CHANGING OF THE SEASONS
kada ne mogu govoriti ljudskim jezikom
preuzmem glas ptica:
probudi me u zoru iskričav zvuk
koji se istodobno ulijeva u pužnicu
i izlijeva iz nje
i ja ne znam više jesam li čovjek
ili cvrkut
vani je obično hladno, ali dovoljno toplo
da se može živjeti, disati
ono prijelazno razdoblje
changing of the seasons
o kojem pjeva Ane Brun
nepodnošljivo plavim glasom
koji me uvijek pretvori u nešto drugo
čak i onda kada postajem ono što sam već bila
i kada sama sebe obnavljam u sjećanju
jer postoje takva vremena, dani
u kojima se rubovi tale i nestaju
i čovjek može biti vrabac, nogometna lopta
ili drvo
može biti i onaj dječak koji ti izranja u sjećanju
ona propuštena prilika koja te skrenula na neki put
koji te skrenuo na put
te skrenuo na put
i vrlo brzo ti se zavrti u glavi
proguta te vlastito trajanje
taj labirint iščašenih dana
kojim više ni u mislima ne možeš proći
u te tople hladne dane
obnavljamo u sebi muzej prošlih sezona
izlošci su napukli, okrhnuti, nepotpuni
prašni i oronuli od korištenja
dok duh nespokoja uporno šeće uz sva lica
za koja znamo da ih žele razgledati:
nespokoj je jedini osjećaj bez roka trajanja
i ti se pitaš ponovo
po stoti put
postoji li to mjesto
na kojem ga moguće zaboraviti
osim u glasu ptica
koje ulijeću u uho
kao u krošnju
kao u novi početak
KLAUSTAR, PRST (EN) DODIRA
prvi susret s tobom
susret je s pjesmom kojoj zatvaram vrata.
daleka je i djeluje pretenciozno
(ili sam u tom trenu samo ja takva?).
ipak, razumijem taj strah od ozbiljnosti i patetike –
usku ključanicu kroz koju ostaješ vidljiv.
a onda druga
koja me prilijepi za stolicu.
sasvim iznenadno sljubi
s bijelom plastikom.
silent zone.
je nešto što ide i uz moje ime.
je nešto tvoje.
zona starca koji se povija kao trava.
a mogao bih staviti svašta
tako si rekao.
na primjer grana
ili drvo.
i to je već drugi put da ti otvaram vrata.
t(v)om strahu od metalne metafore.
zbog kojeg radije pišeš mogao bih
i poput
zbog kojeg ti stih bubri od providne nehajnosti
kojom puniš procjepe riječi.
znam, nisi od onih koji će uprijeti prstom
prisloniti jezik na gladak simbol.
ti radije crtaš rupe
bijela mjesta od dječjeg herojstva.
praznine u pletivu
kojima primičeš.
mene meni.
mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine uhvaćene u zamku
kaže Golub.
grad se uvijek sastoji i od slijepih
nijemih ulica
kažem ja.
puteva što tek nakon ponoći
dobivaju glas.
u gluhe sate dok samostan i tišina
srastaju u jedno.
kao uže i praznina.
pa urasta samostan u tišinu
i tišina u samostan.
pa samo listovi knjige pucketaju u sobi.
previše čitaš, kažeš,
i ta me rečenica nagoni na smijeh.
pucketaju slova
pucketa i tvoj prst
zalutao na krivi trag
u tom bezumnom danu.
zalutao u krug
i vrtlog.
samo minutu-dvije
i razum već izranja.
u vrtlog.
jesam li u međuvremenu narasla
ili se smanjila
jesam li još uvijek tu
pored tebe-tvrđave?
pucketa nešto vani (stablo?)
pucketa unutra (neartikulirana misao?).
kasnije te noći
samo mi mahneš kao dijete.
pozdrav je krivotvoren
oči nisu.
od svega, ja uzmem ono čega nema
i ponesem u dlanu.
stisak ruke?
da, mogla bih tako napisati.
znakovit pogled?
mogla bih i tako,
baš kao i iskričav zagrljaj,
ili, recimo, značajna rečenica.
od svega, uzima me za ruku
baš ono čega nema.
prazan kalup.
neko drugo lice dana.
nekako sam sam sebi
preventivno nestao
kažeš kasnije.
ne znajući da me tom izduženom mišlju
golicaš više
nego kolovoz satkan od mogućnosti.
više od nezvanog vala
i više od igre.
preventivni nestanak
upisujem u kameni klaustar ljeta
(tvojim prstom)
kao grafit
RASKOL(J)-NIKOV
bio je tvoja prva čitateljska groznica
imala si sedamnaest, i u bunilu prepisivala riječi
bilježnicu prepunila
smrću i pitanjima
i slova su sama ispadala iz korica
kotrljala se po podovima
uvlačila u parkete
po nekima od njih hodat ćeš godinama kasnije
kotrljala su se odjednom
po svim glatkim površinama svijeta
ostavljala filigranske godove
po pločicama
asfaltu
staklenim policama biblioteka
za koje nisi ni slutila
da ćeš u njih zakoračiti
po hladnim hrptovima knjiga
što si ih nosila sa sobom
prenosila
po papirima
ekranima
bridovima svih vrsta
po smrznutim jutrima
ogledalima zaleđenih rijeka
bio je tvoj prvi raskol
rascijep onoga za što nisi mislila
da se može rascijepiti
pa ipak se odvojilo
začuo se samo krckavi zvuk
i gotovo
kao da izdiše suha srpanjska oranica
kao da puca kora kruha
netom porođena u peći
bio je i onaj mladić
kojeg si srela na putu u grad
koji i sam, taj grad,
nije drugo nego raskol
nego poraz
nego raskomadana Neretva
i taj mladić iz autobusa
čitao je Dostojevskog
i baš uporno želio čavrljati o tome
a ti si čitala svoje
nešto mlađe ali jednako krvavo
i nisi mu htjela reći
da predaješ književnost na sveučilištu
nisi mu htjela reći baš ništa o sebi
čak ni to da si tada
na usporednom sjedalu autobusa
u njegovim očima vidjela raširen
raskoljen pogled
Porfirija Petroviča
i bio je taj grad u koji si se uputila bez razloga
i bio je most u tom gradu
rascijepljen
raskrečen
i bio je Hajrudin
graditelj
i bili su oni koji ruše
znajući da je brzina stida
sporija od brzine ruke
i bila je jedna druga ruka
u Radimlji
i bio je raskoljen kamen
i onaj filigran s početka pjesme
u njega uklesan
bijelim dahom ugraviran
o, Rodione Romanoviču
kako se izgovara Palmira
kako se izgovara Sibir, Bosna,
i kojim si koncem na koncu prošio jezik
spojio taj rascijep glasnica
opšio usne
kojim srebrenim koncem
na srebrnoj koži
kirurški savršen zahvat
samo je pauku vidljiv
pa ti iz usta sada teče
još samo prozirna nit
sakrivaš je u kut sobe
sakrivaš se u kut sobe
zapaučen
zacrnjen u se