Pod hipotekine hipoteke hipotekom
Krajem travnja, već kad se činilo da je zima iza nas, hladna fronta spustila se sa sjeverozapada Europe i u Hrvatskoj je čitav tjedan gotovo bez prestanka kišilo. U Gorskom kotaru čak je pao snijeg, prometni pravac Oštrovica – Kikovica bio je zatvoren za kamione s prikolicom. Nekolicina građana koji su se te bezvoljne, sumorne i vlažne nedjeljne večeri zatekli na Trgu bana Jelačića nisu se ni osvrnuli za muškarcem u otrcanoj zelenoj jakni, s kapom od smeđeg samta, što se pognut zaklanjao slomljenim crnim kišobranom. Po izgledu je mogao biti prosjak, sakupljač plastične ambalaže, bivši zatvorenik ili bezumnik otpušten iz duševne bolnice – jedan od onih što od tko zna koje svoje nevolje lutaju mokrim velegradskim pločnicima. Rijetki su se prolaznici ukrcavali u jarko osvijetljena tramvajska kola i nitko nije primijetio i našao neobičnim kad je ovaj iza križanja s Praškom kratko, sumnjičavo pogledao lijevo i desno i hitro skrenuo u podzemlje, niz stepenice odavno zatvorenog javnog nužnika. Nikoga nije bilo da svjedoči kad je on otključao lokot na lancu, gurnuo željezna vrata i ugazio u crnu lokvu i smeće.
Muškarac je zatvorio za sobom i uključio džepnu lampu, a na snopu slabog svjetla ukazalo se bijedno, nečisto predvorje nekadašnje sanitarne ustanove, natrula i naherena vrata ispala iz šarki i zidovi išarani razvratom i niskostima. Oprezno gacajući kroz vodu ušao je u prostoriju s pisoarima i iz nje u drugu kabinu slijeva, podigao svjetlo lampe i uzeo šapatom brojati pločice od stropa naniže. Kad je došao do sedmog keramičkog kvadrata, na kojemu je ruka nepoznatog pohotnika napisala vrlo nepristojnu opasku o spolnim navikama stanovite Mladenke, uz lijevi rub ga je vrhovima prstiju čvrsto utisnuo možda pola centimetra u zid, zatim pustio, a on je poskočio i otvorio se kao prozorčić, otkrivajući plitku malenu nišu s brojčanikom. Čovjek je utipkao sedmeroznamenkastu šifru i negdje u betonu nešto je triput škljocnulo. Sekundu ili dvije kasnije stražnja se stijenka kabine uz jedva čujan cvilež povukla ustranu, a iza nje ukazala se prostorija po svemu različita od mračnog, prljavog klozeta – velika podzemna dvorana sa zidovima u orahovini, ulaštenim parketom s intarzijama i posred svega, ispod niza kićenih kristalnih lustera, dugačak konferencijski stol okružen udobnim kožnim naslonjačima. Na daljem kraju stola, pod širokim krugom svjetlarnika, jedinim izvorom prirodnog svjetla ovdje, već je netko sjedio. Spustio je novine i preko naočala pogledao pridošlicu.
“Uranio i ti”, dobacio je zagrebački nadbiskup, kardinal Valentin Lovrić, kad je Tomislav Poskok otresao kišobran, objesio jaknu i zatvorio za sobom. “Baš čitam da ti je sin u ljubavnoj vezi s nekakvom pjevačicom, kako se ono zove…”
“Ne spominji mi ni nju ni njega”, uzdahnuo je gorko Poskok spuštajući se u naslonjač nasuprot nadbiskupu.
“Luna”, našao je crkveni velikodostojnik ime u novinama. “Nije me briga, ti si mu otac, ali isto je mogao naći našu curu.”
“Ma, naša je, Dragica se inače zove, a to Luna je, onako… umjetnički”, objasnio je Poskok mrzovoljno.
“A sin ti?” zanimalo je dalje Lovrića. “Koliko je ono njemu, trideset?”
“Trideset dvije.”
“Pa što ga ne ženiš?”
“Što ne ženiš ti svoga?” lecnuo se Poskok.
“Moj je tek diplomirao”, rekao je nadbiskup uvrijeđeno.
Tu se razgovor među njima dvojicom na nekoliko trenutaka u nelagodi zaustavio. Tomislav Poskok, najbogatiji čovjek u zemlji, čije se prezime kočilo iznad ulaza stotina dućana, vlasnik mljekara, mesnica, klaonica, punionica vode i beskrajnih hektara poljoprivrednih dobara, zagledao se u niz uljanih portreta koji se pružao čitavim jednim zidom prostorije u kojoj se više od dvije stotine godina okupljaju najmoćniji muškarci u Hrvatskoj. Upravo preko puta, poviše svoga dalekog i, po Poskokovom sudu, bezvrijednog i nedostojnog nasljednika Lovrića, u ljubičastom je ogrtaču, s velikim križem na prsima, visjela slika presvetog Maksimilijana Vrhovca, koji je krajem osamnaestog vijeka ispod centralnog zagrebačkog trga dao sagraditi ovu prostoriju. Legenda kaže da su svim graditeljima, od glavnog majstora do najmanjeg tesarskog šegrta, po završetku posla bili odrezani jezici.
Velika dvorana Bratstva hrvatskog zavjeta tunelima je povezana s Kaptolom i Banskim dvorima, a naknadno su, u drugoj polovici dvadesetog vijeka, više kao izlaz u nuždi, probijena vrata prema javnom zahodu. Naraštajima već o njezinom stanju, o popravcima namještaja, bojanju zidova, čistoći, ventilaciji i toplini koja se i sad širi iz zapaljenih hrastovih cjepanica u širokom kamenom kaminu, brinu pripadnici jedne gornjogradske obitelji besprijekornog ugleda, nepokolebljivog patriotizma i stamene katoličke vjere. Tajnu njezinog postojanja otac na samrti prenosi najstarijem sinu.
Premda tek nekolicina zna za ovo mjesto, iz njega se, dobro ili loše, usmjerava povijest našeg naroda. U Velikoj dvorani Bratstva hrvatskog zavjeta utanačena je konačna verzija Hrvatsko-ugarske nagodbe, Ilirski pokret u njoj je osnovan, tu su se birale strane u svjetskim ratovima, tu smo se i udruživali i razilazili sa Srbima, Vlatko Maček je tu dobio posljednje upute prije potpisivanja sporazuma s Dragišom Cvetkovićem, tu je odlučeno da Nazor ode u partizane, a Krleža stane na čelo obnovljenog Leksikografskog zavoda. Proizvodnja prve naše atomske bombe u skrivenom pogonu Petrokemije u Kutini, izgradnja Novog Zagreba, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Hrvatsko proljeće, slom Hrvatskog proljeća, programi stabilizacije, devalvacije valute, privatizacije poduzeća, pravci autocesta, javno-privatna partnerstva, dobitnici književnih nagrada, nove pjevačice grupe Magazin, Dinamova osvajanja nogometnih prvenstava… sve se tu utvrdilo.
Umirovljenici koji bistre prilike u zemlji šetajući s kraja na kraj Trga, kolporteri što izvikuju naslove i ljubavni parovi što se sastaju kod spomenika slavnom državniku i vojskovođi, ulični pjevači i prodavači peciva – nitko od njih ni ne naslućuje da se sve ono zaista važno u Hrvatskoj dogodilo i događa voljom dvadesetak političkih, gospodarskih, kulturnih, sudskih i crkvenih uglednika, koji se jednom u mjesecu nalaze ispod njihovih nogu. Prolaznici što se zaustave počinuti uz vodu Manduševca ni u snu ne bi pomislili da je dno fontane odozdo prozirno i da sjede iznad svjetlarnika jedne raskošne sale u kojoj se, možda baš ovog trenutka, odlučuje i o njihovoj sudbini.
Travanjske nedjelje kojom počinje naša priča Tomislav Poskok tu se, mimo redovnog okupljanja članova Bratstva, našao s nadbiskupom i premijerom, da zatraži njihovu novčanu pomoć u kupovini većinskog paketa dionica najvećeg slovenskog trgovačkog lanca, rizičnom podvigu koji bi mu, prođe li sve kako treba, pomogao u stabiliziranju njegovog poslovnog imperija ozbiljno zaljuljanog velikom svjetskom financijskom krizom.
“Ej, vas dvojica”, rekao je premijer kad je došao malo prije osam. “Ne zamjerite, htio sam vidjeti početak Dnevnika.”
“Šta kažu?” upitao je Poskok.
“Opet bi me hapsili.”
“Dat će Bog, jednom će im se i posrećiti.”
Premijer Meter vedro mu je namignuo i dobacio:
“Tetka ti je poručila da joj se javiš.”
Luka Meter i Tomislav Poskok bili su rođaci, sinovi dviju sestara iz jednog krševitog ubogog sela u Dalmatinskoj zagori.
“E, ne bi tako u crkvi ostavio”, rekao je tada zlovoljno nadbiskup, koji je zabačene glave gledao put svjetlarnika, gdje je netko upravo za sreću bacio novčić u bistru vodu fontane. Na nekoliko trenutaka trojica uglednika znatiželjno su se zapiljila u crne kružiće kovanica rasutih na plavoj staklenoj plohi iznad njih.
“Je li ono netko bacio pet kuna?” primijetio je Poskok.
“Gdje?”
“Tamo, gledaj”, pokazao je prstom uvis, “sasvim desno, uz rub.”
“Duše mi, pet kuna”, potvrdio je Lovrić.
“Pa kad kažu da narod nema para”, odmahnuo je premijer.
“Narod?” kazao je nadbiskup kivno. “Narod je bagra. Koliko god da si loš prema njemu, narod zaslužuje još gore.”
“Ja ne mogu biti gori nego jesam”, našalio se premijer na vlastiti račun, a Tomislav Poskok je pomislio kako to i nije sasvim neistinito.
“Puno puta se upitam, šta je mene Bog kaznio da se rodim među Hrvatima”, nastavio je neutješno Lovrić. “Pogledam koji put u Rimu kardinale iz drugih zemalja, što ti ljudi imaju, gdje žive, koje aute voze, i čisto me sram dođe odakle sam ja došao.”
“Valentine, prijatelju”, upozorio ga je premijer, “da nisi iz Hrvatske, ti nikad ne bi ni bio svećenik. Da si se rodio negdje drugdje, tebi bi vjerojatno zabranili da ulaziš u crkvu. Na vratima bi stajala tvoja slika s upozorenjem: ‘Ovom čovjeku je zabranjen ulazak u sve sakralne objekte na teritoriju države.'”
“Pa nije ti neki vic”, uvrijedio se nadbiskup.
“Ajde, pa nije tako loš”, rekao je premijer, a onda se okrenuo Poskoku i prešao na stvar zbog koje su se njih trojica okupili. “Nego, Tomo, vidi, ono tvoje. Nemoj se ljutit, ali ja to ne mogu napravit. Ni Lovrić ni ja. Ne pod uvjetima koje ti predlažeš. Imovina kojom jamčiš za pare koje bi posudio naprosto je… jebi ga, sranje.”
“Luka, nemoj”, rekao je Poskok, “tu je dvjesto tisuća kvadrata.”
“Pod hipotekom”, naglasio je nadbiskup Lovrić.
“Pod hipotekine hipoteke hipotekom”, dodao je Meter. “Mi bismo bili valjda šesnaesti u redu da se naplatimo od toga terena ako ti propadneš. Da topla kuja dođe u šinteraj, ne bi se oko nje skupilo džukela koliko ti imaš vjerovnika za dvjesto tisuća kvadrata skladišta na periferiji. A i ovo drugo što nudiš, ajmo po duši, znaš i sam, da vrijedi, dobio bi pare u banci i ne bi u nas pitao.”
Tomislav Poskok načas je zamišljeno naškubio usne.
“Ne možete mi to napraviti”, kazao je. “Nakon svega što sam učinio za vas, nije fer, ljudi. Luka, majku mu, znaš koliko sam uložio i u tebe i u stranku. Koliko me samo tvoja posljednja kampanja koštala. Jeste li vi čuli”, okrenuo se načas nadbiskupu, “priču s medom?”
Nadbiskup je upitno podigao obrve i niječno odmahnuo, a Meter se nervozno nasmiješio.
“Pet milijuna malih staklenki meda dao sam da se napravi”, počeo je Poskok. “Znate one male staklenkice, kao u hotelima što ih dobijete za doručak? E, ja sam ih njemu”, pokazao je premijera, “napravio pet milijuna. On me je molio da mu to napravim. Pet milijuna malih pakiranja meda s njegovom slikom i natpisom ‘Radit ću za Hrvatsku kao pčela’. To je trebao biti službeni slogan kampanje: ‘Radit ću za Hrvatsku kao pčela.’ Prvi dan je to trebao svečano izjaviti, a onda bi idućih mjesec dana putovao zemljom i narodu dijelio staklenkice. I znate što je on napravio? Izašao je pred novinare, idiot, i rekao: ‘Radit ću za Hrvatsku kao konj.’ Ja nisam od užasa mogao sebi doći.”
“Jebi ga, izletjelo mi u uzbuđenju”, nacerio se Meter.
“E, znam”, složio se Poskok. “Tebi je izletjelo. A što s medom? Što sam ja mogao sa dvanaest šlepera meda nakon što si ti rekao: ‘Radit ću za Hrvatsku kao konj’, konjino jedna glupa?! Milijune sam na tebe potrošio i još uvijek trošim. Bez mene ne bi dobio drugi premijerski mandat. Nikad većinu u Saboru ne bi imao da ti ja, iz svog džepa, nisam kupio koaliciju s ona dva kretena iz Pučke stranke. Jednome dao novog Passata, a drugome, sjećaš se što je pitao – zvono?”
“Župniku je obećao zvono”, potvrdio je premijer.
“Zvono sa svojim imenom ugledni zastupnik darovao crkvi. I sad za njegovu dušu zvoni tamo u nekakvoj njegovoj vukojebini, a ja, ja ga lično naručio, platio i lijevanje i montažu. Što vi mislite, presveti”, okrenuo se biznismen crkvenom čovjeku, “vidi li dobri Bog na nebesima da to nije njegovo zvono?”
“Sve On vidi”, rekao je teološki autoritet učeno.
“Vidi, nego kako”, složio se Tomislav Poskok. “Sve On vidi. Vidjet će valjda i onu malu benediktinku što je ostala noseća, onu bivšu časnu, danas samohranu majku, koju ste meni poslali da je zaposlim.”
Nadbiskup se odjednom zaškarpunio i zamukao.
“A vi baš volite te časne”, nastavio je Poskok zločesto ga gledajući. “To vam je bila treća. I zašto baš benediktinke, zar među karmelićankama nema tako dobrih pičaka?”
“Tomo, nemoj tako”, umiješao se Meter. “Pusti čovjeka. Pomogli bismo ti, kao što smo uvijek pomagali. Svoji smo, Bože dragi, ali to što pitaš, te pare… Puno je, brate! Puno tražiš, a garancije su ti nikakve. Da ponudiš štogod drugo, ozbiljnije… Ne znam…”
“Daj nam dionice”, bubnuo je Lovrić nervozno.
Poskok se iznenađeno okrenuo crkvenom poglavaru, primjećujući usput kako se Meter trgnuo. Grimasa na premijerovom licu odala mu je kako je riječ o nečemu što su njih dvojica već dogovorili, ali se Lovrić istrčao i preuranjeno im razotkrio plan.
“Šta da ti dam? Dionice moje firme?” otresao se poduzetnik na nadbiskupa. “Dat ću ti kurac da iskopaš oko.”
“Dobro, Tomo, nije čovjek tako mislio”, umirio ga je rođak premijer. “Nitko od tebe ne traži da se odrekneš svoga životnog djela, da svoje dijete dadeš drugome, da nešto što si ti sa svojih deset prstiju krvavo stekao…”
“Luka, majke ti”, prekinuo ga je Poskok nestrpljivo, “nismo na mitingu.”
“Oprosti”, ispričao se Meter, a onda zastao, ozbiljno pogledao Poskoka i kratko i bez uvijanja mu kazao što je imao na pameti: “Založi dio firme.”
“O, kurve!” opsovao je Tomislav Poskok ogorčeno.
“Ne, ne, poslušaj me do kraja. Ja sam razmišljao, a vjerujem da će se i Lovrić složiti sa mnom…”
Nadbiskup je spremno zakimao da se slaže.
“Tražiš li tako velike pare, mi se moramo osigurati. Nudimo ti fiducijarni kredit na udio u firmi. Ostavi nam dionice u zalog. Pazi, u zalog! Nema prijenosa vlasništva, sve ostaje tvoje”, nastavio je Meter, “i pošteno ti se vraća kad do kraja vratiš kredit.”
Poskok je sumnjičavo pogledao prvo premijera. Zatim nadbiskupa.
“Dobro, mudrijaši”, upitao je napokon, “a koliki dio ste vi mislili tražiti?”
“Pedeset posto plus jedna dionica”, rekao je Meter.
“Nema šanse!”
“Žao mi je, manje od toga ne možemo.”
“Luka, nema šanse da ti ustupim pola firme. Ne možeš to tražiti. Pola moje firme, znaš i sam, vrijedi puno više od onoga što tražim od vas.”
“Ali, mi ne kupujemo”, javio se nadbiskup.
“Tako je”, prisnažio je premijer. “Da prodaješ pedeset posto plus jednu dionicu, svakako bi imao pravo pitati puno više, ali ovdje se ne mijenja vlasnik. Rekli smo, riječ je o zalogu. Vrijednost zaloga uvijek je veća od vrijednosti kredita.”
“O, mamicu vam…!” uzdahnuo je Tomo Poskok, pružio se u naslonjaču i zabacio glavu razmišljajući, dok je premijer nastavio objašnjavati kako će operaciju realizirati preko lihtenštajnske off shore kompanije koju će on i nadbiskup osnovati s jednakim udjelom u vlasništvu, u velikoj tajnosti, razumije se, jer ni Kaptol ni Vlada službeno ne smiju imati ništa s ovim…
Osnivača i vlasnika Poskok international holdinga d. d. nije iznenadio prijedlog premijera i nadbiskupa, ili barem ne u mjeri u kojoj se njima činilo. Prikazivao se zatečenijim i ozlojeđenijim nego je doista bio, kako je i inače, u svim poslovima koje je ikada dogovorio, pa i u onim najunosnijim, glumio izigranog siromaha, naivca koji nevoljko pristaje na nešto što mu neće donijeti ništa osim gubitka i brige.
Ipak, dijelom to nije bila samo gluma. Tomislava Poskoka, kraj sveg bogatstva, stvarno je čitav život iskreno tištalo kako njegov trud nije pravedno nagrađen i ništa što je stekao nije ga moglo izliječiti od osjećaja da je sramotno zakinut i okraden od propalica koje su neizmjerno manje uložile, manje radile i riskirale od njega.
To postojano nezadovoljstvo pojačavalo se posljednjih godina. Bivalo je sve mučnije otkako je velika kriza zatresla svijet i presušila korita kojima su dotad stizali tokovi novca što su okretali kotače njegovog biznisa. Banke su došle opreznije nego ikada, nemilosrdnije u traženju garancija i nezasitnije u profitu, ili su se naprosto zatvorile, uvukle u oklope kao kornjače, dok se njegov vitalno važan rast i razvoj svakodnevno, mic po mic, usporavao i napokon zaustavio. Tako ukopan u mjestu, zadužen daleko preko vrijednosti svoje imovine, s prihodima što su naočigled kopnili, u jednu riječ – sjeban, Poskok je došao ovoj dvojici da mu pomognu. Bila je to, vjerovao je, njihova dužnost. Nešto je veće, vječnije i tvrđe od njih trojice bilo na stvari. Stati uz najveću hrvatsku kompaniju, dati joj novu snagu širenjem na susjedna tržišta bio je nacionalni interes, nešto čemu se svatko od njih zakleo služiti. “Još Horvatska ni propala dok mi živimo”, rekao bi stari Gaj i tko god među njima želi može tamo pod staklom, na zidu kraj kamina, vidjeti te stihove, napisane njegovom rukom, baš na ovom mjestu, u Velikoj dvorani Bratstva hrvatskog zavjeta, prije mnogo godina.
Nadbiskupa i premijera, kako se čini, nije grijao takav patriotski žar, ali nisu ni sasvim razočarali Tomu Poskoka. Imao je već čast vidjeti kakva je gramziva mala gnjida presveti Lovrić, a i rođu Luku je znao kao besramnog lupeža i, kad se sve zbroji, nije uistinu prošao gore nego je mislio da će proći. Ostao je samo onaj poznati gorak osjećaj prevarenosti, ali on bi ga, shvaćao je, jednako mučio i da je bio uspješniji u pregovorima. Dapače, u samotnim, intimnim trenucima priznavao je sebi da ga je vjerojatno baš ta stvar i gurala naprijed, ona je bila u korijenu svih njegovih žudnji. Dućane, tvornice, poljoprivredna dobra, farme, mljekare i klaonice, sve što ima u znatnoj mjeri može zahvaliti trajnom i neizlječivom duševnom jadu da je sudbina nepravedna prema njemu.
“Ne zoveš više da pođemo skupa na veprove”, rekao mu je malo i prijekorno premijer na rastanku.
“Luka, zadnji put si mi ustrijelio lovočuvara.”
“Pa dobro, dogodi se, nesreća u lovu…” krenuo se ispričavati Meter.
“Ovo je bilo na parkiralištu”, podsjetio ga je Poskok zakopčavajući jaknu. “Nismo ni došli do lovišta.”
“On je dobro?”
“Lovočuvar? U invalidskim je kolicima, propio se, žena mu je otišla, djeca ga mrze, susjedi ne razgovaraju s njim, jedino ga pas nije napustio.”
“Psi su čudesna bića”, zaključio je predsjednik Vlade.
Vraćajući se kasnije kući mokrom, vijugavom cestom preko obronaka Zagrebačke gore, Tomislav Poskok gotovo je sletio u grabu kad su ga iza jednog zavoja zaslijepila svjetla nekakvih kola tako velikih da je u prvi tren pomislio da je riječ o kamionu. Nije zapravo morao ni pogledati da bi znao tko je za volanom terenske grdosije. Samo je opsovao i zavrtio glavom. Ostavio je Mercedes u garaži i liftom se popeo na drugi kat puste i utihle kuće. Ušao u kuhinju i poljubio u tjeme suprugu koja je na malom televizoru na frižideru gledala film s Kevinom Costnerom i grickala kekse od integralnih žitarica.
“Sve dobro?” upitala ga je ona odsutno.
“Aha”, odgovorio je on podižući poklopac sa srebrenog pladnja i zlovoljno gledajući ružičasti rozbif po rubovima brižljivo ukrašen malim rajčicama i ukiseljenim lučicama, dostavljen iz otmjenog zagrebačkog restorana. Mrzio je nedjeljne večeri, kad posluga ima slobodno, a on mora jesti drek iz kateringa.
“Oprosti”, ispričao se otvarajući frižider i uzimajući zimsku salamu i ementaler, a ona se izmaknula malo u stranu da vidi ekran.
“Kakav ono auto Zdeslav vozi?” upitao je slažući narezak u kruh.
“Hummer.”
“Pa kad je kupio Hummera?”
“Ja sam mu ga kupila”, rekla je jednostavno žena, a njezin muž je od zaprepaštenja samo zinuo sa sendvičem zaustavljenim ispred usta. Nekoliko trenutaka tišine koji su uslijedili njoj je dalo naslutiti kako je ipak riječ o nesvakidašnjoj odluci koja traži dodatno objašnjenje te je napokon odlijepila pogled od televizora.
“Znaš kako se ja uvijek bojim kad on navečer izlazi i ne mogu zaspati dok ne čujem da je došao. Svakakvih budala ima na cesti, a i on i njegovo društvo, popije se, čovjek je umoran…”
“I zato si mu kupila terenac od dvije tone?”
“Ako se sudari, da pogine onaj u drugom autu”, zaključila je Marija Poskok razumno.
“Eh, što ti je majka”, rekao je on i konačno zagrizao.
Vidi nas, pomislio je nešto kasnije. U kući od dvije tisuće kvadrata nas dvoje sami u kuhinji. Ipak, nije to bilo nešto što ga je ispunjavalo nesrećom. Dapače, između stotina, možda tisuća stvari, bića i pojava koje su svakodnevno uništavale živce i probavu Tomislava Poskoka, tihe večeri sa suprugom bile su mu rijetki časovi potpune sreće i spokoja. Jednom se oženio i nije se više mislio ženiti. Dobro, nikad ozbiljno. Seks mu se sviđao, no nije on bio, kako bi rekao, za akrobacije. U tim je stvarima bio konzervativan i tvrd, asketski čedan, na sastancima uprave u njega nije bilo prostačkih šala. Jednom je čak otpustio jednog direktora kojemu su sise i guzice stalno bile na pameti, jednostavno nije više mogao slušati kako se ovaj besramno kikoće. Kao da je mulac, bogati.
Doživljavao je to nezrelim, nije mogao vjerovati nekome s takvom nedostojnom slabošću. Nelagodno bi se lecnuo ako bi mu koji partner s ljubavnicom došao na večeru, mlađa punoljetnica u tijesnoj haljinici u Poskokovim je očima rušila čovjekov poslovni ugled, a ako bi ova još imala plastične sise, Tomislavu Poskoku nakon poreza na dodanu vrijednost nešto najgore što je čovječanstvo ikad izmislilo, sastanak nije imao nikakve perspektive. Nije mogao razmišljati o biznisu, o postocima, marži i troškovima prijevoza, ni do čega mu zapravo nije bilo, izgubio bi tek i bezvoljno spustio beštek ako bi se nekakve tvrde, nategnute polulopte isprčile za njegovim stolom.
Ova Zdeslavova, Dragica, Luna, kako li se zove, ona ima plastične. Tomo Poskok to nikada nije komentirao, čak ni sa ženom, ali nikako mu nije bila draga sinova veza s pjevačicom. Koješta mu, uostalom, kod njegovog jedinca nije bilo drago. Imenovao ga je u upravu, namjestio za direktora marketinga, ali dečko je bio neodgovoran i aljkav i, da nije njegova krv, davno bi ga najurio. Evo, kad je ova Luna u pitanju, razgnjevio se, ali nije ništa rekao kad je otkrio da joj je Poskok international holding platio snimanje posljednjeg albuma. Ipak, prelilo mu je čašu kad je Zdeslav nedavno od jedne njezine pjesme, beznačajnog radijskog hitića “Gric gric”, htio napraviti reklamu za čips i dati joj novac koji bi dostajao za sve godišnje troškove – i plaće zaposlenih i najam i režije – jednog manjeg dućana. Poderao je ugovor i samo čekao da ga sin dođe upitati zašto to još nije potpisano. Srećom, ovaj je imao dovoljno pameti da mu ne dolazi.
Pojeo je sendvič, popio pola litre jogurta i kratko gledao televiziju pokušavajući uhvatiti konce priče. Kevin Costner bio je nekakav brodograditelj, a ova plava, nije baš najbolje shvaćao…
“On je udovac?”
“Žena mu se utopila, a on joj je pisma u boci bacao u more.”
“Ajoj”, rekao je on suosjećajno.
“Ova ženska je našla njegova pisma pokojnici. Tako su se upoznali.”
Zanimljivo, pomislio je Tomislav. Šteta što nije gledao otpočetka. Premda, nije on baš za ljubavne. Ove s udovcima. Takvi su, shvaćao je, najbolji, nema pravog ljubavnog filma ako glavnom junaku žena nije ili umrla ili tek treba umrijeti.
“Laku noć.”
“Laku noć.”
Zaustavio se na vratima da joj još nešto kaže, ali se više nije mogao sjetiti što, a i ona se ionako ponovno okrenula da gleda film, pa je zatvorio i otišao na kat, u radnu sobu i iz nje u drugu, manju, čiji je ključ imao samo on, prostoriju sa samo dva komada pokućstva: masivnim metalnim sefom s najvrjednijim dokumentima i ormarom s lovačkim oružjem. Navukao je čiste bijele rukavice, a potom iz ormara izvadio sjajni sanduk od orahovine u kojemu je ležala bebica, najvrjednija u njegovoj kolekciji, jedinstveno umjetničko djelo švedskog majstora Viggoa Olssona i njegovog sina Ulfa. Napetost se u njemu pomalo otapala, sve su njegove brige i tjeskobe iscurile negdje u nekakav slivnik dok je bijelim pamučnim krpama pažljivo laštio prekrasnu crnu pušku.
Nakon večerašnjeg razgovora znao je da Luku Metera, pa da mu je stoput rođak, više neće podržavati. Dapače, trudit će se i neće žaliti novca da ga uništi. S nadbiskupom je, nažalost, stvar nešto složenija. Ipak, vjerojatno bi se i tu nešto dalo učiniti. “Ako je išta u ovome životu sigurno, ako nas je povijest ičemu naučila, to je da svakoga možeš ubiti”, sjetio se Tomislav Poskok citata iz drugog nastavka Kuma od Francisa Forda Coppole.
Zidni sat je dolje u salonu odbio dvanaest puta kad je napokon završio posao i kad je nauljeni zatvarač čisto škljocnuo u pušci.
O pušenju na prvom dejtu
Besposleno je čekao da se ona uredi za izlazak, mijenjao programe na televiziji i listao štampu razbacanu oko stolića za kavu, sve brojeve svih tračerskih listova koji su izlazili u zemlji, a koje je njegova draga prilježno kupovala, da bi naposljetku otišao u kupaonicu gdje se ona upravo otuširala i krenula šminkati ogrnuta velikim ručnikom. I nije odolio, kao što ni inače nije mogao, onome što je vidio. Prišao joj je otraga i lijevu ruku stavio na stražnjicu, a desnom preko frotira zgrabio sisu.
“Nemoj, nemamo vremena”, upozorila ga je ona, crnom olovkom iscrtavajući oči.
“E, sad kao nemamo vremena”, pobunio se Zdeslav, “a ja te više od pola sata čekam.”
Prstima je lagano milovao još mokru unutrašnjost bedara, pa spretno razmakao usmine obrasle kratkim kovrčicama i srednjakom se zabio unutra, a ona je od zaprepaštenja lagano kriknula i masnom se olovkom zašarala po obrazu.
“Kretenu, oko sam mogla iskopati”, rekla je prijekorno.
On se nije dao obeshrabriti takvim stravičnim scenarijem, nego je raskopčao hlače, pustio ih da mu zajedno s gaćama padnu oko gležnjeva, namjestio se i uhvatio je jebati. Luna je napokon ostavila i olovku za oči i jastučić od vate natopljen kozmetičkim mlijekom kojim je čistila trag ispod oka i krotko mu se naguzila, ogledajući se u zrcalu.
Uvukla je malo obraze i napućila kao na poljubac mesnate usne, potom se pogledala malo iskosa, kroz pramen kose, zavodnički poluspuštenih vjeđa i napokon zabacila glavu, kao da se radosno, od svega srca smije, a Zdeslav je prepoznao poze koje je u maločas vidio u časopisu, na fotografijama kraj jednog njezinog intervjua, i nije znao što bi mislio o tome. U jednu ruku nije mu bilo osobito uspaljujuće da ona u trenucima dok se ševe vježba namještanje pred fotografima, a u drugu ruku zaista je prekrasno izgledala.
“Šta će mi život bez tebe, dragi…” zapjevušila je u jednom trenutku odsutno i onda kao da se sjetila da je on iza nje.
“Požuri malo”, potaknula ga je žustro pljeskajući guzovima o njegove bokove.
“Ne mogu, daj mi malo vremena.”
“O, Zdeslave!” razjarila se ona iznenada, a on se nasmiješio jer to je bio trenutak koji je čekao. “Životinjo jedna, šta mi radiš! Kako me rasturaš! Nabij me! Nabij me! Nabij me na tu debelu batinu! Na usta će mi izaći koliki ti je! Aaaaa! Aaaaa! Kako me jebeš! Kako me jebeš, čovječe! Majko mila, koja jebačina! Koja jebena jebačina! Koja prejebena jebačina!” ponavljala je Luna raspamećeno, nabijajući se i uvijajući bokovima i Zdeslav je već sklopio oči, osjećajući kako mu dolazi, kad je kratko zapištao signal poruke na mobitelu na polici ispod ogledala i njoj u trenutku sva strast splasnula.
“Pita Marcelo hoćemo li doći po njega ili da uzme taksi?” pročitala je ona s displeja sada sasvim trezvenim tonom.
“Kaži da za pola sata bude ispred zgrade.”
“Stani malo, ne mogu ovako tipkati”, rekla je kad ju je on ponovno počeo jebati i Zdeslav se na trenutak zaustavio gledajući preko nje svoje zajapureno lice u odrazu.
“Ajde, sad”, rekla je Luna šaljući poruku. “Ajde, životinjo!” zarežala je pohotno. “Razvali me! Razvali me kurcem!”
No, Zdeslavu tada nekako više nije bilo do seksa.
“Ma, zajebi”, kazao je mrzovoljno i sagnuo se podignuti gaće, a ona se obrisala između nogu ručnikom koji joj je spuzao na pod i ponovno uzela olovku za oči.
Zašto taj mali guzičar uvijek mora ići s nama, pitao se Zdeslav Poskok nervozno lupkajući prstima po volanu. Marcelo ih, naravno, nije čekao ispred zgrade, premda je prošlo i više od sata otkad mu je Luna poslala poruku. Nikad nigdje on nije došao na vrijeme, a uvijek je djelovao užurban i zaposlen, kao da ne može glavu dignuti od obaveza. Pa i te nedjeljne večeri, kad se napokon pojavio, podignutih je ruku afektirano doskakutao do Hummera, bacio veliku kožnu torbu na sic kraj sebe i – mmm! mmm! – poljubio zrak kraj oba Lunina obraza.
“Bok, Lave”, pozdravio je zatim Marcelo i njega.
Zbog nekog razloga, možda da ne gubi svoje neprocjenjivo vrijeme, modni je stilist skratio njegovo ime u oblik kojega se nitko prije nije sjetio, a Zdeslav se nije mogao naviknuti na to i uvijek mu je trebala sekunda ili dvije da shvati kako se prijatelj njegove cure obraća njemu.
“Idemo u Baudelaire?” upitao je on otraga.
“Yes, baby”, odgovorila mu je Luna poletno.
“Ako nam još čuvaju rezervaciju”, dodao je Zdeslav mračno. “Trebali smo doći prije više od sata.”
“On je nervozan jer nije uspio svršiti”, objasnila je šaptom Luna Marcelu, zaklanjajući usta rukom, tobože da je Zdeslav ne čuje. “Nas dvoje smo se večeras baš… znaš već, kad je došla poruka od tebe.”
“Joj, djevojčice moje”, kazao je Marcelo razočarano, “pa niste zbog mene trebali prekidati.”
Zdeslav je jedva potisnuo snažnu, gotovo divljačku želju da zaustavi auto, skoči na stražnji sic i izudara tipa u lice sve dok mu samo krvava kaša ne ostane pod šakama.
“A ti ništa ne primjećuješ na meni?” upitao je Marcelo Lunu.
“Ne primjećujem, oprosti – što?” upitala je ona.
“Daj, pogledaj malo bolje.”
Luna se okrenula i nekoliko trenutaka zamišljeno zurila u prijatelja.
“Aaaaa!” vrisnula je iznenada.
“Aaaaa!” odgovorio joj je Marcelo.
“Aaaaa!” vrisnula je još jednom Luna.
“Aaaaa!” zakričao je opet i on.
Zdeslav je uspaničeno ugazio kočnicu, a nekoliko tona američkog vojnog terenca proklizalo je tridesetak metara mokrim asfaltom i ukoso se zaustavilo nasred široke novozagrebačke avenije.
“Šta je bilo?” prestravljeno je upitao Zdeslav, dok su mu ruke drhtale.
“Marcelo je obojao pramenove”, objasnila mu je Luna ushićeno.
Ni kad su došli u restoran on od užasa nije bio sav svoj te je, već dok su na ulazu ostavljali jakne, konobaru kazao da mu donese dupli konjak. Baudelaire je otprije nekoliko mjeseci držala Lana, nekadašnja plivačka prvakinja, i njezin muž Dubravko, investicijski savjetnik koji nikada nikome, što se zna, nije dao dobar investicijski savjet. Iz separea u kutu mahnuo je Zdeslavu i doviknuo da će ga ovih dana nešto trebati, a Zdeslav mu je gestom pokazao da će se čuti. Zatim je namignuo Lani i Lana je odmignula njemu. Prije nekoliko godina njih su dvoje bili par. Za pravo govoreći, između dvadesetak žena u prepunom restoranu – televizijskih novinarki, glumica, odvjetničkih pripravnica, tenisačica i modnih dizajnerica – jedva da je bilo ijedne s kojom Zdeslav Poskok nije, kraće ili dulje, bio, kako bi to pristojno rekli u poganim novinama, intiman.
Smjestili su se uz izlog iza kojega je ponovno lijevala kiša i naručili predjelo od jakobovih kapica. Luna i Marcelo čitavo su vrijeme kriomice gledali ljude za okolnim stolovima, dlanovima pokrivajući usta nešto tiho komentirali i hihotali se. Kad su došle školjke, stilist ih je sumnjičavo onjušio, a Zdeslavova djevojka pjevačica napeto je čekala njegov sud kao bijeli dim iznad Vatikana. Otkud se Marcelo razumije u školjke, pomislio je Zdeslav zlovoljno. Za majku božju, pa on je iz Vrbovca!
Uopće, nije mu u glavu išla moć koju je taj niski žgoljavi homoseksualac imao ne samo nad Lunom, nego nad svim ženama koje je poznavao, kako bi se ozarile ako bi im štogod lijepo kazao o haljini ili čizmama ili frizuri, ili se zacrvenile kad bi im nešto otrovno dobacio. Zdeslavu je moda bila velika zagonetka i davno je zaključio da je bolje da tako ostane. Jednom je, na nagovor jedne prijašnje cure, dopustio da mu jedan drugi zagrebački autoritet za odijevanje izabere nekoliko komada garderobe i jedno jedino jutro bilo mu je dovoljno da shvati kako se zajebao. Spustio se na doručak, a mama se tako zagrcnula da joj je čaj pošao na nos. Suze su joj tekle od smijeha gledajući ga u uskim, pripijenim hlačama s pepita uzorkom, koje su mu sezale do članaka. Bijesno je natrpao u ogromnu crnu vreću čitavu svoju novu jesen/zima kolekciju i dao je Katici da je nekome odnese, a sobarica je zgađeno pogledala unutra kao da joj je poslodavac povjerio neugodan zadatak da se riješi pseće strvine.
“Pssst, Luna, ne okreći se”, šapnuo je odjednom Marcelo, a Luna se skamenila.
“Zašto? On je ušao?” upitala je prestravljeno.
“Aha.”
Njoj su se ruke zatresle i pribor za jelo lagano je zazvonio o porculanski tanjur.
Zdeslav se nije morao osvrnuti da bi znao o kome se radi, ali svejedno je to učinio. U Baudelaire je zajedno s dvojicom pajdaša s Kajzerice ušao Milan Grbić, bivši državni prvak u taekwondou, sada vlasnik kafića i zelenaš. On i Luna godinama su bili u vezi, ona mu se čak nježno zahvalila i zaklela na vječnu ljubav na omotu pretprošlog albuma. Trebali su se i vjenčati. A onda je na proslavi zaruka, bez nekog osobitog objašnjenja, možda zato jer je pretjerao s viskijima, a možda i zbog brojnih udaraca u glavu koje je primio tijekom duge i plodne sportske karijere, Milan nogom stolice umalo nasmrt umlatio Luninog tatu, a Luninoj mami slomio nadlakticu i izbio četiri prednja zuba.
Na naslovnici časopisa Lucky toga je tjedna izašla Lunina ispaćena fotografija, svetogrdno se dala uslikati bez trunka šminke na licu, a naslov “Sad je pretjerao” označio je kraj njezine ljubavi za gangstera. Milan se, istina, gorko kajao zbog svog postupka, molio za oprost, preklinjao popularnu pjevačicu da mu se vrati, ali ona je bila nepopustljiva. Njegov je zvjerski ispad trauma koja se vjerojatno nikada neće zaliječiti, ponavljala je u svim intervjuima otada, a u posljednjih nekoliko mjeseci taj je standardni odgovor imao dodatak kako je u Zdeslavu konačno našla brižnog i razumnog muškarca koji je istinski voli i koji joj je neiscrpno nadahnuće i čvrst oslonac.
Muškarac koji je nadahnuće i oslonac, kako u životu, tako i u karijeri, pogledao je sada muškarca koji je prebio roditelje njegove dragane. Ovaj je, naslonjen na šank, prezrivo se osmjehujući, drsko buljio u njih. Zdeslava je ispunila nelagoda i jedva je izdržao njegov izazivački pogled. Srećom ga je konobar, koji je upravo donio njihove losose, i stao na vatrenoj liniji između njih dvojice, spasio od poniženja da posramljeno spusti glavu. Na samom početku njegove veze s Lunom Zdeslav je jednom došao ocu i izokola ga upitao ima li igdje, u Srbiji, Bosni ili možda Bugarskoj, itko tko bi u strogoj diskreciji, a za izdašan honorar, bivšem taekwondo šampionu pokazao neke borilačke zahvate koje on možda ne zna. Tata mu je ne okolišajući rekao da zaboravi i da nikada nikoga drugoga ne pita tu stvar. Čak se ni njegov otac, neustrašivi Tomo Poskok, nije htio petljati s manijacima i krimosima s Kajzerice.
Za ugodan nastavak večeri pobrinula se činjenica da su Milan i drugari samo navratili na piće i Luna se uskoro opustila i ponovno stala šaliti i razmjenjivati tračeve s Marcelom. Modni stilist znao je sve što se događa u gradu, čak i nevjerojatne anegdote kako se poznati odvjetnik u noćnu uru na parkiralištu u Travnom glavnoj junakinji vrlo gledane domaće televizijske serije izjadao kako je njegov brak praktički mrtav, a ova se smilovala i popušila mu.
“U novu Diorovu maramicu joj je svršio”, rekao je Marcelo povjerljivo se naginjući.
“A nije mu progutala?” upitala je Luna zločesto.
“Pa ne može na prvom dejtu”, kazao je Marcelo tobože se snebivajući, na što su oboje prasnuli u prigušen hihot.
“Ej, ljudi, večeramo”, rekao je Zdeslav prijekorno.
“Moj Zdeslav je gadljiv”, objasnila je Luna Marcelu, tapšući s razumijevanjem Zdeslava po nadlanici. “Šta ćeš, čovjek seljak… Sunce, odakle ste ono vi Poskoci?”
“A zašto te to zanima, Dragice?” odgovorio joj je on protupitanjem.
“Ha ha”, kazala je pjevačica kiselo.
Napeta tišina načas je zavladala među njima. Podsmješljivim pogledima odmjeravali su jedno drugo pa je Marcelo, da spasi situaciju, poluglasno zapjevao:
Gric, gric,
vjeruj, nije vic.
Luna se odmah razdragala i spremno prihvatila:
Gric, gric,
bit ćeš moj
mic po mic.
Tako ih je pjesma ponijela da su i ustali i, naočigled čitavog Baudelairea, kratko zaplesali podignutih ruku i lagano se udarajući bokovima.
“Vau!” uzdahnuo je Marcelo sretno se spuštajući na stolicu i odjednom izmožden kao da je baletni solist koji je upravo otplesao premijeru u Boljšoj teatru. Onda se namrštio kao da se nečega sjetio, a Zdeslav je znao što će reći i ukočio se još i prije nego je ovaj otvorio usta.
“Čekaj”, rekao je modni stilist, “jeste li snimili onu reklamu na ovu stvar?”
“Nismo”, rekla je pjevačica ledenim tonom. “Ugovor je još na stolu predsjednika uprave. Ali, on će to potpisati, je li tako, Zdeslave? Tata će to potpisati.”
“Hoće”, protisnuo je Zdeslav.
“Lave, vjeruj mi”, rekao je Marcelo Zdeslavu s potpunim pouzdanjem u glasu, “ludi ste ako to ne uzmete. Pjesma se ubila za reklamu čipsa.”
Nešto iza dva u noći je bilo kad su izašli iz restorana i Zdeslav je već bio i umoran i pripit i išlo mu se kući, no njih dvoje svakako su htjeli nastaviti provod pa su pošli put Sesveta, u narodnjački klub Štala. Sjedili su u kutu ispod zvučnika i derali se, a šampanjac sigurno nije bio ono za što se izdavao. Nekakva pjevačica iz Srbije, Zdeslav nikad prije nije čuo za nju, no bio je očito sasvim usamljen u neznanju, plesala im je na stolu, a onda se i Luna popela te su zajedno štiklama drobile staklo i gnječile kanape sendviče.
Marcelo i Luna su jednom, možda i dvaput po tajanstvenom poslu skupa odlazili u zahod, a Zdeslav je, unatoč zaglušujućoj tutnjavi basova poviše glave, čak uspio zaspati. Nije znao ni gdje je ni koliko je sati kad ga je ona probudila. Uspaljena od kokaina, odvukla ga je mamurnog negdje otraga, među gajbe i metle, gdje je podigla minicu i spustila gaćice. Ševio ju je kao u bunilu i, činilo mu se, satima. Na izlasku iz skladišta kao da je ponovno u gomili vidio taekwondo prvaka kako mu se prezrivo osmjehuje, ali možda je to bio samo privid u polumraku i svjetlima što su iritirajuće treperila.
Napokon, nakon valjda njegovog desetog “Hoćemo li?”, Luna i Marcelo odlučili su pokazati kako ipak nisu bez duše. Izašli su, a Zdeslav je, gledajući kako rudi nad neožbukanim periferijskim kućama, opsovao u sebi. Opet će čitav dan biti pospan i beskoristan. Samo da se stari šupak ne dosjeti napraviti sastanak uprave. A onda je, kraj sveg njegovog jada, onaj majmunčić njegove cure još primijetio:
“Ljudi, ja sam gladan.”
“Da znaš”, složila se Luna, “i ja bih sad nešto mogla pojesti.”
Plava slova Poskok svijetlila su u studenoj, maglovitoj zori iznad ulaza istom otvorenog dućana na gotovo pustoj Maksimirskoj cesti. Jedna prodavačica upravo je primala gajbu od vozača pekarskog kamiona.
“Gledaj škrtice”, dobacila je izlazeći iz auta zajedljivo Luna Marcelu, “vodi nas u tatin dućan da ne bi morao častiti.”
“A gdje da vas vodim?!” prasnuo je Zdeslav iscrpljeno. “Reci, gdje bi ti u ovo doba? Hoćeš burek na autobusnom kolodvoru?”
“Ljubavi, zajebavam te.”
On je ostao na blagajni kraj ulaza. Uzeo je paketić žvaka, tek da nešto uzme, i spustio ga na pult, čekajući da Luna i Marcelo završe kod vitrine s narescima. Blagajnica ga je, shvatio je, prepoznala. Nije ništa rekla, ali po njezinom prestravljenom izrazu nije bilo nikakve sumnje da zna kako je on gazdin sin.
“Bogu hvala, stala kiša”, rekla je plaho.
Zdeslav se kimanjem složio da je zaista tako. U ovakvim prilikama njemu je bilo možda i neugodnije nego podređenima.
“Zdeslave!” zaderala se tada njegova djevojka pjevačica kreštavo s drugog kraja dućana. “Ova koza ovdje neće da mi složi sendvič.”
Zdeslav se umorno vukući noge zaputio između polica, putem slušajući svađu.
“Ako ćete gotove sendviče, imate ih tamo u frižideru, a ja vam ovdje mogu samo narezati salamu i razrezati kruh pa vi sami složite”, kazala je prodavačica.
“Ne, ja hoću da mi ti složiš”, neumoljiva je bila Luna.
“Gospođo, rekla sam vam, ja to ne smijem.”
“U čemu je problem?” upitao je Zdeslav prilazeći.
“Neće da složi sendvič”, kazala je još jednom, zapanjeno šireći ruke, Luna.
“Ne smijem ga složiti”, ponovila je i prodavačica.
“Kako ne smiješ?” upitao je Zdeslav.
“Šef ne da.”
“E, pa ja ti kažem da smiješ.”
“E, pa ja tebi kažem da odjebeš, i ti i ova tvoja”, rekla je naposljetku djevojka iznervirano, na što se Marcelo histerično zacerekao.
Zdeslav je začuđeno podigao obrve. Ova ga kod vitrine s narescima očito nije prepoznala.
I doista nije. Dvadesetšestogodišnja Koraljka Mlakić pojma nije imala tko je stajao pred njom, a osim toga je loše spavala. Cimerici je bio došao dečko i čitavu je noć daska njihovog kreveta tukla o zid kraj njezine glave. Do svanuća je slušala njihovo stenjanje i uzdisanje, a još joj je imao doći menzes, pa je bila razdražljiva, i usamljena, i plakala u mraku, i udarala se očajno šakama po glavi i život joj je, generalno uzevši, bio totalno sranje i bez ove blajhane pevaljke u štiklama i poderanim najlonkama i ovog njezinog idiota, koji joj govore “ti” i drsko naređuju da radi nešto što nije njezin posao.
“Oprosti, ti ne znaš tko sam ja?” upitao je nadmoćnim tonom Zdeslav prodavačicu.
“Ne znam i ne zanima me”, rekla mu je ona jednostavno, ne primjećujući kako je otraga došla Goga s blagajne i zbog nečega joj, plašljivo izvirujući preko police sa začinima, kažiprstom preko usta kriomice pokazuje da šuti. No, čak i da ju je primijetila, Koraljku je sada bilo teško zaustaviti.
“Koraljka”, pročitao je Zdeslav ime s pločice na prsima njezine kute. “Koraljka”, počeo je strpljivo, “zamisli da sam ja jedan važan čovjek koji ti može dati otkaz. Bi li mi i onda rekla da odjebem ili bi mi ipak složila sendvič?”
“Ma, znaš što”, rekla je Koraljka, “da si bog otac – odjebi.”
Onaj se našmrkani peder ponovno veselo zahihotao, a Zdeslav je ljutitim, oštrim pokretom pružio ruku preko vitrine.
“Okej”, kazao je, “daj mi pecivo i salamu.”
“A moj sendvič?” ponovno se oglasila Luna.
“Ja ću ti ga složit, jebo te sendvič, da te jebo sendvič!” popizdio je Zdeslav, a onda se, nešto smirenije, ponovno obratio prodavačici. “A tebe će danas zvati iz kadrovske. Uhvati malo vremena da dođeš po radnu knjižicu.”
Sunce se već visoko podiglo nad gradom, na ulicama je isparavala jučerašnja kiša kad je Zdeslav napokon razvezao njih dvoje i popeo se na Medvednicu. Nadao se da je otac već otišao, ali nije bio te sreće. Otac je na kraju dugačkog blagovaoničkog stola čitajući novine jeo tost s maslacem i nije ni odgovorio na njegovo “dobro jutro”. Zdeslav je Joži kazao da mu donese omlet i sjeo na drugi kraj. U tišini se kroz prozor čulo kako na drveću pjevaju ptice.
“Zamisli, jutros u dućanu”, počeo je Zdeslav, znajući kako će starog veseliti ako razgovaraju o poslu, “prodavačica mi nije htjela složiti sendvič.”
“Naravno”, odgovorio je otac, “to je maloprodajni dućan, a ne zalogajnica. Znaš li kolika je kazna ako te inspekcija uhvati da to radiš?”
Zdeslav nije kazao ni da zna ni da ne zna. Razgovor im je očito krivo krenuo.
“Javit ću danas u pravnu službu da ti dostave kopiju toga zakona u Narodnim novinama”, dodao je tata kao susretljivo i dalje ne dižući glavu.
Onda su opet kratko šutjeli.
“Prodavačica mi je rekla da odjebem”, pokušao je sin još jednom.
“Pa dobro ti je rekla”, složio se Tomislav Poskok, jer je upravo tu stvar i sam želio reći svome jedincu koji se na radni dan u sedam ujutro vraća iz večernjeg provoda. I tek ga je tada napokon pogledao. “Otuširaj se i uredi. Sastanak uprave je u pola jedanaest.”
Zatim je on izašao, čio i uspravan, u oblaku vodice za brijanje, a Zdeslav je ostao zuriti krvavim očima, sve dok mu glava nije pala i dok nije čelom udario u stol.
Fotografija: Anto Magzan