Tridesetog u mjesecu Samira sjeda za šank u farmericama dva broja manjim. Sipa dva deca maksuzije. Pušta Amelu Zuković i pali Drinu jedinu. Tad cijela kafana zna šta joj je činiti. Gosti se počinju polako osipati i ostavljati Samiru da – kako im je nekad objasnila – u one dane bude malo sama. A jedino Samira zna da to nisu nikakvi oni već samo njeni dani kada samo sama sa sobom pijucka, puši i sluša Amelu Zuković. Kafana Kod Samire se tako svakog tridesetog počinje gasiti obično iza sedam uvečer. Ni prerano ni prekasno. Taman na vrijeme da Samira pokuša zaboraviti neplaćene-račune-dugove-kamate-pijane-goste-uvrede, prazninu. Isprva, samo šuti u kafani u kojoj se kao pas u kolibici tokom zimskih dana ušuškao sav njen život. I toplo i mirno joj je ovdje. Barem na tren. Pogotovo, kad se rakija slije niz grlo i pokoja suza otkotrlja niz stijenu vlastita obraza. Najradije bi sad ridala iz sve snage. Nakupilo se svega, ali izgleda da je i suzama fajront za ovaj mjesec.
Jebeš više i taj život. Čuda li mi kurata. Daj da šta popijem. Dosta služim druge čitav mjesec mogu i sebe jednu noć – gunđa tako u brk sebi dok zaključava kafanu, izuva cipele i pušta Amelu Zuković. Od pjevačica priznaje samo nju. Nije ni nju da nešto aman zaman voli, ali s njom se, nekako, srodila. Ovdje pjeva svaki četvrtak. Tako već sedmu godinu. I ništa tako snažno kao Ameline pjesme nije obilježilo Samirin život. Kada je Samirinom mužu bivša rodila kćerku, Amela je snimila Amelu i Samira je tad danima pjevala kćerku ako dobiješ zovi je Samira neka ona na mene tebe podsjeća. Dok je još vjerovala da je ona kriva za sve, pjevala je biću kriva dok sam živa. Kada su se mirili tuđe su mi usne otrov samo tvoje med, a kada se treći put vratio bivšoj Samira je tad samo pila i pjevala njemu ništa ne dugujem, a on meni mnogo toga, pet godina prošlosti, pet godina lažne ljubavi.
Još će samo jednu od Amele da pusti za večeras, pa u svoja tri dana odmora od svega. Vrijeme je odavno bilo da se krene. Samira to inače ne odugovlači. Rutinski. Ključ u bravu i nestajanje na tri dana. Kao što znaju da tridesetog iza sedam uvečer više ne radi, Samirini gosti isto tako znaju da su prva tri dana u mjesecu za nju neradna. U ta tri stale su sve njene slobodne subote i nedjelje.
Treba svijet odučit od sebe. Pogotovo one s kojima si svaki dan. Treba da luftiraš. Tako ti je moja rahmetli nena. Meni bi mati reci. Kaže, nasprema im hrane za nekol’ko dana. Moju mater ko najstariju zaduži za stoku i ostalu braću i sestre. I nema je. Nit znaju gdje bude nit šta radi. A kad se vrati, djed ne bi stigo ni progovorit ona ti je već s vrata odbrusila: Luftirala, šuti! Eto vas ko slike. Ništa vam ne fali. Hajde de pomjeri se! I samo bi nastavila tamo gdje je stala ko da se ništa nije ni desilo – pripovijedala bi tako Samira ponekad nekom gostu kad joj jedina komunikacija sa ljudima ne bi bilo sipanje pića i naplaćivanje. Vrijeme je da krene i ovaj put u svoja tri dana luftiranja od svega. Tijelo joj se kreće u trzajima. Potrošeno tetura do kaputa. U ogledalu je dočeka vlastito lice. Gadno ga psuje. Oblači cipele. Drmne još jednu, pa gleda naokolo. Kafana ko kafana. No, izvinit ćete, ovo je njena kafana. Njenih triest i kusur godina – kako obično govori onima koji bi je sutra zatvorili zbog kojekakvih neplaćenih računa. Dok Amelin glas na radiju sagorijeva, Samira počinje gasiti svjetla vukući se do izlaznih vrata koja se najedanput stadoše tresti. Neko ludački kuca. Samira se više uvrijedi nego što se prepade. Svako ko je ikad ovdje kročio zna da ona tridesetog iza sedam više ne radi.
Znam da si tu. Otvori.
U jebote! To je on – pomisli iznenađeno.
Samira, otvori da pričamo.
Da, njegov je glas. Ona dva jajeta u pola lepinje od ručka sad su joj negdje među krajnicima. Samira poče osjećati kako joj se tijelo kao i uvijek kad čuje njegov glas stane nadimati istovremeno i nekom mukom i nekom radošću. Tako se to miješa već godinama i ona nikad nije načisto skroz šta da radi.
Otvori, jebogati. Koji ti je?
Dok kao ukopana i dalje bleji ispred sebe, vrata se otvoriše i on uđe u kafanu. Samira se sjeti da joj nikada nije vratio ključ koji mu je dala jedne prilike kako bi mu dokazala da ga voli više i od kafane cijele. Zastade ispred nje. Gleda je tako da se Samiri i pored silnog bijesa i ljutnje kao i uvijek odsjeku noge. U tijelu je već sad centrifuga onog pomiješanog osjećaja muke i radosti. Stoji ispred nje šutke. Samira ne reaguje. Najradije bi mu se odmah sada bacila u zagrljaj i samo još jednom osjetila kako je to biti niko i ništa u njegovom naručju. Ali, nećeš, sunce ti tvoje – kori samu sebe kao nestašno dijete. Zaklela si se sama sebi neninim mezarom da te nikad niko neće omesti u luftiranju. Šta čekaš sada, izbaci ovog gada napolje i idi u svoj tri dana – škripeći zubima pažljivo se suzdržava od bilo kakve akcije prateći ga pomno kako počinje pričati priču u koju je Samira do sada povjerovala hiljadu puta. Trebaju pričati. Ne može više bez nje. Pogriješio je po ko zna koji put. Sada se istinski kaje. Uradit će sve što treba. Evo neka ona kaže šta. Ovaj put će sve biti drugačije.
Važi, kako da ne – reče i poskoči do šanka odakle izvuče jaknu u kojoj je provela skoro pola život. Onu kojom ju je on ogrnuo kad su išli na more i kad je jedan jedini put bilo lijepo s njim, pa Samira provela pola života čekajući da se takav trenutak ponovi. Ti ćeš mene da prekidaš. Ma i tebe ću jednom za svagda da izluftiram – reče u sebi držeći s obje ruke čvrsto kožnu jaknu.
Uzmi ovu jaknu i gubi se.
Ama, šta ti je? Hoću da pričamo?
Sve smo mi jedno drugom ispričali. Marš napolje!
Onda mu Samira baci ispred nogu kožnu jaknu kojom ju je ogrnuo u Zaostrogu 1984. Nakon kraće pauze u tišini zbunjeno pokupi jaknu i izađe napolje. Samira na prvi komad papira za šankom do kojeg je došla napisa drhtavim rukopisom što prije promijeniti bravu od kafane. Što prije promijeniti i bravu na srcu da u njega ne ulaze kojekakve budale – pomisli sjedajući za šank. Pička li mu materina! Kako mu je samo sekunda opet falila da me sjebe ko nikad. I možda bi me i sjebo da je bio neki drugi dan. Ali tridesetog u mjesecu Samira sjeda za šank u farmericama dva broja manjim. Sipa dva deca maksuzije. Pušta Amelu Zuković i pali Drinu, jedino.
