BUĆINA Rt na kome kriješte galebovi, a more mogu vidjeti s prozora naše visoke kamene kuće. Kuća je moja ruka i noga, moja lakoća i moj metalni krvotok. Sa strmih stepenica gledam kako umire vjetar i kako se drvo u vrtu oslanja na drugo drvo. S bratom na obali tražim školjke, pa kad nađemo Petrovo uho, govorimo da imamo uho svetog Petra. Utroba mu je sedefasta i dok ga stavim na uho, bruji. Zamišljam da to mrmori naš divovski bor, da mi želi nešto reći taj razgranat čovjek. Brata zanimaju praćke za ptice, a kad u svoju bijelu kapu ulovi morsku kozicu, odmah je pojede. Ja se bojim skakati s mulića na glavu, mislim o tome kakve se ptice kriju pod zlarinskim zvonikom, zašto na otoku ima toliko žena i hoću li i ja postati vodonoša. IZA ZIDINA Na Zlarinu, zamišljala sam da mi je dadilja morska medvjedica: njezin je jezik mokar od dodira koje otočani nisu poznavali. Ona poznaje more iznutra, mislila sam, njegovu utrobu od zvijezda i raznobojnog bilja. Šibenik je bio prvi pravi grad u koji sam stupila nogom. Oštar kao crtež tušem, uređen od bura čistačica, s otocima koji se urezuju u vid kao zračni bakrorez. U uskoj ulici u središtu Šibenika, u samostanu svete Luce, najstrožem redu benediktinki, živjela je moja teta Silvija, očeva sestra, koludrica. Moja druga teta Štefanija, majčina sestra, odvodila me madri Bernardi u kratak nedjeljni posjet. Gledale bismo se smjerno preko rešetkaste pregrade, moja teta, završena učiteljica, i ja, njezina jedina učenica. Okretao se lažni prozorčić sa staklom, ruka bi dodavala Glasnik svetog Josipa ili crnu krunicu. Vani je šumilo more i svaki njegov udar u obalu brojila sam u sebi. Negdje u polju ptice zlatoglavke igrale su se sa svojim sjenama. CRVENI PASOŠ Maglena kasnojesenska večer 1940. Na poziv kolege s romanistike dolazim u ogromnu dvoranu Obrtničke komore u Ilici. Prostor je krcat i sablasno tih: polumrak skrućen kao ledom načeta voda > zubata zebnja. Studentica u crvenom džemperu korakne iz mase, stane na tribinu: sastanak će biti kratak, posvećen pjesniku Crvenog pasoša. Odjednom, silna buka na stubištu i sve se oči pretvore u vrata. U dvoranu nahrupe puščane cijevi: grube se riječi prospu posvuda, zakotrljaju se kao zrnjevlje. Gužva, metež, panika. Šesto studenata: elektrika mladih neutrona stjeranih u redove. Noć smo proveli u Petrinjskoj, u mokrom dvorištu policije. Kada sam se ujutro vratila u svoju podstanarsku sobu, lišena tek bilježnice s adresama, dugo sam zurila niz krovove. Kao da su preko noći pocrnili: preda mnom su se sterale grobljanske stepenice. Brzo se razjasnilo: crvenu je s tornjeva i krovova upio njezin džemper kad je bježao u noć. Preostale su kapi iscurile kroz flautu-kičmu mog druga s romanistike strijeljanog u Bukovačkoj šumi pola godine kasnije. Nisam se mogla vratiti fakultetskim klupama. Sjela sam u vlak za Split i odvezla se u probušeno naručje juga. CRNA KUĆA U noći nakon ljetnog solsticija, u tamnoj tipki uglavljenoj između 21. i 22. lipnja 1941. pozvonila sam na trećem katu otmjene kuće u Ilici 100. Fasada tamna, kuća velika, okviri na prozorima gordi, rešetkastobijeli. Lice mi je blijedo, ruka čvrsta, svi unutarnji pejzaži prebrisani. Nisam drugo nego tijelo, nego lapor, gušterica ostavljena na litici: nemam vremena, spržit će me otrov sunca. Liječnik je ljubazan i iskusan, zidovi tihi, stisnuta oko usnulog grada posteljica ljeta miruje pred pucanjem. Anesteziram misli i glasove, nemam vremena, spržit će me otrov sunca. U naborima suknje koju odmičem s bedra prošlost i budućnost urastaju jedna u drugu, dodiruju se šipražjem. Na zidu sobe stablo. Fiksiram ga pogledom sa stola, grane mu brojim u sebi: mislima brtvim prolaz do onog što se ima dogoditi. Tobolce riječi ne treba pretrpati bolom. Dobro ih je ostaviti tišini plodne vode koja oplakuje iznutra, pohranjuje nepohranjivo. Gušterica sam na litici: nemajka, sutrašnje stablo. INZULINSKE KOME Nakon popijenih tableta za spavanje i svega što se našlo nadohvat, psihijatrijski odjel bolnice Rebro. Na pitanja dežurnog liječnika ne odgovaram, kroz pamuk svijesti tek čujem: pjesnikinji je potrebno isprati želudac. Uslijedila su mjerenja raznih vrsta tlaka, pulsa, krvi, urina, bubrega i drugih organa. Mozak je na redu posljednji, iako je jedini koji se odupire kontroli. Sve drugo pravilno je i čisto: dugačka soba u prizemlju, željezni bolesnički kreveti, rešetkasto nebo što se uporno trudi anektirati porozne oči. Očajnički tragam za zaboravom: samo da me proraste kao drvo. Liječnica nudi rješenje: mogućnost svakodnevnog sna, cikluse uranjanja, drobljenje svijesti injekcijama inzulina sve dok ne živne polumrtva ptica što kisne ispod kabanice. Najgora su buđenja: kad si budan, opet si živ i opet ti skoreni potplati bubre ispod stopala. Postepeno, tihe ožujske sjene odvažile su se na hod preko unutarnjih rasjeda, krenule plaho dozivati male otoke busenja i trave, milovati vlažnim dlanovima golu zemlju nomada. Samo srce se još nije vratilo u tijelo: odjekivalo je u svemu izvanjskom kao samostojeći gong. INSTITUCIJE Čovjek > sirovina povijesti > tijelo dima. Trgaju nam meso ustrajno, bacaju pod jezik institucijama. Države i crkve, akademici i političari: tamne sjene što prate kupole i niše, parkove, učionice, čekaonice, sudnice i parlaonice. Male svakodnevne ulice i njihove obične drvorede. Tvrdoglavo i po navici, uporno i principom jačega: kao što nogu slijedi hod, glavu naklon, ruku zamah. Za svako povjerenje u instituciju dočekala me naplata. Za intervju u crkvenom listu mamci i pakosni planovi, potom prešućivanje svetih dušebrižnika. Za povjerenje u profesore i akademike, otuđivanje rukopisa, uzdignuti nosovi i kleveta. Za angažman u strukovnoj udruzi, zakoni krda, epiteti ludoglavke i državne neprijateljice. O, Croatia rediviva, diplomatica et democratica! Brišite me odmah, i hvala na dobročinstvu! IZ SJEVERNE SOBE /25. 10. 2010./ Već godinama noću ne spavam. Noći su moja zavjetrina, herbarij sunčevih stabljika ubranih na prisoju prohodanih dana, moj radni stol. Danas su me probudile ptice: netom pred onaj plavi sat kada sve utihne i kad se tama i svjetlo povežu u vlažnom akvarelu što propupa između jučer i sutra, između posljednjih odjeka noćnih bića i prvih čestica dana. Kroz prozor svoje lječilišne sobe okrenute sjeveru vidim kako prigušeno pulsira horizont. Okruglo nebo malo nabubri, još malo naraste, pa se čudno izduži, istegne: zamišljam da se neka golema udaljena točka upravo pretvara u zarez, odvaja od sebe. U staklu prozora stoji gusta tamna plazma: učini mi se kao jestiva tinta. Poželim da mi je tkogod približi, doda slamku, pa da osjetim svježe kapljice na grlu i jeziku. No nema nikog, tek papiri i pokrivači uz rubove kreveta i ova živa plava tišina kao netom izvađena iz vene. Zadnjih sam mjeseci pisala mnogo, iskrzano i fragmentarno, hitajući da završim zacrtano: ne znam hoće li itko moći odmotati klupko, no to i nije moja briga. Vjerujem, doći će dan kad ću iz nekih hranjivih daljina zapanjeno čitati ili slušati. Glava će mi rasti poput bundeve, smijat ću se ili ljutiti, dok će sjećanje na nekadašnje kolanje krvi, umjesto krvotoka samog, pulsiranjem redaka kao radikalnim kisikom puniti već odumrle pokrajine. Starost ne vidi više ni lijepo ni ružno, sva su tijela za nju amebe, čudne, dobre i zle. Možda i vječnost ovisi o slučaju: crna igla smrti ne poznaje razbor. I kada čekam da me ispljune ova asimetrična noć pitam se kako prepoznati početak seobe i koju zastavu ponijeti kad su sve protkane gukanjem mrtvih golubova i drskošću zaštićenih ruku. U nečijem poštanskom sandučiću leži udavljena ptica, u maslinama dišu potraćeni životi: smisao je ubojit trn u dječje stopalo utisnut. Vidim se u zanosu djetinjstva na otoku Zlarinu kako s otočkom dječurlijom u porušenoj crkvici i u poljskom zahodu dešifriram neke čudne riječi i ugljenom našarane slike: šapućemo, prepričavamo što smo vidjeli. Jedan dječak nešto šapne na uho najmanjoj djevojčici, ona uplašeno otklima glavom i povikne: onda ću morati progutati mrtvačku kost, i plačući pobjegne kući. Vidim se na otoku Visu: nas nekoliko djevojčica uzele smo klupka vune i zaputile se u udaljenu uvalu. Tu smo namjestile ispod bluzica ispupčene kugle i hodale dugo uz more, svečano uzbuđene, zirkajući jedna na drugu. Sveprožimajući pjev cvrčaka zaglušio je poslijepodne: obuzeo ga posve okruglinom. Ne znam nazire li se to svjetlo na rubu prozora ili mi se samo čini. Hoću vjerovati da ima nešto što ostaje nakon što se zamijene godišnja doba, nakon što satima promatram pjegava prepeličja jaja, a milovanje voljenog momka zamijenim oštrim dodirom kista. Želim vjerovati da se povijest može razbiti o hrid, a da lađar ostane cijel. Da vulkan može pronaći zaklon u mraku mog oka, a šuma biti blagonaklona prema okršajima mladih jelena. Ne znam nazire li se to svjetlo na rubu prozora ili samo neko stablo zagledava unutra, virka na me. Svijet je nemoćan pred algoritmima noći, svjetlost sustiže i biva sustignuta. Neophodno je zastati, ne mjeriti više prostorom obujam vlastite zjene, žile na ruci umiriti, utješiti ih kao plahe dispneične rijeke u sirotištu ostavljenih tekućica. Vrijeme nas kažnjava i tješi novim djetinjstvima bilja, kliktanjem goluždravog jata na brijegu, danima kositra i jeke. Jesmo li se uopće razumjeli, Zemljo?
