Prilegla sam na travu među oboreno drveće, a sunce koje mi je grejalo dlan stvaralo mi je osećaj da u ruci držim nož kojim bih se mogla raskrvariti, hitrim rezom preko vratne žile. U pozadini, pred prizorom kuće, nešto između straćare i porodičnog doma, mogla sam da naslutim glasove mog sina i muža. Obojica goli. Obojica se brčkaju u plastičnom plavom bazenčiću, s vodom od trideset pet stepeni. Bila je nedelja uoči praznika. Bila sam na nekoliko koraka od njih, skrivena među grmljem. Krišom sam ih posmatrala. Kako to da sam ja, jedna labilna i nezdrava žena koja sanja nož u ruci, majka i supruga ove dve individue? Šta je trebalo da uradim? Sakrila sam telo uronivši u zemlju. Neću ih ubiti. Ispustila sam nož. Otišla sam da prostrem veš kao da mi nije ništa. Zategla sam dobro bebine i muževljeve čarape. Gaće i košulje. Videla sam sebe kao neuku seljanku koja kači veš i briše ruke o kariranu suknju pre nego što uđe u kuhinju. Nisu ništa primetili. Kačenje veša bilo je uspešno. Ponovo sam prilegla među debla. Već se seku drva za narednu sezonu. Ljudi se ovde pripremaju za zimu kao životinje. Ništa nas ne razlikuje jedne od drugih. Ja prva, načitana i fakultetski obrazovana, veća sam životinja od ovih iznemoglih lisica, njuški obojenih u crveno, sa štapom uglavljenim u širom razjapljena usta. Nekoliko kilometara odatle, moj komšija Frank, prvi od sedmorice braće, ispalio je hitac iz puške sebi u dupe prošlog Božića. Lepo iznenađenje za njegovo pleme čeljadi. Lik je sledio tradiciju. Samoubistvo puškom za čukundedu, pradedu, dedu i oca, ukratko: došao je red na njega. A ja? Jedna normalna žena, iz jedne normalne porodice, ali ekscentrična, nastrana, majka jednog deteta i sa drugim, možda, na putu. Polako sam uvukla ruku u gaćice. I razmišljala kako sam ja ta koja je zadužena da bdi nad obrazovanjem svog sina. Muž me zove na pivce pod nastrešicom, pita hoću li tamno ili svetlo. Izgleda da se beba usrala. Moram da joj kupim tortu za još jedan navršen mesec. Sigurno je druge majke prave same. Šest meseci, kažu, nije isto što i pet ili sedam. Svaki put kad je gledam, prisećam se mog muža iza mene, samo što mi nije svršio na leđa, kad mu je sinula ideja da me okrene i uđe, u poslednjoj sekundi. Da nije bilo tog gesta, da sam stisnula noge, da sam ga ščepala za kitu, ne bih morala već pola godine da idem u pekaru i kupujem tortu s kremom ili čokoladom. Ostale žene istog trena kako se porode, obično govore kako već ne mogu da zamisle život bez nje, kao da je tu oduvek, uh. Evo stižem, ljubavi! Želim da vičem, ali još više uranjam u ispucalu zemlju. Želim da režim, da urličem, a umesto toga puštam da me komarci bodu, da se naslađuju mojom ušećerenom puti. Sunce mi ponovo stvara srebrnast odraz noža u ruci i zaslepljuje me. Nebo je crveno, purpurno, podrhtava. Čujem kako me dozivaju, usrana beba i goli muž. Ma-ma, ta-ta, ka-ka. To je moja beba koja priča, celo veče. Ko-ko-na-na-ba-ba. To su oni. Ostavljam nož na sprženom travnjaku, očekujem da će, kad ga nađem, izgledati kao skalpel, pero, čioda. Ustajem naložena i ljuta jer mi bridi među nogama. Svetlo ili tamno?, koje god hoćeš, ljubavi. Mi smo od onih parova koji mehanički koriste reč „ljubav“ dok se ne zamrze; ljubavi, ne želim više da te vidim. Evo, idem, izgovaram, dok izgledam kao tobožnja žena sa sela u crvenoj suknji na tufne i s rascvetalom kosom. Svétlo mi donesi, kažem svojim akcentom. Ja sam jedna žena koja se zapustila i ima kvarne zube i više ne čita. Čitaj, idiote, kažem sebi, pročitaj u cugu jednu rečenicu. Eto i nas troje zajedno, kao za porodičnu fotografiju. Nazdravljamo za bebinu sreću i pijemo pivo, moj sin na svojoj stoličici žvaće neki list. Dam mu ruku, a on dreči, grize me desnima. Moj muž hoće da zasadi drvo za bebin dug život, a ja ne znam šta da mu kažem, smeškam se kô neka guska. Da li on shvata? Od svih lepih i zdravih žena koje postoje u okrugu, on se baš za mene zakačio. Klinički slučaj. Strankinja. Neko koga bi trebalo svrstati u neizlečive. Kakva sparina danas, a? Izgleda da nikad neće proći, kaže on. Ispijam flašu u dugim gutljajima i udišem na nos u želji da sam, upravo, mrtva.
Ariana Harwicz: Crkni, ljubavi, sa španjolskog prevela Vesna Vidaković, Booka, Beograd, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Booka