Tekst koji slijedi predstavlja komparativnu analizu knjige Thomasa Harrisa Kad jaganjci utihnu i istoimenog filma režisera Jonathana Demma i dramaturga Teda Tallija. Iako se radi o trileru, žanru koji je nerijetko potcijenjen u književnoj kritici, knjiga je uspjela osvojiti i publiku i kritiku te se danas smatra klasikom i jednim od vrhunaca triler i horor književnog žanra. Roman je napisan 1988. godine kao nastavak, drugi dio serije romana kojima je zajednički lik Hannibal Lecter. U romanu Kad jaganjci utihnu, Hannibal se javlja kao zločinac i antiheroj. U istoj ulozi pojavljuje se u romanima Crveni zmaj (1981, prvi dio) i Hannibal (1999, treći dio). Četvrti nastavak, Hannibalovo odrastanje (2006), tematizira Hannibalovu prošlost i razvoj njegove psihopatije.
Interesantno je da je upravo zločinac, a ne heroj, ono što veže četiri romana u jednu koherentnu priču. Nakon velike potražnje za romanom i mnogih prestižnih književnih nagrada uslijedile su i brojne filmske, a u novije vrijeme i serijske adaptacije. Među filmskim adaptacijama izdvaja se navedena, popularno poznata serija filmova sa Anthony Hopkinskom u ulozi Hannibala Lectera i Judie Foster u ulozi Clarice Starling. Radi se o trećem po redu filmu u historiji Oskara koji je osvojio pet najprestižnijih filmskih nagrada, Oskara za najbolji film, najbolju režiju, najbolji adaptirani scenarij, najboljeg glavnog glumca i najbolju glavnu glumicu.
Iako se radi o filmu koji je na doslijedan način prikazao radnju knjige, razlike između književnog i filmskog medija uslovile su neka odstupanja. Od filma se, također, ne treba očekivati da bude kopija knjige u drugom mediju. Adaptacija je, kako Hutcheon (200, 8) tvrdi prije svega kreativan proces. Ona, iako je hronološki sekundarna, nije ni na koji način manje vrijedna (Hutchenon 2006, 9). Adaptaciju je najbolje posmatrati kao vrstu intertekstualnog odnosa u kojem je knjiga metatekst filmu. Uspješna adaptacija, dakle, ne prevodi sadržaj iz jednog medija u drugi, već kreativno oblikuje sadržaj, često mu dajući novi smisao.
Roman, teorijski, nema prostorna ograničenja. Film je, u drugu ruku, ne samo ograničen vremenom, već i budžetom. On mora skraćivati materijal da bi ga prikazao kao koherentnu cjelinu. Prema tome, režiser mora donijeti odluku o scenama koje će biti prikazane i načinu na koji će biti uobličene kako bi ostavile impresiju cjeline u novom mediju. Kako je adaptacija vrsta interpretacije djela, osnovni problem koji se javlja jeste izbor scena koje trebaju biti prikazane ili onih koje mogu biti izostavljene, a da adaptacija stvori utisak koherentne cjeline, koja je za ovaj žanr filma izuzetno važna.
„Da li sam ja zao, agentice Starling?“
Kako film i knjiga Kad jaganjci utihnu nude mnoštvo materijala za analizu, poređenje ćemo suziti na nekoliko relevantnih scena. Jedna od kultnih scena filma je upravo ona koja nas po prvi put upozna sa sablasnom prirodom kulturnog i uglađenog psihijatra dr. Hannibala Lectera. Clarice Starling, studentkinja na FBI akademiji, odlazi do zatvorske ćelije Hannibala i traži od njega da popuni upitnik koji psiholozi i psihijatri koriste za procjenu patologije. Clarice vjeruje da je FBI poslao Hannibalu da uči o serijskim ubojicama. Ono što ona ne zna jeste da se FBI muči sa slučajem serijskih ubistava žena i da bi voljeli da im Hannibal pomogne.
Kao psihijatar, Hannibal je prije nego što su ga zatvorili sarađivao sa FBI-om i važi za jednog od najboljih u kreiranju psihološkog profila ubice na osnovu kojeg istražitelji hvataju ubicu. Međutim, FBI zna da će Hanibal zauzvrat tražiti premještaj, što oni nisu voljni uraditi jer bi mu to omogućilo da pobjegne iz zatvora. Oni se nadaju da će Hannibal Clarice dati informacije o novom serijskom ubici u toku njihovih razgovora. Clarice ništa ne zna o njihovom planu zbog toga što je FBI svjestan da kada bi ona znala, Hannibal bi prepoznao da ga ona obmanjuje.
U ovoj sceni Clarice traži od Lectera da popuni upitnike koji bi procijenili prirodu njegove bolesti: „Jednom me popisivač stanovništva pokušao izmjeriti. Jetra sam mu pojeo s grahom i konzervom piva“ (Harris 2004, 24). Tu razgovor završava. U filmu, Antony Hopkins nakon izgovorene rečenice dodaje imitaciju od koje se svaki gledalac naježi, koja je praćena impresijom čistog straha Jodie Foster. U originalu, na Engleskom, Lecter kaže da je jetru pojeo sa velikom bocom Amarone vina, što je, ponovo, više u skladu sa njegovim likom. “Konzervom piva” je jednostavno loš prijevod.
Strah se kod čitalaca i gledalaca može izazvati na dva načina. Prvi je prikazivanjem nečega što je strašno, sablasno ili jezivo, čime se direktno izaziva emocija straha. A drugi prikazivanjem reakcije lika na neki događaj, čime se, pomoću teorije uma, ili mogućnosti suosjećanja sa likom, indirektno prenosi emocija straha (Horváth 2022, 21). Ovdje imamo odličnu kombinaciju oba mehanizma. Takav, glumački dodatak, doprinosi kvaliteti efekta koji scena već posjeduje.
Gledalac u sablasni podrum pun luđaka ulazi zajedno sa Clarice uz pratnju muzike koja povećava napetost. Cjelokupna scena počiva na snažnom dinamičnom dijalogu. Iako smo svjesni da Hannibal ne može nauditi Clarice, da je ona ta koja je slobodna a on zaključan, čini se da nas dijalog ubjeđuje u suprotno. Hannibal je taj koji vodi razgovor, on je taj koji kontroliše situaciju, što je uzrok napetosti koja raste i kuliminira nezaboravnom interpretacijom Hopkinsa. S tim u vezi scena će u filmu ostaviti mnogo snažniji utisak nego u knjizi.
Film mora u prvom razgovoru prikazati Hannibala kao čudovište jer nema vremena da gradi njegov lik na način na koji ga knjiga gradi. U knjizi je, međutim, bitno da Hannibal ostavi utisak pristojnog i kulturnog psihijatra, jer je to način na koji se on približava ljudima i čini da oni zaborave njegovu pravu prirodu. Postepenim građenjem Hannibalovog lika, knjiga prikazuje njegovu složenost. Ne samo da Clarice na trenutke zaboravlja da razgovara sa serijskim ubicom koji je jeo svoje žrtve, već se i čitalac često nađe u situaciji da je i sam očaran Hannibalom.
Film mora što prije dati gledaocu razlog da se plaši Hannibala, dok knjiga to ne radi direktno. U knjizi Hannibal ne plaši Clarice, što je bitna odlika njegovog lika. On nije neko ko ostavlja utisak opasnog zločinca, već uglađenog, kulturnog psihijatra sa istančanim ukusom za kulinarstvo i umjetnost. Kao venerina muholovka, Hannibal svojom pojavom razoružava žrtvu. U momentu kada napada, žrtva je nespremna i prekasno je da išta uradi. U knjizi o tome šta je Hannibal uradio svojim pacjentima saznajemo iz drugih izvora, ne direkno od Hannibala.
Napetost u knjizi se zapravo gradi na iščekivanju momenta kada će Hannibal napustiti ulogu kulturnog gospodina i napasti, dok film za takvo postupno građenje napetosti nema vremena. Selekcija je morala biti napravljena i ovdje je to urađeno maestralnom glumom Foster i Hopkinsa. Postoje i druga odstupanja koja u filmskom mediju jednostavno ostvaruju bolji efekat. Recimo, kada se Clarice predstavi Hannibalu, on traži da vidi njenu FBI iskaznicu. U knjizi zatvorski čuvar, Barney, dozvoljava da Lecter dobije ikaznicu u ruke. U filmu, Lecter i Clarice su sami. Ona drži iskaznicu u ruci, a Lecter joj govori da priđe bliže jer ne vidi. Tako se ona, već u prvoj sceni susreta sa Lecterom, nalazi licem u lice, na nekoliko centimetara od čovjeka koji je jeo svoje žrtve.
Gluma je obogatila i mnoge druge scene. Kada Jame Gumb, serijski ubica kojeg FBI traži, daje djevojci koju je uhvatio losion za tijelo da ga nanese, da bi joj koža bila ljepša i bolja za guljenje. Gumb od kože djevojaka šije ogrtač za koji vjeruje da je dio njegove transformacije iz nečega ružnog u nešto prelijepo. Njen plač i preklinjanje budi u Gumbu emocije koje on ne želi osjećati. U knjizi, ali i u filmu to je odlično objašnjeno: njena majka, senatorica Ruth Martin, izjavom koju je dala na televiziji pokušala je očovječiti percepciju ubice o njenoj kćerki, a time ga onemogućiti da je posmatra kao predmet i hladnokrvno ubije. Ovdje vidimo da je taktika djelovala. Tu scenu je Ted Legvine tako dobro odglumio izgovarajući rečenicu: „Stavi losion u korpu!“ u fascinantnoj kombinaciji tuge, očaja, bijesa i paranoje koja sablasno djeluje na gledaoca i upućuje na složenost Gumbove patologije.
U filmu su brojni likovi kao Ruth Martin i Ardelia Mapp morali biti izostavljeni. Naravno, nije svaki lik na isti način bitan za priču, pa se izostavljanje detalja o navedena dva ženska lika može pravdati, ali veliki dio priče o Jacku Crawfordu koji nedostaje, posebno o smrti njegove žene bitan je iz više razloga, a posebno kada uzmemo u obzir da se radi o liku koji se javlja i u romanu koji prethodi ovom, Crveni zmaj. Naravno, roman nastavlja izgradnju likova koje smo već upoznali u pretkodnom dijelu. Film, u drugu ruku, ne očekuje od gledaoca da je upoznat sa Crvenim zmajem. Prema tome, nastupa iz pozicije da gledalac nije upoznat sa likom i da se bilo koji lik, kao takav, mora ostvariti u svakom filmu posebno.
„Nauči nas da brinemo i da ne brinemo, nauči nas da budemo mirni.“
Gledaocima je bitno da razumiju ono što jeste prezenetirano u filmu u svom totalitetu. Tako je priča o moljcu latinskog naziva Acherontia styx neizostavna. U filmu je simbolika ovog insekta data u fragmentima, ali gledalac iz Lecterove rečenice da moljac simbolizira transformaciju ipak može povezati da se cijeli lik Buffalo Billa temelji na želji da postane nešto drugo. Ta informacija se pokazuje i ključna za njegovo uhićenje. Naime, Buffalo Bill ili Jame Gumb vjeruje da je tranvestiti, ali Lecter otkriva da on to ipak nije. Gumb, smatrajući da želi da postane žena, a budući da je odbijen od strane klinika koje rade takve hirurške intervencije (jer su psihološkim testovima prepoznale da se radi o psihički bolesnom čovjeku), on ubija žene, dere im kožu i od nje pravi odijelo. Svaka žrtva ima određeni dio koji on želi i koji će postati dio njegove kreacije. S tim u vezi on vjeruje da je ružan jer je nedovršen, baš kao ličinka insekta. Nakon metamorfoze kukac se pretvara u prelijepog noćnog leptira. Njegov put obilježen je transformacijom.
Takva transformacija podrazumijeva da će on biti ljepši ali i opasniji – leptir ima prelijepa široka krila na kojima je znak lubanje. Zbog tog sablasnog znaka entomolozi su mu dali naziv Acherontia styx, kovanicu sastavljenu od dviju rijeka koje protiču kroz podzemlje. Zbog toga Gumb svoje djevojke, nakon što ih odere, baca u rijeke. Sve to svjedoči o snažnoj imaginaciji pisca koji na dobar način uvezuje detalje u kriminalističkoj i psihološkoj analizi krojeći mrežu asocijacija pomoću kojih čitalac saznaje nešto više o karakteru lika i onome što uvjetuje njegove postupke, a što u filmu ostaje nedorečeno. Naravno, simbolika transformacije važna je i u izgradnji lika Clarice Starling a također i otvara paralele sa prvom knjigom, Crveni zmaj.
Neizostavna scena pri komparaciji filma i knjige mora biti centralna scena filma – ona po kojoj je film dobio naziv. Clarice Starling odlazi kod Hannibala nakon njegovog premještaja u novu ćeliju. Njoj se žuri jer je svjesna da će čuvari uskoro saznati da je ušla na prevaru i da će je izbaciti. Traži od doktora da joj konačno kaže Billovo ime. Quid pro quo, podsjeća je Lecter na njihov dogovor da će joj on dati informaciju vezano za Billa ali da mu ona mora reći nešto o sebi i svom odrastanju. Verzija priče koju nudi knjiga je da je Clarice nakon očeve smrti živjela na ranču gdje se posebno vezala za jednu slijepu kobilu. Jedne noći probudio je čudan zvuk za koji će se ispostaviti da je vrištanje jaganjaca koje kolju jer je proljeće vrijeme klanja. Preplašena, Clarice je uzela svoju kobilu i pobjegla vjerujući da će i nju ubiti kao jaganjce. Kobila se bila udebljala i Clarice je znala da će je uskoro ubiti. Htjela je prodati da bi je spasila, ali niko nije htio kupiti slijepu kobilu.
U filmu priča o slijepoj kobili je izostavljena. Kada se Clarice probudila i čula vrisak jaganjaca, ona ih je pokušala osloboditi ali oni nisu htjeli bježati, bili su zbunjeni. Ona je potom uzela jedno i pobjegla, ali nije mogla daleko pobjeći sa tako teškim jagnjetom, bez hrane i vode. Ova priča zapravo je temelj lika Clarice. To je razlog zbog kojeg ona toliko želi da spasi djevojku koji je Jame uhvatio. Ona priznaje Lecteru da se i nakon toliko godina ponekad probudi u mraku i čuje jaganjce kako zapomažu. Hannibal otkriva da ona podsvjesno vjeruje da ako spasi Cathrine, djevojku koju je Gumb uhvation, da se više neće buditi s tom morom.
U knjizi, knjena kobila je uginula mnogo poslje tog događaja, a u filmskoj verziji jagnje je ubijeno. U filmu nije bilo mjesta da se ispričaju svi detalji ove scene, međutim, skraćena verzija je neuvjerljiva. Svako ko je ikada vidio jagnje spremno za klanje svestan je da ga ženska osoba od deset godina ne bi mogla nositi niti nekoliko metara, a kamoli negdje gdje bi je morali tražiti. S druge strane, neuvjerljivo je i da je ona mogla ući gdje se jaganjci kolju i neprimijećeno uzeti jedno i pobjeći. Njena vezanost za kobilu koja je slijepa ostvaruje mnogo snažniju vezu sa njenim budućim pozivom nekoga ko spašava one koji su slabi i nemoćni. Prema tome, Clarice izvodi kobilu, ne jašući je, jer je slijepa, i odvodi je što dalje. Na taj način Clarice po prvi put postaje spasilac, što je važna crta njene ličnosti.
Film je pokušao pretvoriti verziju priče sa jagnjetom u koherentnu cjelinu. U filmu, Clarice nije mogla daleko nositi jagnje jer je bilo teško. Šerif je pronašao, ona je potom morala napustiti ranč, a njeno jagnje je ubijeno. Lecter objašnjava da se Clarice taj događaj urezao u podsvijest i da zbog toga ona pokušava spasiti Cathrine. Međutim, ako Clarice nije spasila nikoga tu noć, zbog čega bi ona živjela u uvjerenju da je bilo koga moguće spasiti? U knjizi, njena kobila umire nekoliko godina prije nego počinju ubistva. Takav događaj je okidač – sada kada nema kobile o kojoj mora brinuti ona traži novu bespomoćnu osobu da o njoj brine i da je spašava.
Smrt kobile vratila je uspomene na traumatični događaj i misli da uprkos svemu kobila je, baš kao i jaganjci, morala umrijeti. Protiv takve spoznaje se ona bori spašavajući djevojke koje Jame otima, nadajući se da se jednoga dana više neće buditi u mraku iz noćne more u kojoj jaganjci vrište. Nadajući se da će jaganjci kada spasi Catherine jaganjci napokon uthnuti. Zbog toga ona radi za FBI, zbog toga puca bolje od muškaraca u svojoj grupi i zbog toga ima tako snažnu volju kojoj se i Lecter divi. U filmu, nažalost, sve je to pojednostavljeno i blijedo.
Metafora naslova sjajno je prevedena na naš jezik. „The silence of the lambs“ ili u bukvalnom prijevodu „tišina jaganjaca,“ ostvaruje mnogo zvučniji, dinamičniji, efekat u našem prijevodu „kad jaganjci utihnu.“ Ovaj prijevod naglašava vremensko značenje jer je na jakoj početnoj poziciji vremenski veznik „kad.“ To i čini ovaj prijevod boljim jer je u podudarnosti sa suštinom patnje glavnog lika Clarice Starling koja se nada da će napokon doći vrijeme kada se neće buditi iz sna u kojem jaganjci vrište. Metafora postaje još snažnija u intertekstualnom odnosu sa Biblijom. Baš kao Will u Crvenom zmaju, Clarice je isto tako voljna da se žrtvuje da bi spasila nekoga. Ovakve, kršćanske, paralele produbljene su u NBC seriji Hannibal.
„Clarice, da li su jaganjci utihnuli?“
Način na koji Lecter bježi iz zatvora, tj. da je Chiltonu ispala olovka je najlošiji dio filma. On nije konzistentan sa ostatkom priče. Zatvor u kojem Lecter boravi poznat je po tome što se iz njega ne može pobjeći. Jedan razlog za to su sigurnosne procedure, a drugi, važniji, spomenut i u filmu je da su Chilton i čuvar Barney jedine dvije osobe koje znaju na koji način treba postupati s Lecterom. Takva pogreška se Chiltonu nikada ne bi potkrala, inače ne bi Lectera držao tako dugo. Olovku greškom je ostavio neki neiskusni istraživač, što ima više smisla, ali u filmu nije bilo mjesta za uvođenje novog lika.
Scena u kojoj Lecter razgovara sa senatoricom Ruth Martin, čiju je kćerku Gumb uhvatio također je loše urađena u filmu. Pitanje je da li je ta scena bila i potrebna ako se u potpunosti nije mogla izvesti. Međutim, s obzirom da je Lecter dobio jako malo vremena u filmu, svega 16 minuta, moguće je da je scena ubačena da bi snažan lik koji će privući gledaoce dobio više prostora. Dodatak koji je napravljen u fimu također je loš:
„Lecter: Da li ste dojili Catherine?
Ruth: Da.
Lecter: Kada odsječete čovjeku ruku on je još neko vrijeme osjeća na tom mjestu. Pitam se, kada Catherine ubiju gdje ćete je vi osjetiti?!“
Scena je potpuno promašila lik Lectera. Kao što je rečeno, on nije neko ko se prezentira kao negativac, u tome i leži njegova opasnost. Lik Lectera gradi se na kontrastu kulturnog uglađenog psihijatra, negoga ko pomaže ljudima da prevaziđu probleme, i hladnokrvnog serijskog ubice i kanibala.
Ne samo da je scena u potpunoj suprotnosti sa likom, već je ovakav komentar bespotreban. Lecter je neko ko tako dobro razumije ljudsku psihologiju da uprkos tome što je psihopata, može da se predstavi kao neko kulturan i dobronamjeran. Harrisov stil pisanja dovodi ovu karakteristiku do savršenstva jer se i čitalac na momente mora podsjećati da je Lecter ubica. Kao čitalac djela, možemo dosta otkriti i o svojoj psihologiji. Kada nam se neko svidi kao ličnost, mi imamo tendenciju da zaboravljamo loše i da uprkos svemu gajimo nade u njegovo spasenje, u njegovu ljudskost. Lecter tu činjenicu jako dobro razumije i iskorištava. Čitalac knjige može apsolutno razumjeti Clarice, njenu pogubljenost i zbunjenost, jer je i čitalac, kao i Clarice, očaran Lecterovom manipulacijom.
Film, u drugu ruku, Lectera koristi kao udicu. Prema tome, mora ga predstaviti kao strašilo da bi na taj način uvukao gledaoca. Međutim, koji je smisao onoga što Lecter govori senatorici Martin? U filmskoj verziji Lecter to radi da bi nahranio svoj sadizam. Na taj način on postaje trećerazeredni psihopata koji se hrani bolom drugih. Ali za film jako je bitno da ga prikaže kao čudovište. U isto vrijeme, film nema mnogo prostora da to postepeno uradi, pa he ovakav, direktan način, jedino rješenje.
U knjizi, Lecter je mnogo inteligentniji, kompleksniji i opasniji. Senatorica je tu da se pogodi s Lecterom. U zamjenu za informacije o ubici prebacit će ga u novi zatvor iz kojeg je bijeg moguć, daleko od Chiltona i bolnice Baltimore. Lecter ostaje do kraja predan svom cilju da se sprijatelji sa senatorkom da bi mu ova ponudila novi zatvor iz kojeg će pobjeći prije negoli saznaju da on nije dao prave informacije o Jameu. On i u knjizi pita senatorku da li je dojila Catherine, i, vidjevši bol na njenom licu, zadovoljava svoju dnevnu dozu tuđeg emocionalnog bola kojim se hrani. Takvo pitanje je suptilno i odgovara njegovom liku jer budi podsvjesne asocijacije na njenu djevojčicu indirektnim pitanjem koje ne liči na uvredu. Čini se da je film potcijenio gledaoca i njegovu sposobnost da dođe do ovakvog zaključka.
Napokon, u posljednjoj sceni u filmu Lecter zove Clarice na telefon, dok u knjizi joj šalje pismo, kao i Barneyu, čuvaru zatvora, kojem zahvaljuje što je uvijek bio ljubazan prema njemu i Chiltonu, koji je tražio policijsku zaštitu, kojem najavljuje svoj dolazak. U pismu on kaže isto što kaže u filmu na telefon, ali medij njegove poruke govori mnogo o njegovom liku. Lecter preferira pismo spram telefona jer je to sofisticiraniji mediji za slanje njegove poruke, a u isto vrijeme medij u koji može upisati dijelove svoje ličnosti: izabrat će posebnu vrstu skupog papira, na njega će staviti skup parfem koji ide s onim što je u poruci rečeno, a može dodati i crtež.
Sve su to bitni elementi njegove ličnosti: Lecter je studirao medicinu i tamo usavršio crtanje i skiciranje, mašta mu je razvijena do te mjere da je u zatvoru mogao nacrtati katedralu u Firenci oslanjanjući se isključivo na sjećanje, ima razvijeno čulo mirisa pa je mogao namirisati koji losion za tijelo Clarice inače nosi, iako ga nije nosila isti dan; mogao je namirisati da joj je krvarenje prestalo. Kvalitet papira će reći o njegovom materijalnom i kulturnom statusu. U knjizi su sve te informacije na raspolaganju čitaocu, ali u filmu nisu. Film završava scenom u kojoj Lecter kaže Clarice da mora da ide jer mu dolazi stari prijatelj na večeru. On spušta slušalicu i kreće da prati Chiltona.
U knjizi, Lecter Chiltonu samo šalje pismo u kojem mu najvaljuje posjetu. Film je ovu scenu pretvorio u mnogo intenzivniju horor scenu u kojoj vidimo maskiranog Lectera kako prati Chiltona. Međutim, time se gubi iz vida način na koji Lecter nanosi bol. On će rađe prvo mučiti Chiltona strahom i panikom, primoravajući ga da se konstantno mora osvrtati za sobom, prije nego ga ubije. Chilton, kao neko ko je utjelovljenje svega što Lecter mrzi, zaslužuje mnogo goru sudbinu od smrti. Knjiga završava mnogo mirnije i nema potrebu, kao film, da ostavlja čitaoca u napetosti. Nakon Lecterovog pisma Clarice, knjiga zatvara scenom obale Chesapeakea i Clarice koja je zaspala u tišini jaganjaca.
„Imperator savjetuje, jednostavnost.“
Razumije se da film nije u stanju prikazati sve detalje koje knjiga nudi i da mora napraviti selekciju. Na taj način se na štetu drugih elemenata daje prednost radnji. Ono što je bilo neizbježno jeste da se dijalozi Clarice i Lectera ostvare u svojoj punini, što je više moguće. Problem je u tome što kvalitet ovog filma ne počiva na radnji, radnja je klasična. Kvalitet knjige je u nevjerovatnim likovima i dijalozima po kojim je i pamtimo. Mi, zajedno sa Clarice, pokušavamo iz svake Lecterove riječi ući malo dublje u njegov lik i saznati nešto više, jer, dr. Alan Bloom tvrdi da je on čisti sociopata, ali zašto bi sociopatska ličnost zahvalila jednom čuvaru zatvora na ljubaznosti?
Zašto bi ubio Miggsa jer je bio nekulturan? To nije u prirodi sociopate. Oni nisu sposobni za izvinjenje niti zahvalu izuzev kada to služi nekoj svrsi. Oni ne poznaju pojmove kao što je red, kultura, maniri. Dr. Lecter od Barneya više nema nikakve koristi. Više ga vjerovatno neće nikada ni vidjeti. Zašto bi mu zahvalio? Chilton kaže da je on čudovište, ali ta riječ ne pripada psihološkoj terminologiji pa nam ne govori mnogo o Lecterovom stanju. Na koncu sam Lecter kaže da bihejviorizam na koji se oslanjaju proučavalaci ličnosti ne dozvoljava da se on okarakteriše kao zao. On je onakav kakav jeste, kakav je stvoren, ne svojom voljom.
Taj kontrast pristojnog, kulturnog i sofiticiranog gospodina, doktora nauka i uglednog psihijatra, a s druge strane serijskog ubice koji jede svoje žrtve zapravo je ono što nas najviše zbunjuje i straši. I dok ga Clarice analizira ne bi li izvukla neki podatak o Billu, on zapravo vrši detaljnu studiju njene ličnosti postavljajući se kao učitelj i mentor. Sve ono što je prikazano u filmu naspram knjige liči na prepričan roman, a suština dobrih knjiga je u detaljima, ne u fabuli. Kada prepričavamo sažimamo da bismo izdvojili radnju, upravo to radi i film i zbog toga kvalitetom daleko zaostaje za romanom. Gledajući film mi nismo u mogućnosti u totalitetu razumjeti likove i njihove prepletene odnose, stavove, međusobne konflikte i probleme unutar sebe.
Ono što je podiglo film na novi nivo su interpretacije Lectera i Clarice koje su ponudili Hopkins i Foster. Ne samo izgovarajući ono što je u knjizi, već i dodavajući nove elemente, Foster i Hopkins su od filma napravili evergreen. Izbori dramaturga i režisera, iako ponekad nesretni, na koncu su stvorili koherentnu cjelinu. Najveća zamjerka upućena je odsustvu svih detalja koji krase roman. Izdvojimo jedan, naizgled nebitan, ali onaj koji je tako lijepo uvezan u tkivo knjige: Dr. Lecter, u knjizi, ima šest prstiju na lijevoj ruci, tj. dva srednja prsta, što je najređi oblik polydactylizma (od poly – više i daktylos – prst). Tu informaciju dobijemo kada se on i Clarice susretnu po prvi put u njegovoj ćeliji. Ona nam je, naizled, beskorisna.
Ali, kako Harris koristi tu informaciju u ključnom momentu? U sceni bijega iz zatvora, kada Lecter sjedne da mu stave lisice, on u desnu ruku stavi iglu kojom će otključati lisice znajući da policajci neće biti u stanju da detaljno pregledaju desnu ruku jednom kada ugledaju dodatni prst na lijevoj. To pokazuje vrhunsko razumijevanje ljudske psihe koje autor mora posjedovati da bi ga upisao u lik Lectera. Jasno je da kada se susretnemo s nečim što je nenormalno, neočekivano i onim što nam se gadi, da često nismo u stanju gledati ni u šta drugo doli upravo u taj detalj. Takvih detalja u filmu je mnogo izostavljeno, što je razumljivo s obzirom na prirodu filma.
Reference:
Horváth, Márta. 2022. “Felt versus Perceived Emotions. Fear and Empathy While Reading Poe’s ‘The Pit and the Pendulum.’” In Negative Emotions in the Reception of Fictional Narratives: A Cognitive Approach: 21-42. Edited by Márta Horváth and Gábor Simon. Paderborn: Brill Mentis.
Harris, Thomas. 2004. Kad jaganjci utihnu. Zagreb: Večernji list.
