Maca Beograđanka
Davor pali cigaretu ispred hotela unutar kojeg je svadba njegovog sina. Počeli su svirati Beograđanku od Halida Bešlića i on je izjurio van prisjećajući se profesorice fizike iz srednje. Hladna januarska noć. Sve oko njega ledi. Samo sjećanje na Macu, profesoricu fizike, koja bi svaki put zaplakala na ovu pjesmu tinja u mraku Davorovih uspomena kao vrh cigarete u ovoj noći. Prošle su godine. Većinu stvari je pozaboravljao, ali Mace – krupnije, uvijek na kratko ošišane, strojevog koraka profesorice sjeća se odlično. Bila je to većini čudna, daleka i strana žena. Fizika je bila sva njena komunikacija sa svijetom. Voljela je stvari veće od ljudi – zakone, formule, ideje.
Jedanput je na času fizike Srletu zazvonio mobitel pjesmom Beograđanka Halida Bešlića. Svi su pretrnuli misleći da će Maca, zajebana profa kod koje su za nedisciplinu postojale ozbiljne mjere, poslati Srleta direktoru. Ali Maci su se oči samo ispunile suzama i ona je bez riječi napustila čas. Učenici su bili oduševljeni. I brkate profesorice fizike plaču. Nisu mogli samo jedanput vidjeti suze u očima hladne profesorice, pa su zato već naredni čas za vrijeme kontrolnog Maci opet pustili Beograđanku. Nakon što im je podijelila zadatke i sjela za katedru, začuli su se stihovi Samo za tebe, Beograđanko mala. Samo za tebe što nikad nisi znala. Samo za tebe i ljubav tvoju zanosnu… Maca ih je kroz suze gledala tako da se Davor i sada naježi kad se sjeti tog pogleda. Izašla je s časa kao i prethodni put ne rekavši ništa. Maca nikada ništa ne bi rekla. Niti bi ružila onog ko je pustio pjesmu, niti pitala zašto to rade, niti bilo šta objašnjavala. Samo bi zaplakala, mirno izašla van te naredni čas nastavljala kao da se ništa nije desilo. Ali djeca ko djeca. I dumare ko dumare. Učenici su počeli malo-malo pa puštati Beograđanku, a roditelji djecu po povratku iz škole prvo pitati: Je l’ ona opet plakala?
Dok još uvijek svira Beograđanka na svadbi, Davor se prisjeća kako je direktor jedan dan povodom slučaju Beograđanka pozvao Macu na razgovor. Vaši časovi su postali rasulo. Roditelji se žale, a djeca ometaju druge bukom kada vi izađete ili, kako da kažem, tek tako napustite učionicu. Trideset godina radim u prosvjeti. Boljeg profesora fizike nit sam vidio, nit imo. Onda je direktor, kako Dada, spremačica koja se naguzila i prisluškivala, pa dalje svima prepričavala, zastao i upitao Macu: Ali zašto, ženo božja, plačete? Macin uzdah presjekao je tišinu u direktorovoj kancelariji i ona je dalje, kako se barem Dada klela mrtvim sinom, ponavljala direktoru razočarano: Zašto me to pitate? Nemojte me to pitati. Ni direktorove riječi pohvale, ohrabrivanja, pa u jednom trenutku prijetnje nisu od Mace iznudile nikakvo objašnjenje. Direktor se zatim nasmijao i uz A ja žene pustio Maci Beograđanku želeći se i sam uvjeriti u istinitost onog čemu se škola i grad smiju. Maca je kao i uvijek do tada krenula plakati. Direktor ju je kao malo dijete uporno zapitkivao zašto te dodavao pa ovo je samo pjesma. Maca nije kazala ništa. Ovaj put je pjesmu saslušala do kraja i zauvijek napustila grad u kojem je radila i živjela.
Maca je otišla i onda su tek gradom krenula da kolaju objašnjenja njenog plakanja. Svako je najbolje znao zašto je plakala, a malo ko je htio priznati da o Maci osim činjenice da je plakala više ni slova nije znao. U školu i grad Maca se više nije vratila. Od zlatnih medalja iz fizike, ostale su samo suze. Grad je se poslije sjećao kao one što je plakala. U školu je došla nova profesorica kojoj se nije mogla pustiti Beograđanka i smijati kako plačući napušta čas.
I kad su svi prestali, godinama poslije Davor se raspitivao o Maci. Do njega više nikada nije stigla nijedna vijest o njoj. No, kad god čuje ovu pjesmu, pa evo i sada dok ženi sina sjeti se Mace. Završio je sve škole. Zaposlio se. Osnovao porodicu. Obilazio svijet i kad god bi ga upitali šta ima zanimljivog, on bi pričao o Maci Beograđanki. Ljudi bi neko vrijeme slušali, a onda bi brzo mijenjali temu vjerujući ili da izmišlja ili da je skroz puko. Kako je stariji sve lakše zaplače na ovu pjesmu. Ali uvijek izmisli neki razlog. Nikome ne kaže da zapravo plače zbog profesorice fizike. Glupo mu je. Ne zna ni zašto je ona plakala, a kamoli zašto on plače. No, kad god krenu stihovi Da li si tužna u ove dane, da li si plačna kad zora svane, da li te misli još meni zovu ili si našla ti rijeku novu sjeti se onog Macinog pogleda i sve mu se nekako skupi i on plače kao malo dijete. I sada evo dok ulazi u hotel kojim odzvanjaju stihovi sakrij u srcu bar suzu neku jer sve će otić niz hladnu rijeku, gledajući uplakane oko sebe, zaključuje da niko nikad nije plakao na ovu pjesmu onako kako je Maca njegova profesorica fizike kad bi joj Beograđanku pustili na sred časa.
