Prezentacija
Čekamo u kući, počet će prezentacija. Velika je nervoza, baba popravlja sve šta se može i ne može popraviti prije nego dođe prezenter. Prezentirat će nam usisivač koji posebno dobro čisti prašinu i uklanja grinje. Evo ga tu je. Sjedi s nama za stolom, rasklapa stvari. I on je jadan nervozan. Priča kao ljudi s televizije. To nam malo imponira, ali više nas plaši. Mater i baba povremeno pokušavaju govoriti kao on, a stari govori kao i inače da bi mu dao do znanja da ga ne može dobiti na svoju stranu. Brat, ja i prababa šutimo od početka do kraja. Možda je i sestra tu, nisam siguran jel se već rodila. Možda se taman rodila ili se taman trebala roditi pa smo zato i imali prezentaciju. Maloj bebi sigurno smeta prašina više nego nama. Ali znamo mi čistiti prašinu i našim usisivačem. Sve očitije je da nam ovaj novi ne treba, a i uvredljivo je skup. Nećemo ga na kraju kupiti, ali prezenter još ne posustaje. Neobičan čovjek kakvih ću kasnije vidjeti na tisuće. Taj čovjek, koji je s nama sjedio to ljeto sredinom devedesetih na Sućidru, kasnije će postati običan, prosječan čovjek. Nervira nas, dosadan je i ljigav. Ustao je sa stola, uključio usisivač i od negdje usisao prašinu. Odakle? Sve je bilo čisto. Ipak neke prašine je očito bilo kad je pokazao filter: Vidite ovo? Vidimo. Zamolio je mamu da mu doda neki nož i čašu vode. Nožem je skinuo finu prašinu s filtera, umočio ga u čašu vode i promiješao. To su grinje. Zastao je na trenutak, pokazao čašu kao mađioničar i obratio se mom ocu: Biste li vi gospodine popili ovu čašu vode da vam ja sada nudim deset tisuća maraka? Recimo da je baš negdje u tom trenutku netko pokucao na vrata. To je bilo doba kada ljudi nisu najavljivali posjete. Iz današnje perspektive to je toliko neobično, neprihvatljivo… Ravno terorističkom napadu. Sjediš doma ili ležiš, jedeš ili gledaš televiziju i u bilo kojem trenutku može ti se na vratima pojaviti bilo ko od svih ljudi koje poznaješ. Sve je trebalo biti spremno, uredno, čisto u slučaju da se neko pojavi. Najčešće bi se pojavljivali djedovi prijatelji. Znali bi svratiti po danu, a nekad bi ih on dovodio na afterpartyje. Nekoliko godina nakon šta je on umro, dolazili su i sami. Uglavnom bi baba prva izašla na vrata i obavijestila nas ko dolazi, a mi bi ovisno o gostu stali u svoje položaje. Vraćala bi se iz hodnika nervozno govoreći Evo ide Ć, evo ide R, evo ide Ž, evo ide B, đavli ga donili. Sad je išao Šesto. Sjeo je za stol vidno zatečen i zabavljen onim šta se događa, baba mu je natočila vino. Objasnili smo mu o čemu se radi, a on je glumeći ljubaznost predložio da se program nastavi. Ovaj put smo mu bili zahvalni na posjetu jer smo znali da će nas otarasiti prodavača. Svi smo likovali nad zbunjenim čovjekom, a ja likujem i dandanas, makar mi je desetak godina kasnije ustanovljena alergija na prašinu. Prodavaču je bilo neugodno ponoviti pitanje koje je postavio prije dolaska gosta, ali otac je zato rezimirao stvar: Evo nudi mi čovik deset iljada maraka da popijen ovu čašu vode. Pa šta ne popiješ?odgovorio je Šesto, a otac mu dalje vratio loptu na volej: Pa ne smin, tu su grinje. Šesto pogleda prodavača i uzme čašu sa stola: Daj meni, ja ću popit. Prodavač se prepadne, uozbilji: Gospodine, ja to vama ne smijem dati! Ali Šesto je bio odlučan: Daj ti meni pedeset maraka, ja ću popit! Prinosi čašu ustima, ali prodavač također hvata čašu u namjeri da je otme. Svaki poteže na svoju stranu, voda im se prolijeva po prstima. Brat, ja i prababa također priđemo stolu da vidimo šta će se dogoditi. Odakle priđemo? Kauča tada nije bilo, stigao je godinama kasnije. Kako je izgledao život bez kauča? Jesmo li nakon ručka svi išli odmoriti u krevet ili bi samo ostali sjediti na mjestu? Ne mogu se sjetiti da nam je falio taj kauč. Kad smo ga kupili? Ko nas je na to nagovorio?
