**
Na psihotestu sam imao jedno matematičko pitanje gdje je trebalo odgovoriti koliko je dijete naslijedilo očeva novca. To dijete iz pitanja imalo je i majku i brata i sestru, ali su, kaže zadatak, brat i sestra poginuli u prometnoj nesreći i tu se sve komplicira, jer sad treba sračunati koliko od sveukupne sume ide majci, a koliko preživjelom potomku, ali ne mogu se više sjetiti ni sume ni postotaka koji su ih zapadali, sjećam se samo da je na mom psihotestiranju to dvoje djece poginulo.
**
Žena se popenje na kupolu zvjezdarnice i pita:
– Možete mi pokazati one tri zvijezde?
– Koje zvijezde?
– One tamo tri…
– Pa vidite ih.
**
Kamera ide iznad nekih glavatih stijena uležanih u travi, juri kamera, jedanaest je sati, nama autobus u ponoć kreće za Zagreb. Otišli bi ukućani ranije leći, ali žele nas ispratiti, umorni, šutimo, gledamo TV; kamera prelijeće ćelave stijene i zaustavlja se na nebu ponad Viktorijina slapa šta se ruši u bezdan, stari kaže Ajde skoči odavde.
**
Školice koje sam prije godinu kupio za deset kuna iskoristivši slabu književnu kulturu prodavača poklonio sam Stipi, a on ih je onda posudio čovjeku koji mu knjigu uporno nije vraćao. Stipe je nedavno inzistirao da mu se knjiga vrati, a stvar je kulminirala tako da mu je ovaj sa pola metra zabio pepeljaru u čelo. Školice su vraćene, ali očito je sve trebalo platiti koliko i vrijedi.
**
Priča žena ženi, nježno, bez žurbe u malom dućanu, da otkad je počela čitati Bibliju sve se promijenilo; osjeća se sretno i ispunjeno, vratila je vjeru u Boga i ljude, kaže: kad uđe kondukter u tramvaj i krene pregledavati karte, on mene samo preskoči.
**
Sjeli njih četvorica, spojili dva stola pa na njemu razgrnuli papire. Odlučili napraviti hotel i sve sad raspravljaju: gdje će dvorište, gdje će bazen, gdje će konobarica prolaziti, koliko će bojler litara moći primiti. Posebno dugo raspredaju o vjetru: nek duva ovuda, nek duva onuda, nek duva ovako, nek duva onako, svađaju se; ne zna vjetar šta ga čeka.
**
Kad bi u selo došli poreznici da oporezuju blago, moj otac bi odveo kravu daleko u šumu i ostao tu s njom dok ne stigne mrak koji će otjerati poreznike iz sela. Imao je pet godina. Kaže da bi mu tako baba naložila. Pitam ga Pa šta si radija cili dan? Ništa, kaže, bra bi bobice i tražija zmiju. Zašto si tražija zmiju? Da je ubijen.
**
Nazvao me prijatelj s kojim se skoro deset godina nisam čuo. Družili smo se u danima kad smo Jure i ja planirali napraviti neki najveći bend, kada smo vjerovali da bi netko ko ne zna baš ništa svirati mogao svirati bas, jer bas ima samo četiri debele žice i ako baš nećemo komplicirati s ritmom (a nećemo) svak bi ga mogao svirati. Eto baš ovaj koji me nazvao bio je jedan od takvih naših basista, slučajno me nazvao, falio broj.
**
Gledam Schmeichelova sina, čini mi se ko da sam se opet rodio.
**
Ljudi imaju pedeset kuna.
**
Sjedila dvojica u mraku kino dvorane. Nakon šta se desilo ubojstvo, oni se iskradoše s mjesta, odoše.
**
Djeca u našem parku viču Oćemo vode! Zatim, skandiraju slovo po slovo V! O! D! A! i onda dalje, Voda, voda, voda… Sve dok se ne umore, dok ne postane besmisleno.
**
Komad po komad dvadeset-metarske bukve pila neki radnik u podnožju jelenovačke šume. I kad je deblo dopilao do panja, sjeo je na njega, izvadio sendvič, jogurt i tako tu doručkuje! Ne znam samo kako ga nije strah visine.
**
Kaže baba: Reka je Bog.. Nisam čuo dobro pa pitam:
– Ko je reka?
– Bog.
– Šta je reka?
– Reka je: “Radi…, …”
– To je to?
– Ma bilo je još, nego san zaboravila.
**
Prošao sam Marmontovom, kraj Bobisa gdje mi je mama deset godina radila, gdje bi joj došli ljudi na kavu, kolač, na piće ili bi je zamolili da im ribu pričuva u ledu. Ali više nije bilo Bobisa – prostor je bio preuređen, spremala se brza hrana, a prodavao je čovjek koji me istukao dok smo bili dječaci. Sve u ovom događaju upućuje da se radilo o snu, osim šta je bila istina.
**
Iz šume izroni čovjek s košarom bilja koje je nabrao i dugim brkovima u valovima. Pozdravimo se s njim, govori nam da često dođe tu nabrati to bilje za čaj i pokazuje nam. Danko ga pita: A za šta je to dobro? On kaže: Pa za čaj.
**
Prolazili smo uz red parkiranih automobila u Šubićevoj ulici. U jednom je stajao časopis s velikim citatom Sai Babe: Sva djela koja činimo trebaju doprinositi čistoći misli. Opel Ascona, ciglasto crvene boje. Ostala joj upaljena svjetla.
**
Govorim ocu da je ona igra kada bi stariji nas djecu dizali u zrak za glavu ili za uši s pitanjem Oćeš vidit Klis, ili Oćeš vidit Mosor bila totalno idiotska, ali on tvrdi da nema tu ništa loše, i da je to stvar vremena. Ne razumijem kako je to stvar vremena pa mi obrazlaže: Pa prije su dica imala dvanest, trinest kila, a danas imaju… pedeset.
**
Sjedim na poljskom zahodu, slušam dronove.
**
Djevojka na putu za Vodice premišlja se koji emotikon staviti u poruku.
**
Oko velikog panja djeca su poredala četiri mala panja da to budu stolice, a ovaj veliki da bude stol. Nakon par dana došla je žena i odgurala sve panjeve u svoje dvorište za ogrjev. Na njenoj blijedo-narančastoj majici stajala su četiri velika crna slova: l, o, v, e.
**
Turisti su iscrpljeni.
**
Bojan mi pomaže da odaberem laptop – to će biti moj prvi kompjuter uopće. U jesen dvije tisuće i četvrte objavio sam svoju prvu kratku priču s namjerom da dobijem laptop na književnom natječaju. Tako sam objasnio sebi i drugima: napisao sam priču da dobijem laptop – bilo me sram pisati nizašto.
**
Svaki put se sporim sa Zlatarinom da ne razvija naše fotografije u foto-studiju. Ona kaže da šta njih briga, da ne vode oni računa kome kakve fotke razvijaju pa prihvaćam to pripisujući strah svojoj malograđanštini. Danas, ispred nas izlazi čovjek na štakama, a foto-gospođa nam kaže da je prije bio jako bogat, radio u Iranu, donosio stalno fotke razvijati, a sad se razbolio, dobio otkaz, razboljela mu se i žena i sad boce sakuplja. Strašno je to, kaže ona, strašno.
**
Tisuću devesto sedamdeset i neke došao je odvjetnik (možda i nije bio odvjetnik, ali šta god bio u babinoj priči je on odvjetnik) i ponudio mom djedu stan. Moj djed je rekao da on stan ima pa mu drugi ne treba i da daju nekome tko nema. To je jedna od omiljenijih obiteljskih priča koju nitko od nas ne može ispričati bez izmiješanih osjećaja: priča je lijepa, ali mi bi radije stan.
**
Ležim; od prehlade mi suze polaku teku niz obraze. To je prilika da pustim i koju suzu od tuge, a da je i samom sebi sakrijem.
**
Kaže mi sestra: „Ima ovaj posa na Braču, nudi se… Slušaj me! Ima taj posa na Braču za hostese, ali ne moraš ništa radit, samo moraš izlazit svaku večer i bit vesel.“ „I to ti se čini jednostavno?“ „Da.“ „Pa super.“
**
Mali susjed je uletio zadihan u kuću i traži da ga sakrijemo. Baba je brzo sakrila maloga, a otac izašao na vrata i dječaku progonitelju rekao da ovdje nema nikog osim nas.
**
Bio sam prvi put na jogi. Ključno je, kaže učiteljica, slušati svoje tijelo, biti opušten, bol nije opcija ne treba srljati u položaj ako ga ne možeš izvesti, istegni se koliko možeš, koliko ti tijelo tvoje večeras dozvoljava, opusti se, opusti, ništa drugo nema smisla, al ja, brate, stisnem zube i stanem u položaj, samo lice opustim da niko ne primijeti dok bol kupim, trpim, samo da niko do mene ne dolazi, da niko ne viče, ne galami, da i ovo prođe pa da smo mirni.
