Sjedim u jednoj od mnogobrojnih prostorija Policijske uprave Novi grad. Stolica je tvrda, neudobna, stara najvjerovatnije koliko i ja. Ruke su mi izvrnute iza leđa, imobilizirane parom policijskih lisica. Nabildani sredovječni inspektor je obučen u kombinaciju crne košulje i farmerki. Oko njega se širi ustajali miris cigareta i jeftine toaletne vodice. Prijeti mi. Primjećujem to po njegovom prstu koji se ritmično miče naprijed i nazad. Tu i tamo, nagne se prema meni i usta otvara tako široko da mogu da vidim tačno na kojim zubima mu je odrađen dobar, a na kojima loš posao.
Ima dva implantata. Riješio se manganskih plombi, zamijenivši ih porculanskim. Ja nikad ne bih. Smatram da su crne gromade u zubima puno bolje i čvršće.
Kao što rekoh, inspektor maše prstom, ali maše i papirima koje čvrsto drži u drugoj ruci. U igri nam se pridružuje i mladi prašinar koji me sproveo do sobe i svezao za stolicu. Imam osjećaj da nekako vrijeđam nadobudnog zaštitnika pravde, ali nikako ga ne razumijem. Ne čujem ga. Nije da ne želim – zaista želim, ali u ušima mi pišti, struže, cvili, ljudske riječi ne dopiru do mozga. Bacam nesuvisli pogled na papir koji je sletio na stol ispred mene. Uvjereni su da sam zaklao momka usred praktične nastave na fakultetu.
Uvjereni su da sam u slijepom napadu ludila i labilnosti presudio nevinom čovjeku.
Na kraju krajeva, i ja bih bio čvrsto uvjeren u to da sam čovjek od racionalnog poimanja stvari sa velikom količinom jakih, nepobitnih dokaza koji su mi ustupljeni kao na srebrnom pladnju. No, ja nisam čovjek od razuma, barem ne razuma te vrste. Ne od danas. Džaba krvave ruke, džaba oružje na mjestu zločina, džaba rez i iskolačene oči.
Ja znam. Ja ga nisam ubio. Oni su.
Selidbom u haustor broj 10 na rubu Dobrinje, sarajevskog naselja u kojem sam počeo živjeti sa majkom nedugo nakon što sam upisao studij stomatologije, shvatio sam da je vrijeme da se uozbiljim i zaista posvetim nauci. Stomatologija je za mene oduvijek bila fascinantna nauka – pola zanat, pola magija. Zubi su, željeli vi to priznati ili ne, povezani sa cijelim ljudskim organizmom. Zbog problema sa zubima ljudi gube vid, slabe im bubrezi i srce. Zub je zapravo centar ljudskog tijela. Stomatološki fakultet u Sarajevu je organizovao redovne časove prakse za sve studente koji su htjeli asistirati na studentskoj stomatologiji. Oni ažurniji, spremniji i ozbiljniji dobili su priliku da tu i tamo obavljaju i sitne popravke zuba – plombiranje i slične sitnice koje današnji eksperti u svojim privatnim ordinacijama obave za manje od dvadesetak minuta.
Krvavo naplate svoj rad, ma kakav on bio. No čišćenje korijenskog kanala… Za to je ipak bilo potrebno malo više znanja i vježbe.
Laički objašnjeno, zub se sastoji od najčešće dva do četiri kanala. Kada se kanal inficira, dolazi do tupe, naočigled neobjašnjive boli ili pretjerane osjetljivosti na zagriz i temperaturu. Potrebno je ukloniti odumrlu pulpu i bakterije tako što se uz pomoć posebnih nazubljenih igala ulazi u kanal, brusi se laganim potezima i posebno oblikuje kako bi se kanal mogao ispuniti materijom koja će nadomjestiti nedostatak zuba. Ovaj proces se ponekad treba ponavljati više puta i jedanaest posto pacijenata na cijelom svijetu može osjetiti ponovni problem sa zubom. Izgleda malo tih jedanaest posto, no kad se pacijent nađe u toj situaciji, vidi se da baš i nije tako mali broj povratnika na stolicu.
Tog kobnog dana imao sam tročasnu praksu u ordinaciji što me posebno veselilo — uvijek sam više cijenio praksu nego knjigu. Došao sam poprilično rasterećen od raznih misli koji su mi vrludale po glavi.
Doktor Smailagić je bio glavna faca ordinacije. Povučen i strog. Sa njim nije bilo previše priče. Ili si slijedio njegove upute, ili se više nisi pojavio na tom mjestu. Oni koji su slijedili upute i bili poslušni, prolazili su kroz torturu tihog i konstantnog pritiska doktora Smailagića koji ne bi propustio nijedan trenutak da ukaže na neznanje svog budućeg kolege. Smatrao sam to dobrom osobinom, pravom vrlinom istinskog ljekara i humaniste; ipak se ovdje radilo o ljudskom zdravlju i životu.
Taj dan, doktor Smailagić je došao na posao poprilično veseo, ako je uopće postojala mogućnost da se njegovo duševno stanje ikada okarakterizira nekom pozitivnom odlikom. Pozdravivši kolege glasnije nego inače, srknuo je kafu sa automata – kapučino sa čokoladom koji je također bio i moj prvi izbor iz oskudno opremljene mašine.
Navuče bijeli mantil i taman u tom trenutku uđe i prvi pacijent koji se dobranih petnaestak minuta mučio sa birokratskim preprekama, objašnjavanjem svog statusa vanrednog studenta vječito nervoznoj medicinskoj sestri koja je, koliko je ja poznajem, sigurno izmaltretirala momka do te mjere da mu više nikad neće pasti na pamet da se pojavi na ovom mjestu. To je generalni problem zdravstva u Bosni i Hercegovini – birokratija. Da umreš, trebaš papir. Da živiš, trebaš papir. Papir je svetinja.
Student sjede na stolicu i poče objašnjavati kako u gornjoj desnoj četvorci već nekoliko sedmica osjeća nesnosnu bol, iako ne uočava nikakav oku vidljiv dokaz o kvarnosti zuba. Doktor Smailagić poče klimati glavom, pripremati instrumente i mrmljati sebi u bradu. Uzeo je pastirsku kuku, što je interni, nemedicinski, slengovski naziv za instrument za dentalno pretraživanje, odnosno malu metalnu kukicu sa kojom se zubari često služe da pregledaju zub, otklone ostatke hrane iz napuknute zubne šupljine ili, u ovom slučaju, kucnu od caklinu da bi dobili povratnu reakciju zuba.
Smailagić priđe, zamoli pacijenta da otvori usta, baci pogled na zub i prilično krvnički zalupa sa kukom. Čulo se prigušeno, pljuvačkom ugašeno agh! i student se u strahu trznu unazad. Smailagić me pogleda.
“Kolega, pripremite rentgen.”
Poskočio sam kao uključen na dugme i primakao ogromnu tubu usnoj šupljini našeg pacijenta dok je Smailagić ubacio rentgensku foliju u usta sad već uspaničenom momku.
Nekoliko momenata kasnije, Smailagić je mahao folijom lijevo-desno, čekajući da se ona osuši i da nam plod moderne tehnologije konačno otkrije siguran uzrok bola.
“Kao što sam i mislio. Kolega, vidite li bijele linije koje se penju uz korijen zuba?”
Klimnuo sam glavom.
“I to je?”
“Gnoj.”
“Bakterije i odumrla pulpa. Danas ćete, kolega, da prisustvujete čišćenju korijenskog kanala. Jeste li imali priliku učestvovati u ovakvom procesu prije?”
“Nisam, doktore.”
“Čak ni na stolici?”
“Ne, nisam imao tih problema.”
“U redu. Molim vas, pratite pozorno kako bismo ovo završili što je prije moguće.”
Nakon toga, Smailagić srednjakom vrati naočale nazad na vrh nosa i okrenu se kao da me sekundu ranije uopće nije bilo na mjestu na kojem sam stajao. Kao da je pričao zidovima. Pacijentu je samo dobacio da će primiti anesteziju i da neće osjetiti bol već samo pritisak, jer se anestetikom ne mogu umrtviti nervni završeci koji prenose pritisak.
Od tog trenutka, sve što sam posmatrao, cijela situacija dešavala se baš onako kako sam čitao u knjigama. Otklanjanje gornje strane zuba visokobrzinskom bušilicom sa aeromotorom, kupljenje ostataka sline sisaljkom, pripremanje igala, antibiotika, papira za sušenje i provjeravanje tropostotne otopine varikine koja je služila za dezinfekciju kanala iznutra, uštrcavanjem iglom.
Kada je doktor Smailagić ušao u kanal sa brusnom iglom i počeo ga čistiti i oblikovati, kroz uši mi je prvo prošao zvuk jezivo glasnog lomljenja zubne cakline, tako glasnog da sam i sam osjetio nelagodu koja se manifestovala nekontrolisanim škrgutanjem mojih vlastitih zuba, a zatim vrisak koji ne mogu opisati drugačije nego kao nešto što nije sa ovoga svijeta. Taj vrisak nije dolazio iz usta pacijenta, nije dolazio iz usta doktora, nije dolazio iz moje oralne šupljine. Dolazio je iz tijela našeg pacijenta. Sudeći po izostanku reakcije, on to nije čuo, samo je panično kolutao očima dok se jedan vrisak pretvarao u pet, pet u desetine, desetine u stotine horova vriskova iz najnižih jaruga pakla. Ustuknuo sam u bunilu, i sa užasom gledao kako se na licu doktora Smailagića nije pomjerio nijedan jedini mišić. Takva neočekivana, neljudska i monstruozna situacija mi nije odmah poslala telegram uzbune na adresu centra za podizanje panike u mozgu jer ljudski mozak nije pripremljen za reagovanje u takvim trenucima. Sekundu kasnije, što se činilo kao vječnost kasnije, tijelo se pobunilo protiv mozga, odstupilo unazad i leđima sam srušio policu na kojoj su bila poredana ogledala za pregled usne šupljine. Ogledala se uz prasak sasuše na pod. Panično kolutanje studentovih očiju postade još paničnije, još haotičnije, a doktor Smailagić prestade da uvlači brusnu iglu u korijen zuba.
“Kolega, šta se dešava?”, upita me ošinuvši me prijekornim pogledom.
“O-oprostite, izvinite… te, molim vas…”, nisam znao kako da reagujem, jednostavno, htio sam samo istrčati iz ordinacije.
Smailagić je šutio i gledao me. Ja sam gledao u njega, pa u ogledala rasuta po podu, u svoj odraz u njima. U svoje oči. Neugodnu i napetu tišinu prekinuo je sintetičan zvuk Beethovenove Pete simfonije. Doktoru je zvonio mobitel smješten u gornjem džepu mantila, ali ovaj se nije ni pomakao. Ništa. Ni mišić na licu. Gledao sam mu u džep i slabo svjetlo mobitelskog ekrana koje je jedva probijalo kroz tkaninu mantila. Onda opet u svoja stopala i ogledala na podu. Malo u Smailagića. Samo malo. Zatim sam u potpunosti spustio pogled i pokušao slušati lude otkucaje svog srca unutrašnjim uhom.
Zaključivši da ja neću odgovoriti ikakvom verbalnom reakcijom, ne skidavši pogled sa mog lica, Smailagić izvadi mobitel iz džepa i odgovori na poziv. Ustade sa stolice, poče da hoda gore-dolje po ordinaciji i nakon nekoliko kratkih rečenica prekinu poziv. Opet se okrenu meni.
Opet pogled. Prestani me jebat pogledom, istjeraj me, pomislio sam.
“Kolega, izađite napolje sa mnom na moment, molit ću lijepo.”
Nije ni završio rečenicu, a već je rukom hvatao šteku, pokretao je prema dolje i izlazio iz prostorije. U sobi smo ostali tišina, naš pacijent ukrašen zjapećom usnom šupljinom koji je buljio u mene još uvijek istraumiran od mog rušilačkog pohoda, i ja. Gledali smo se pet-šest sekundi, a onda sam krenuo prema vratima.
“Hhftta haafdiss?”, preveo sam to kao riječi šta radiš, ali mu nisam odgovorio. Izašao sam napolje. Na hodniku je stajao Smailagić, bijesno me gledajući.
“Ljudi su istraumirani. Od rata, od bolesti, od nedostatka plata. Najviše od zubara. Vi, KOLEGA, kao da ste odlučili da traumu dignete na viši nivo. Vraćam se za pet minuta. Ovo je ozbiljan minus u mojoj knjizi. Imate pet minuta da počistite nered koji ste napravili, promijenite času sa vodom pacijentu, tufer iznad zuba i da mi se gubite s očiju.”
Posebno je naglasio kraj rečenice, ovo sa gubljenjem. Okrenuo se i otišao. Nisam znao šta da odgovorim, ostao sam ukopan na mjestu gledajući bijesnog doktora kako odlazi. Ranije sam napomenuo da je doktor Smailagić povučen. Njegova povučenost se savršeno očitovala baš u ovoj situaciji – na ljude je ostavljao utisak osobe koja se jednostavno povuče – sa njim nema priče, nema diskusije. Sve je gotovo kada ON završi. Nije to bila povučenost kukavice, bila je to povučenost čovjeka koji ne gubi vrijeme.
Doktorova leđa su se njihala dok je odlazio. Osjećao sam kao da mi se i ona rugaju. Udahnuo sam, izdahnuo, i okrenuo se prema ordinaciji odakle se začu čudovišan vrisak, zatim zvuk koji bih mogao okarakterisati samo kao već znan zvuk lomljenja zubne cakline i na kraju suludi orkestar zubarskih bušilica koje su se vrtile i vrtile, bušile i bušile, čas udarale u mekano, čas u tvrdo, ali u svakom slučaju — zujale su svoju simfoniju zubarske kakofonije.
VRRRZZZZZZZZZZZZZ/
Crveni mlaz razli se po staklenom prozorčiću koji se nalazio posred drvenih vrata što su dijelila ordinaciju od hodnika.
Nisam čovjek od paranormalnih razmišljanja; vjerujem u nauku, ne vjerujem u Boga, samim tim, ne vjerujem ni u demonska bića, kreature iz horror filmova. Ono što sam ugledao kada sam otvorio vrata ordinacije smatrao sam tada produktom bolesnog uma: neka tajna vrata su se otvorila u nepreglednim bespućima moga mozga i pustila divlje jahače šizofrenije da divljaju i kasape moje nervne ćelije. Šizofrenija, halucinacije, bolest. To sam bio ja, moj um. Zapravo, to sam želio biti ja. Samo ja, uzrok zastrašujuće projekcije nestvarnih slika. Slike ne postoje. Ja sam ih izmislio. Molio sam se sili u koju nisam vjerovao.
Ordinacija je bila crvena. Da je imala glavu i stopala, rekao bih da je bila crvena od glave do pete. Plafon, zidovi, prozori i svaki centimetar prostora bili su pokriveni masnom crvenom bojom iz koje se širila karakteristična toplina i još karakterističniji gorki okus kada bi mi kapi crvenila sletjele sa plafona na lice. Na moju žalost, u nekoliko navrata pogodile su moje usne. Gorki okus — okus željeza. Okus krvi.
Student je ležao na stolici, sada iščupanoj iz rotirajućeg ležišta. Stolica je lebdjela nekih dvadesetak centimetara od poda, ljuljala se čas lijevo, čas desno, kao papirni brodić na ogromnoj lokvi pokrenut snagom vjetra. Na mjestu studentovih očiju zjapile su crne rupe. Nosa uopće nije bilo. Ono što sam u tom paklu primijetio je da su sve vene i arterije njegovog tijela bile doslovno iščupane i popucane, te zavezane u ogromno klupko koje je zamršeno stajalo pozicionirano na sredini njegovog lijevog dlana. Vene i arterije, čak i one najmanje, bile su iščupane iz tijela. Visile su beživotno, tu i tamo petljajući se u krvavo klupko.
Ono najstrašnije na šta je moj izbezumljeni pogled pao bila su njegova usta. Negdje sam pročitao da je optimalna rastezljivost usana pet do deset centimetara u promjeru. Ovdje sam svjedočio da su usta bila raširena i preko trideset centimetara. Da je takva situacija bila izvedena u normalnim okolnostima, došlo bi do pucanja usana, kože lica i vilice. Ipak, iako su usta bila enormno raširena, koža nije bila ispucana, vilica nije bila razvaljena. Oralna šupljina se krvavo crvenila, a na usnama se uhvatio podeblji sloj nakupina. Izgledale su kao kombinacija zeleno-smeđeg gnoja i inficiranih rana.
Student je krkljao, puštao zvukove koji su se sudarali i odbijali o zidove, bušilice su na podu grebale i zujale, krv se sa plafona cijedila niz zidove i niz moje prokleto, užasnuto lice. Kroz zvučni zid zujanja i krkljanja, ogromna lopta sline i nečega za što sam nekoliko sekundi kasnije utvrdio da su dlake — izleti iz usta jadnog studenta i pogodi me posred prsa. Ustuknuh nazad, očajnički pokušavajući da frenetičnim pokretima ruke uklonim ostatke te grozote sa svog mantila.
Bezoblična i gusta crna masa počela se izdizati poput brijega iz usta jadnika. Kako je rasla i prekrivala lice osobe koju se u tom trenutku bez ikakve greške moglo okarakterisati kao pokojnika, počela je mijenjati oblik — poprimala je formu psa. Vidio sam uši, njušku, očne duplje i nos. Nisu postojale nijanse, pas je izgledao kao kip napravljen od iste, jednolične vrste materijala.
Pas zalaja glasovima hiljadu djevojčica kojima su grla bila stegnuta omčama i ispunjena kiselinom. Đavolje stvorenje glasovima djece zapjeva pjesmu:
Ego sum quis habitavit in Oris! Ego sum quis habitavit in Molaris! Ave Cavitas Salus Unica!
Nomen mihi Legio est, quia multi sumus.
Kako se demonska pjesma pojačavala, pseća glava postajala je sve većom, a onda se razjapljene gubice baci na mene, grizući moj vrat, kidajući dušnik, arterije, meljući mi Adamovu jabučicu.
Progutao me mrak boli i haosa, mrak buke i pjevanja hiljadu napaćenih duša.
Sjetio sam se Edgara Allana Poea koji je san nazvao kriškom smrti. Ja sam svoju krišku snažno zagrizao. Probudio sam se na podu ordinacije, otvorio oči na sekundu, pa ih opet zatvorio. Udisao sam vazduh i pokušavao razumom pojasniti mozgu da prestane slati signale straha – sve je to bila noćna mora. Pokušaj hvatanja smiraja trajao je nekoliko minuta, a onda sam opet otvorio oči.
Soba je bila ispunjena ljudima. Okupljeni su zastrašeno gledali prema meni. Skretali bi poglede kada bih okrenuo glavu ili pokrenuo zjenice. Pridigao sam se. Na stolici leš, a vene i arterije na mjestu. Ni zidovi više nisu bili umrljani krvlju, već svakodnevno dosadno zeleno-bijeli. Samo je dušnik izletio napolje. Kraj prerezanog grla stajala je mala pila koja se koristi za rasijecanje zubnog mesa pri vađenju zuba. Moje ruke bile su krvave. Kroz masu se progura policajac prašinar i uz besmislenu prijetnju pištoljem (besmislenu jer nisam htio niti imao snage za opiranje) — stavi mi lisice na ruke.
I evo me sad tu, u jednoj od prostorija Policijske uprave Novi grad. Gledam inspektora kako maše prstom i papirima. Ne čujem ga od šuštanja, zviždanja, buke u ušima.
Ja sam vidio Ponor.
Ja sam vidio Pakao.
Oni su mi rekli odakle dolaze. Razumio sam pjesmu, bez obzira što nisam savršeno vladao latinskim. Pjesmu sam savršeno razumio.
Ego sum quis habitavit in Oris!
Ja sam Onaj što živi u Ustima!
Ego sum quis habitavit in Molaris!
Ja sam Onaj što živi u Kutnjacima!
Ave Cavitas Salus Unica!
Slava Karijesu, Spasenju Našem Jedinom!
Nomen mihi Legio est, quia multi sumus.
Ja sam Legija, jer ima Nas Mnogo.
Nikad grješnog domaćina neće napustiti.
Fotografija: Davorin Sekulić
Preuzeto sa: http://www.onajkojikuca.com/?p=580