta ima medu nacrtanog na flaši taj mi je najdraži. I ordenje da mi bude izglancano, da se sjaji.
Mara pomisli kako će to onda sigurno biti previše sjaja, uz tu njegovu veliku ćelavu glavu. I još pomisli kako dugo nije vidjela nešto sjajno što bi joj se svidjelo i kako očito sjaje sve same pogrešne stvari. Onda izađe iz sobe i primijeti da se pošteno oznojila i počne tiho, više za sebe, psovati i kamin i Jozu, generala Jozu i svoj prokleti patrijarhalni odgoj koji joj nije dopuštao da napravi nešto drugačije od onoga što njen muškarac naredi. A još kad je taj muškarac general!
Jozo je postajao nervozan pa ga je počeo hvatati san. Kod njega se nervoza manifestira na taj način, pomalo neobično, ali vrlo zdravo, čuva živce. Prije nego je zapravo zaspao osjetio je neku tugu kakvu dugo nije, kao da je odjednom shvatio da ni u ženi rođenoj nema baš pravog saveznika i da to nije dobro, ne nikako nije dobro biti tako usamljen u razmišljanjima i stavovima.
Ta ga je misao još više rastužila, kao da na bronhi bombon koji ti je ostao zalijepljen na zubu i ne možeš ga skinuti ideš jesti novi i žvačeš ga pa ti i komad njega ostane na onom starom komadu pa je samo još jednom pogledao vatru u kaminu, malo se promeškoljio u naslonjaču i mirno zaspao.
Jedna suza mu se otrgla od donjeg kapka, a prije nego što je nestala, na trenutak je poslužila kao zrcalo, uhvatila je sjaj jedne iskre koja je pobjegla iz kamina.
2.
Nikolina je bila umorna kao nikada prije. Jedva se uspjela uspeti stubama do trećeg kata jer dizalo naravno nije radilo. Ušla je u stan, zgulila odjeću sa sebe i krenula u kupaonu, pod tuš, ali se onda ipak predomislila i shvatila da nema snage za tuširanje, ne još, pa je ponovo navukla gaćice i otišla u sobu potražiti donji dio trenirke i majicu za po doma na kojoj se još uvijek nazirao lik nasmiješenog Mikija Mausa.
Spustila se u naslonjač i krenula rukom prema daljinskom upravljaču, onako kako to svi čine kada dođu kući s posla, ali onda je stala i bacila ga u drugi kut sobe ipak malo pazeći da ga ne baci negdje gdje bi se mogao razbiti ili u nešto što bi se moglo razbiti. Ne treba joj televizija. Danas je bilo sasvim dosta televizije. Danas je bilo previše televizije.
Kada je upisivala novinarstvo nije niti sanjala da će posao na televiziji jednoga dana izgledati tako kako izgleda. Nitko nije. Zgodna i pametna cura iz Dalmacije došla je u Zagreb s jednom torbom u kojoj su bile i knjige i odjeća i kozmetika, sve. Došla je s tom jednom torbom i ničim više, s čistim srcem, voljom za radom i učenjem i dodijeljenom mjestu u studentskom domu. I nije se ničemu nadala. Nije, za razliku od mnogih kolegica koje su se uzdale u dobar izgled i to što su im roditelji govorili da su elokventne sanjarila o poslu voditeljice. Samo je učila i radila.
I onda se otvorila ta nova televizija, komercijalna. Profesorica s fakulteta ju je prijavila na audiciju i prošla je, naravno da je prošla. Počela je kao redakcijski miš koji za prave novinare obavlja sitne i naoko bezvrijedne poslove provjeravanja podataka, istraživanja i telefoniranja, a njima, zvijezdama žurnalističkog neba preostaje samo elegantno obaviti snimanje, postaviti dva – tri pitanja koje je, naravno, ona pripremila i nakon toga, mukotrpno, u montaži iskrojiti prilog za vijesti u trajanju od bijednih 60 do 120 sekundi. Neš ti posla!
Pobunila se. Jedina od grupice svojih kolega koji su se spletom okolnosti zatekli na istome poslu nije željela šutjeti i rekla je urednicima što ih ide. Dala im je do znanja da je ona sposobnija za puno više od pukog truljenja pred monitorom i operiranja telefonom. I tako su je promovirali u pravu novinarku. Prvo polako, a onda sve brže njena je karijera napredovala i plaća je rasla pa je već mogla bez problema pola slati majci u Split, a od druge polovine plaćati rentu za stan u koji se uselila nakon što je, kada je diplomirala, izgubila pravo na dom i još živjeti sasvim okej, skromno i štedno, onako kako je i navikla.
Jedini je problem bio što ju posao iscrpljivao do granica izdržljivosti. I što joj nije ostavljao prostora za privatni život. Na prokletoj je televiziji provodila sate i dane i bivala je sve manje zadovoljnom. I Marijan ju je ostavio. Rekao joj, onako tipično muški, bez suvišnih pojašnjenja, da je više ne voli, ali ona je znala da to nije istina ili da to nije cijela istina. Znala je da ga smeta što nema vremena za njega, svakoga normalnog bi to smetalo. Znala je da ne može podnijeti to što im se veza svela na brzinske kave i usputne beznačajne snošaje, više da zadovolje tjelesnu potrebu, nego da se vole onako kako bi trebalo i kako su nekada znali.
Razmišljanje o Marijanu dodatno ju je oneraspoložilo pa je tako samo neko vrijeme sjedila i gledala u zid. Onda je konačno ustala, zapalila cigaretu i krenula napraviti nešto za pojesti. Opet tjesteninu s umakom od tunjevine, kao i zadnjih desetak večeri, ono što je najjednostavnije i što može složiti bez suvišnog razmišljanja i opterećivanja.
Stavila je vodu za tjesteninu i otvorila konzervu tunjevine. Onda je odlučila da ide nazvati Marijana, tek toliko, da čuje ljudski glas, da čuje glas nekoga tko joj ne naređuje i ne prigovara samo zato što može.
Došla je do telefona u hodniku kada joj j zazvonio mobitel. Urednik – pisalo je na osvijetljenom displayu.
– Reci šefe. – javila se niti ne trudeći se sakriti umor i bezvoljnost u glasu.
– Nikolina, sutra snimaš onog luđaka, generala Jozu koji ruši svoju kuću. Pronađi neku pikanteriju za prilog. I hoću ludnicu od slike. Bagere, njega, djecu mu, stisni snimatelja ako treba, hoću bar dvadeset različitih kadrova.
– Okej, kada?
– U devet je polazak. Rušenje je najavljeno za pola deset. Pripremi se. Iščačkaj sve o građevinskim dozvolama i zašto ju nije dobio i…sve.
– Kao i obično. Okej.
– Ajde, vidimo se.
– Vidimo se.
Veza se prekinula i Nikolina je dobila snažan poriv da i mobitel zafitilji negdje, u drugu stranu sobe ili još bolje u drugu stranu zemaljske kugle. Bilo je jedanaest navečer, a nju su opet zvali s posla s kojega je otišla prije nepunih sat vremena i na koji se vraća za nekih desetak sati. Suludo.
Vratila se u kuhinju i isključila štednjak. Nije imala snage za spravljati umak pa je tunu iz konzerve samo okrenula po tjestenini i krenula jesti. Natočila si je čašu vina.
Uključila je radio.
Nakon nekoliko zalogaja i prvih par gutljaja koji su se fino pomiješali s hranom i utrobom raširili dobar osjećaj, a u ustima stvorili harmoniju okusa, jeftinu, ali ipak harmoniju, konačno se počela osjećati kao ljudsko biće.
Onda je na radiju počela pjesma Leonrda Cohena ‘One of us cannot be wrong’.
Leonard je pjevao:
I lit a thin green candle
To make you jelauos of me
But the room just filled up with mosquitos
They heard that my body was free
Nikolina je počela plakati bez da je shvatila da plače. Obožavala je tu stvar i čula ju je sigurno tisuću puta, ali sada je za nju dobila neko novo značenje.
Uopće ne razmišljajući, poput lobotomiziranog zombija s problemom koordinacije otišla je do hladnjaka i izvadila bocu vina. Pila je pohlepno, velikim gutljajima dok je Cohenov glas ledio svaki živac u njenom tijelu.
Pijanstvo je došlo brzo, suze su se osušile, euforija se došuljala.
Na radiju su svirali Beach boysi.
Nikolina je plesala, sama među prljavim posuđem i ostacima hrane i bez previše sluha vikala: Everybody go surfin’, surfin’ USA!
To ju je uskoro izmorilo pa je zapalila cigaretu na balkonskim vratima. Ispuhivala je dim u noć i osjećala se pristojno. Odlučila je zaboraviti i na jebenog Marijana i na jebenog urednika i na jebeni posao. Stvari će se već nekako srediti same od sebe, hoće sigurno.
Čik je bacila preko ograde pa je otišla u kupaonu.
Sada je imala snage za tuširanje pa se oprala polako i s užitkom, kosu, tijelo, zube.
Čista i mirisna legla je u krevet.
Prije nego što je došao san, onako iznenada i neplanirano osjetila je uzbuđenje, seksualno uzbuđenje. Zavukla je ruku u gaćice i krenula s igrom. Samozadovoljavala se polako, znalački.
Svršila je žestoko, svi mišići su joj se zgrčili pa opustili pa zgrčili…
U trenutku dok se to događalo u glavi joj je bila slika Ivane, kolegice s posla.
To ju je uznemirilo. To ju je zbunilo i rastužilo.
Opet je zaplakala i prestrašila se da nikada neće zaspati.
Ipak, njeno se umorno tijelo uspjelo opustiti, a iscrpljeni um je pokleknuo pred izazovima sutrašnjeg dana. Prije nego što je posve utonula u san stigla je još samo primijetiti kako razlivena suza na njenoj ruci kojom je obrisala lice čudesno upija svjetlost ulične svjetiljke koja je dolazila kroz prozor.
3.
– Ajde, majstore, ne idemo doma, ajmo popit’ jednu prije!
– Ne da mi se, rekao sam ti već.
– Daj ne seri. Ko te čeka doma? Čeka te telka i plejka. Ovako možda i upoznaš nekoga, možda se nešto desi.
Sigurno će se nešto desiti pomisli Kristijan. Sto posto, nema greške. U birtiju, tu odmah preko puta zgrade televizije ušetat će prekrasna plavuša, članica MENSA-e koja voli lijepu književnost i hobi joj je fotografija, a uz to ima nasljedstvo od par milijuna nečega, bilo čega, i omiljena razonoda su joj borilačke igrice na playstationu, pogotovo Tekken. Ušetat će i bez riječi ga uzeti za ruku i povesti ga vani, u neki bolji život. U neki drugačiji život.
– Neka, ajmo. – odgovori lijeno, bez pretjerane želje, ustvari bez ikakve želje, više da zaustavi Mirkovo dosadno nagovaranje.
– Idemo mojim autom. Poslije ću te vratiti tu da uzmeš svoj.
– Kako sad, idemo autom? Šta ne idemo tu prekoputa?
– Jok majstore, večeras sam za tebe pripremio nešto posebno.
Mogu misliti, pomisli Kristijan pa se bezvoljno uputi za Mirkom prema njegovoj Škodi oktaviji.
Sjeli su u auto i Mirko je uključio radio. Onda je iz pretinca za rukavice izvadio već smotan džoint, zapalio ga pa tek onda uključio motor, ubacio u prvu i krenuo.
– Znaš, ako ti se neće dat vozit’ bacim te ja do doma pa te pokupim sutra prije posla. Auto ti je na parkiralištu siguran, nemaj brige.
– Ok – protisne Kristijan i prihvati pljugu.
Vozili su se prema južnom dijelu grada, radio je svirao nešto što nijedan ni drugi nisu prepoznavali, dim trave punio je kabinu i nekako je postalo ugodno. Postalo je opušteno, neopterećujuće, postalo je nezahtjevno.
– A šta sutra uopće radimo? I kad? – upita Mirko.
– Snimamo generala Jozu. Budala ruši svoju kuću.
– Kad?
– U devet je polazak. Možeš me skupiti oko osam pa ćemo popit kavu prije. I spremi se na puno pecanja tona. Ima da ti ruka otpadne.
– Bez brige majstore. Nego s kim radimo?
– S Nikolinom, mislim. Ili s Ivanom.
– Uuuu, da je bar Ivana, ta je mala jebena. Metno bi joj ga samo tako.
Kristijan je bio snimatelj na televiziji, a Mirko je bio njegov tonac. Iako su se upoznali tek kada su počeli raditi na televiziji vrlo brzo su ušli u stereotip snimatelj – tonac koji je vrlo sličan stereotipu dva policajca koji skupa patroliraju.
Dakle, snimatelj je obično obrazovaniji, duhovitiji, inteligentniji i pouzdaniji i vrlo često, čak i pristalijeg izgleda. Tonac je, s druge strane, najčešće priučen, struka mu je vjerojatno nešto nedostojno kao soboslikarstvo ili bačvarenje. Uz to, pomalo je priglup ili u sretnijim slučajevima samo spor, nerijetko je primitivan i ima crnog pod noktima, ali je zato jak kao dva bika, ne bježi od sitnih fizičkih poslova i to što o osobnoj higijeni ne mari previše nije nikakva prepreka da poznaje sve dijelove automobila pa mu nije problem samome promijeniti gumu, svjećice ili se cijeli dan zajebavati s fergazerom.
Njih dvojica su, jasno, najbolji prijatelji.
Iako je Kristijan bio priučeni snimatelj koji je zapravo završio srednju ekonomsku, a Mirko pravi tonac, s diplomom i iako ni jedan ni drugi nisu voljeli aute, a obojica su se redovito tuširali pa i prali zube, ubrzo su počeli igrati uloge koje su, u brojnim primjerima, vidjeli oko sebe. I nije im loše išlo.
Mirko je zaustavio auto pa su obojica izišli i krenuli prema zgradi koja je, toliko veća od onih koje su okruživale, djelovala usamljeno a na vrhu koje se kočio neonski natpis na kojem je, malo pretencioznim, kičastim i prilično nečitljivim slovima pisalo ‘Velika mama’
– Di si me to doveo? – upita Kristijan.
– Na narodnjake.
Mirko nije znao, a možda nije ni mogao znati jer je na tom mjestu bio samo jednom prije da se u birtijama u kojima se puštaju narodnjaci ne događa baš previše toga između osam i devet navečer. Tako su se našli u polupraznoj dvorani veličine košarkaškog igrališta. Ogroman prostor, s jednog kraja nisi mogao vidjeti što se dešava na drugoj strani, kratkovidni su tu imali posebnih problema.
Sjeli su u separe i naručili po pivo. S radija je svirala neka pristojna glazba, ni traga narodnjacima.
– Sorry majstore, jebiga.
– Šta sorry?
– Pa ono, ja te doveo na narodnjake, a od narodnjaka ni traga.
– Nema veze, možda vidimo nekog ćelavog tipa s pištoljem. I to bi bilo dovoljno.
Popili su i platili. Ulazeći u auto Kristijan se osjetio još promašenijim nego kada su odlazili s posla, prošlo je sat vremena, a njih dvojica su pili pivo i gotovo da i nisu razgovarali i isto tako je mogao sjediti kod svoje kuće i gledati u televizor ili u strop, svejedno.
Na putu prema Kristijanovoj kući Mirko naglo skrene s predviđene rute, prođe par ulica pa se zaustavi na jednom malom parkiralištu okruženom oronulim zgradama koje su, baš kao i cijeli taj dio grada, nastajale između dva svjetska rata i od tada nitko više o njima nije vodio brigu. Šutke iz torbice oko pojasa izvadi travu i cigaretni papir pa krene motati još jedan džoint. Želio se ovom pljugom iskupiti za neuspjeli izlazak.
Smotao je i zapalio. Onda je, ničim izazvan, progovorio.
– Znaš majstore, kada sam ja u kurcu i kada onako nemam baš volje za živit onda se lijepo dovezem do tu i zapalim si pljugu.
Samo ne to, pomisli Kristijan, glupa kvazipsihološki kvazipoticajna priča o sumnjivoj literaturi za samopomoć i pozitivnom pogledu na stvari.
– Zašto baš tu? – upita ipak.
– Znaš, ja sam ti bio s jednom curom, Jelenom. Bilo je to još u srednjoj školi. I baš smo se voljeli, ono skroz. Živjela je tu u ovoj zgradi.
Mirko pokaže rukom prema jednoj od zgrada, ni po čemu posebnoj.
– I tako, bili smo skupa jedno dvije, dvije i pol godine i bilo je fantastično i onda, jebiga, nju je zgazio auto. Umrla na licu mjesta.
– Ne razumijem. Još žališ za njom? Pa ti imaš skoro četrdeset godina.
– Ne, majstore, ne žalim. Prošlo je od tada pun kurac, ko bi više žalio, nema baš takvih ljubavi. Nego samo svaki puta kada sam sjeban dođem tu, lijepo pušim, gledam njenu zgradu i razmišljam kako sam ja od tada puno proživio, iako se možda ne čini puno i razmišljam o tome kako ona nije, nije jer nije imala priliku. A ja sam, jebiga, tu priliku dobio i tako kada dođem tu osjećam se zahvalnim. Ne znam kome, ali osjećam se jebeno zahvalnim.
– Dobro je to, poučno. – kaže Kristijan i zamrzi se na trenutak jer osjeti nezahvalnost veću nego što ju je ikada osjetio. I shvati da je to krivo, ali odmah tren poslije shvati da ne može drugačije, da je to nešto jače od njega, nešto skoro organski protiv čega je svaka borba uzaludna i da će se vjerojatno cijeli život osjećati loše, neveselo i nezahvalno. Osjeti suze samosažaljenja kako naviru pa se postidi i žestoko stisne oči da se ne osramoti pred Mirkom.
– Šta ti je? – upita ga ovaj – jesi dobro?
– Jaka ti je trava – odgovori Kristijan – žeže. Polako otvori oči sretan jer je uspio zaustaviti navalu, ali ipak jedna izdajnička kap zatitra mu na desnom donjem kapku, onom koji Mirko nije nikako mogao vidjeti i Kristijan na tren spozna svu ljepotu koju u njoj stvori razigrana i razlivena mutnonarančasta ulična rasvjeta.
Na radiju počnu svirati Beach boys. Surfin’ USA.
Mirko pojača glasnoću, uključi motor i ubaci u prvu. Krene i zapjeva.
Onda se prekine u pola stiha i više gledajući neodređeno u daljinu, a manje u cestu pred sobom kaže:
– Uuuu majstore, što sam ja uz ovo jebo!
4.
Svanulo je prekrasno jutro. Iako je bila kasna jesen bilo je još vrlo toplo, za kratke rukave, a nebo je bilo blještavo plavo s tek ponegdje kojim paperjastim oblakom, bijelim i bezopasnim.
U zgradi televizije već se zahuktavalo. Računala su radila punom parom, već su s obavljali prvi telefonski razgovori (doduše, to su oni posve neposlovni, jutarnji, kada izmoreni novinari zovu svoje bolje ili lošije polovice i samo ih obavještavaju da su, eto, došli na posao), a aparati za kavu izbacivali su nekoliko šalica u minuti. Bilo je živo.
Mirko i Kristijan pili su kavu u kafiću preko puta, u miru su listali novine nakon što su ustanovili da se Kristijanovom automobilu ništa nije dogodilo preko noći i da je Mirko ponio sve od opreme što je trebao ponijeti.
– Majstore, tako mi se ne da raditi danas.
– Znam. Ne da se ni meni. Al jebiga, treba zaradit kruh.
– Mislim si ja, lako je tim novinarima. Jebe se njima. Malo nešto probrljaju, pogledaju. Sjednu u auto i voze se, postave dvatri pitanja i boli ih kurac. A mi? Tegli ovo, tegli ono, kamera, rasvjeta, ton. Pa vozi, pa misli di ćeš parkirat, pa pazi na white balance…
– Mirko, ja pazim na white balance…
– Je, je istina, ali mislim, jebote, jebu nas ko da smo zadnji…
Mirko nije uspio završiti rečenicu jer su u taj čas u kafić ušle Ivana i Nikolina. Samo je zastao, poluotvorenih usta i zapiljio se u njih dvije. Ipak se nekako uspio pribrati pa im je mahnuo i pozvao ih k njima za stol.
Kristijan je na to složio namrgođenu facu i zabio je još dublje u novine. Želio je te vrijedne trenutke opuštanja prije nego što počne raditi provesti u miru, želio ih je provesti u toploj i sigurnoj, dosadnoj navici i sve što je odudaralo od njegove predodžbe o mirnom i ugodnom vremenu, sve što je grickalo rutinu strašno mu je išlo na živce. Iako, moralo se priznati da su obje cure zgodne. Ivana je bila klasična ljepotica, svi muškarci su na njoj primjećivali samo velike grudi i pune, prave pušačke usne i svi su ju htjeli jebati. Nikolina je pored nje djelovala neugledno, ali ako bi promatrač uložio više truda i pokušao gledati očima spojenim na mozak, a ne na penis onda bi učio koliko je Ivanina ljepota zapravo obična i prazna i kako njeno pravilno lice ima veliki potencijal da brzo dosadi i kako mu u tome neće pomoći čak niti te, uvijek širom otvorene, krupne plave oči. Nikolina je pak imala zahvalno lice za dugotrajnija promatranja. Nos joj je bio malo prevelik, ali nije ju nagrđivao, čak joj je davao neki poseban šarm. Imala je visoko postavljene jagodice zbog kojih je djelovala pomalo aristokratski, a čelo joj je bilo visoko i inteligentno. Ipak, Kristijan je najviše volio gledati u njene oči, ali je pritom jako pazio da ona to ne primijeti. Gledao bi ih samo kada bi ona gledala u nekom drugom smjeru. Bile su naizgled obične, uobičajene smeđe boje, ali njen je pogled zračio istovremeno sanjivošću i pronicljivošću. Da, Nikolina mu se sviđala i zato nije bio baš toliko razdražen kao što je pokušavao odglumiti kada su one sjele za njihov stol.
– Bok dečki, šta se radi? – upitala je Ivana uspijevajući zvučati koketno, a da to uopće nije namjeravala.
– Snimamo gene … – započeo je Mirko pomalo zbunjen, uvijek u početku zbunjen Ivaninom nevjerojatnom ljepotom, ali ga je Kristijan brzo prekinuo.
– Upravo lovimo bijelog aligatora.
Nije se trudio sakriti svoj cinizam, nikada nije. Bio je potpuno svjestan da je to samo dobro razvijeni obrambeni mehanizam, ali je isto tako bio svjestan da to većina ljudi ne doživljava tako, ili zato što nisu dovoljno inteligentni ili zato što dovoljno ne promatraju ili zato što ih naprosto baš briga za druge ljude. Ipak, razveselilo ga je kada se na njegovu primjedbu Nikolina lagano nasmiješila, primijetio je to ne gledajući zapravo u nju i stalno fiksirajući pogled na novinama.
– General Jozo, rekla sam ti. – dobacila je Nikolina pomalo odsutno cijelo vrijeme pokušavajući zaboraviti na sliku koja joj se jučer javila. Željela je Ivanu i dalje gledati kao što ju je gledala do jučer, samo kao kolegicu s posla, kao curu s kojom može popiti kavu i obaviti poneki benigni redakcijski trač, ali nekako je osjećala da to neće biti baš lagan posao i da je ova, na neki čudan i teško shvatljiv način, a skoro sigurno i bez neke posebne namjere uspjela svoju seksualnost nametnuti svim osobama iz svoje blizine. Na neke je to djelovalo tako da su bili zbunjeni, u nekima je budilo cinika, a Nikolinu je ispunjavalo dubokom nesigurnošću i nekim teško odredivim strahom.
– I, što trebaš, mislim kako radimo? – pitao je sada Kristijan Nikolinu, konačno maknuvši pogled s novina i još uvijek zadržavajući malo ciničnog tona u glasu.
– Urednik želi hrpu kadrova. Jozu, obitelj, ženu, djecu pa onda radnike, strojeve, dizalice, onako lijepo iskadrirano.
– Razgovor ili izjave – pitao je Mirko.
– Izjave, naravno. – odgovorila je Nikolina ne obraćajući previše pozornosti na njega.
– A koja je razlika – uplela se i Ivana, sada nastojeći zvučati koketno da malo ublaži to što ne zna neke pojmove iz televizijskog novinarstva, a radi na televiziji koliko već, cijela tri ili četiri mjeseca.
– Paa..razgovor ti je kad se čuje i tvoje pitanje, onda ste ozvučeni i ti i sugovornik, a kod izjave ozvučim samo sugovornika. Kužiš? – objasni joj Mirko blago.
– Aha. – odvrati Ivana pomalo smetena ovako jednostavnim i razumljivim odgovorom. To je mogla i sama zaključiti, bez veze.
– Devet je za deset minuta – kaže Kristijan gledajući na sat iznad šanka – bijeli aligator je pobjegao, a mi bismo mogli lagano krenuti u lov na drugu vrstu zvjerke.
– Ajmo. – kaže Mirko spremno pa ustane. Ustane i Nikolina opet se blago smiješeći i za zadovoljstvom shvaćajući da joj ovaj mrgud od snimatelja nekako pozitivno djeluje na raspoloženje.
Ivana obznani da će još ostati u kafiću, popiti kavu do kraja i pročitati novine, a njih troje krenu prema vratima kroz koje je ulazila slomljena i blještava žuta traka sunčeva svjetla. Onako s leđa djelovali su kao tročlana obitelj, Kristijan i Nikolina kao otac i majka, a Mirko kao njihov trapavi i možda čak pomalo zaostali sin u pubertetu i Ivana pomisli kako je to baš zgodna slika i kako će to ispričati Nikolini čim uspije i kako će se joj to sigurno svidjeti, a onda Kristijan gurne vrata i sunce nahrupi unutra, čista i snažna svjetlost zaslijepi Ivanu ne odbijajući se ni od čega pa ona na trenutak stisne oči i pričeka da se vrata automatski zatvore iza njih troje.
5.
Iako je rušenje trebalo početi tek za nekih dvadesetak minuta ispred kuće generala Joze bilo je već dosta svijeta. Hrpa novinara, nekolicina znatiželjnika, Jozini prijatelji i simpatizeri, poneki stranački dužnosnik koji nije smatrao da će mu prisustvo na takvom lakrdijaškom događaju odmoći u karijeri. Jozina supruga Mara cijelo je vrijeme ulazila i izlazila iz kuće i djelovala je jako zaposleno, sinovi su stajali pored njega kao neka vrst metaforičke tjelesne straže, a kći mu je stajala podalje od gomile, očito nezadovoljna što mora biti tu i cijelo je vrijeme grickala svoj crno nalakirani nokat na palcu i uvijala pramen blještavo crne kose ispod koje je uspjela sakriti slušalice od I-poda iz kojih je, mrvicu preglasno, svirao Joy division. Tu su se još muvali i radnici, jedan je sjedio u malenoj kabini bagera i kao da je provjeravao funkcionira li sve kako treba, a i stalno su pristizali novi ljudi, još novinara, policajci, susjedi naslonjeni na ograde svojih dvorišta.
Kristijan je postavio kameru na stativ pa je počeo snimati čim je Mirko uključio mikrofon. Odjednom, bio je dobro raspoložen. Snimao je radnike, zumirao, ulazio u detalje, radio polagane švenkove od generalove obitelji prema policajcima; igrao se. Započeo je sa snimanjem i prije nego što mu je Nikolina išta rekla, znao je posao, a njena je zadaća ovdje ionako bila samo da pokuša dobiti izjavu generala Joze, nekoga od obitelji, nekoga od susjeda, policajca ili radnika, što je već urednik zahtijevao.
Snimao je i bio je potpuno uživljen u ono što radi, Nikolina se priključila ostalim novinarima i razgovarala s njima, izmjenjivala informacije, a Mirko je pušio cigaretu i, gotovo oslonjen na kameru, uživao u suncu.
Onda je počelo.
Sve se stišalo, nekako brzo i neprirodno, onako kao kada liječnik izađe pred bolesnikovu obitelj da im saopći dijagnozu. General Jozo polako je istupio iz gomile, nakašljao se, pročistio grlo, podigao ruku u nešto što je skoro moglo biti fašistički pozdrav da mu ruka nije bila toliko savijena u laktu pa onda tom rukom popravio već savršeno ravnu generalsku kapu. Nakašljao se još jednom, sada bez stvarne potrebe, tek toliko da bude siguran da svi shvate da je naumio nešto reći. To je bilo posve nepotrebno jer mu je pred licem već ionako bio čitav grozd mikrofona i diktafona na koje su se nastavljale novinarske ruke. Kamermani su se borili za poziciju mahom ostavljajući stative iza sebe i žustro smještajući kamere na desno rame.
Jozo je započeo.
‘ Kao prvo, pozdravljam sve okupljene. Drago mi je da ste se skupili u ovolikom broju isto kao što mi je drago da smo konačno dočekali našu samostalnu i suverenu državu, ali me s druge strane boli da ja koji sam toliko krvi i znoja dao da ona nastane moram sada svoju kuću rušiti iz čistoga protesta prema nepoštivanju hrvatskih branitelja i svega onoga što su oni dali….’
Tu se začulo glasno odobravanje trojice muškaraca u uniformama koji su stajali u dnu dvorišta, a koji sasvim očito nisu bili svjesni uzvišenosti i dostojanstva trenutka kojega nije primjereno prekidati bilo kakvim upadicama isto kao što su, sasvim očito, prerano počeli s pivom. Generalovi sinovi uputili su im poglede istovremeno i mrke i zbunjene, a general je samo nastavio.
‘ Sad će mene netko od vas tu pitati zašto ja ne poštujem pravnu državu jer ja kao nemam papire, građevinsku dozvolu i to, pa tu ne može biti moja kuća, ali ja imam troje djece i ženu i mi moramo negdje živjeti, a ja sam svoju krv prolio da bi mi, svi mi, tu sad mogli ovako lijepo stajati i da nas nitko ne bombardira ili, je li, ugrožava bilo kojim sredstvom, a da bi mene sad izbacivali iz moga rođenog. Tu sam rođen, tu ću i umrijeti i jednostavno mislim da nije baš u redu da se ovako zaslužnima kao što sam ja, nije sad vrijeme da budem skroman, uskraćuje ono što je i u ustavu zapisano, a to je, je li, pravo na topao dom i obiteljsko ognjište.’
Ovaj kratki govor kao da je iscrpio generala Jozu i kao da je malo krvi otišlo iz njegova lica pa je naočigled poblijedio, krupna kap znoja spustila mu se ispod kape i preko čela do korijena nosa. Obrisao ju je rukavom besprijekorno ispeglane uniforme, duboko udahnuo pa ponovno progovorio, sada već malo tišim i promijenjenim glasom.
‘Počnite. Rušite! Za Hrvatsku!’
Onda je stavio ruku na srce, a vozač bagera kao da je samo čekao njegov znak da upali motor i lagano usmjeri svoje vozilo prema Jozinoj kući. Tri muškarca u dnu dvorišta zavikala su ‘Tako jeee, za Hrvatsku!’, Kristijan je Mirku dao znak da ga slijedi pa požurio prema mjestu za koje je procijenio da će najbolje uhvatiti prilazak bagera, policajci su se dosađivali, novinarsko klupko je uzavrelo, a generalova kći je posegla rukom u džep da izvadi svoj glazbeni uređaj i prebaci na sljedeću pjesmu.
Pokret kojim je rukom krenula prema džepu sadržavao je toliko neke neobične snage i čudne mješavine šlampavosti i elegancije da je privukla poglede svih koji su u tome trenu gledali u njenom smjeru, a to su bili njen otac, snimatelj i novinarka komercijalne televizije.
Svi troje su shvatili da su samo oni primijetili neobičnost toga pokreta i u jednom momentu kao da su imali nešto zajedničko.
Tada je zraka sunca zaplesala na savršeno crno nalakiranom noktu generalove kćeri, a general Jozo, novinarka Nikolina i snimatelj Kristijan od neugode su zatvorili oči u istome trenu, kao da im je netko naredio da to učine.