Roman “Jesenja violina” Tvrtka Kulenovića teško je razmatrati zasebno i izvan konteksta njegovog cjelokupnog opusa, tim prije što “Jesenja violina” predstavlja ponovnu sintezu one iste duhovne biografije iz romana “Istorija bolesti”, s tim da ona ovdje biva sumirana iz jedne šire perspektive, koja nije usko ograničena neposrednom vizurom ratnog užasa i stradanja. Kulenović je jednom prilikom i sam kazao da su njegovi romani proizišli iz njegovog putopisno-esejističkog i autobiografskog pristupa prozi. Prema riječima Isidore Sekulić, postoje romansijeri, pripovjedači i prozni pisci, a Kulenović s obzirom na ovu podjelu sebe ubraja u prozne pisce, podsjećajući da je na koricama “Prosvetinog” izdanja njegovog romana “Kasino” stajalo: “Ovo je jedna strašno uzbudljiva knjiga. Pisac je zove romanom.” Što nam također govori da Kulenovićevi romani nisu romani u tradicionalnom smislu riječi, jer pisac će i sam reći da u “Jesenjoj violini” uopšte nema nikakve radnje, već da postoje poglavlja koja imaju svoj tok, i da taj tok ima svoju snagu poput jedne moćne rijeke – jer se ono što bi nazvali dramskom konstrukcijom priče, fabulativnim predloškom, nazire tek u pozadini, poput nevidljivog mozaika čiju teksturu čitalac postepeno razotkriva.
U sveobuhvatnom sažimanju i objedinjavanju raznolikih životnih, čitalačkih i kulturnih iskustava, pripovjedačeva svijest u ovom romanu doima se poput nekog divovskog mlina, koji je u stanju da čitave biblioteke pročitanog štiva samelje, preradi, upije i pretoči u rečenice koje sadrže onaj njihov najsuštastveniji idejni supstrat. Mišljenje pripovjednog Ja posjeduje onu širinu duha kakvu poznajemo iz memoarske proze francuskih prosvjetiteljskih pisaca, saopšteno je autoritativnim glasom superiornog erudite iz književnih salona, onog čijim ste društvom počašćeni i čije se riječi upijaju da bi bile citirane, jer su dragocjeni plod jednog posvećenog i strasnog intelektualnog istraživanja.
Kulenović smatra da je priča nastala na odmorištima u pustinjskim karavanima, pa stoga pripovjedačev dijalog sa samim sobom nagovještava da se radi o jednom unutrašnjem, imaginarnom putovanju (na šta aludira i moto iz Guillauma IX), o hodočašću koje je nalik Holderlinovom “Povratku”, traganju za duhovnim zavičajem, onim mjestom koje je istovremeno blizu i daleko, odnosno čija je bliskost određena time što je riječ o onom najudaljenijem i najuzvišenijem cilju ka kojem se stremi, a koji neprestano izmiče. Prvo poglavlje započinje u dijaloškoj formi, narator se obraća samom sebi u drugom licu, tako da u jednom smirenom, preispitivačkom tonu, cijeli tekst poprima i jednu posebnu lirsku aromu: kao da čitalac sve vrijeme u pozadini čuje neponovljivu muziku Verlaineove “Chanson d’automne”. Pred nama se ukazuje lik profesora, suočenog sa “nepodnošljivom lakoćom nestajanja”, koji pri svakom koraku iznova misaono sagledava i preispituje svoj minuli duhovni put: sjećanja na rat i izgubljene prijatelje, događaje sa putovanja, razgovore u hotelskim sobama, prizore iz mladosti koji se prepliću sa fragmentima intelektualnih rasprava, razmišljanjima nad davno pročitanim knjigama, viđenim izložbama, fotografijama. Narator vodi živ dijalog sa sjenama mrtvih učitelja i dojučerašnjih duhovnih saputnika, uvjerljivo dočaravajući kulturni milje u kome su se kretali pisci i umjetnici u doba njegovog sazrijevanja, te zagušljivu atmosferu ideoloških neslaganja i raspri. Od stranice do stranice ponavljaju se lajtmotivi iz cijelog Kulenovićevog djela, a brojni citati iz njegovih ostalih knjiga u ovom širem kontekstu poprimaju nova značenja, pružajući potpuniji uvid u svijet estetskih ideala i intelektualnih opsesija jedne generacije.
Autor ovu svoju knjigu naziva i bildungsromanom, a zapravo je ona samo dio jednog cjelokupnog Kulenovićevog bildungsromana, čiji su fragmenti ostali razasuti u drugim djelima. Stih iz pjesme koja je poslužila kao moto romana, o “pjesmi koja je spjevana dok sam spavao na konju”, značenjski je u vezi sa razmatranjem o tumačenju snova u zadnjem poglavlju, jer je san, kako objašnjava pripovjedač, istovremeno i događaj i priča (dok na javi priča počinje tek kada više nema događaja) – te je i čitav ovaj roman “u kojem radnja ne teče nego stoji” jedan dušom obuhvaćen svijet, pokušaj da se iznova prožive neostvareni životi vlastite prošlosti. Tako i sama nepovezanost i asocijativna ulančanost naracije podražava one tajanstvene i nedokučive mehanizme razvijanja priče u snu, snu koji je ponovno sumiranje vlastite prošlosti, najznačajnijih iskustava čovjeka kojem poziv pisca znači “više biće nego profesiju”, i za koga je čitanje “oblik ljubavi”. Svjestan da iskustvo nameće raspored koji je nov u svakom trenutku, a da je svaki trenutak “novo i zbunjujuće vrednovanje svega što smo bili”, kako bi rekao T. S. Eliot, pripovjedač činjenice iz romana “Istorija bolesti” u “Jesenjoj violini” sagledava iz drugih uglova, u novom i potpunijem svjetlu, a pojedine motive dalje razvija, razrađuje i nadopunjuje.
Evocirajući sjećanja na “godine učenja”, odnosno etape u razvoju čitalačkog ukusa i intelektualnom sazrijevanju, narator se u karakterističnoj putopisnoj digresivnosti iznova razračunava sa uvjerenjima i zabludama iz mladosti. Kroz čitav niz lucidnih zapažanja i razmišljanja o suštinskim kulturnim, političkim i književnoistorijskim pitanjima vezanim za onovremene antagonizme između Zapada i Istoka, ovdje se nudi jedno autentično i privilegovano svjedočanstvo o “duhu vremena” i ključnim intelektualnim previranjima jedne epohe, ali koje je predstavljeno “iza kulisa”, iz intimnog ugla, iz jedne naglašeno lične vizure. Iako mu je bliska poetika Malrauxovih “Antimemoara”, pisac će za sebe reći da ipak ne spada u one kojima “nije važno ono što je samo njemu važno”. Kulenovićevo pripovijedanje razvija se u nizu ulančanih asocijacija koje posjeduju svježinu, spontanost i neposrednost usmenog kazivanja, podsjećanja na dragocjena životna iskustva koja se pričaju bliskom prijatelju, prisnom istomišljeniku, pa stoga i sama hronologija ne igra naročitu ulogu. Pripovjedačeva svijest se u svom prepletu sjećanja često zakači za neki uzgredni detalj, koji je ponekad samo trivijalni detalj iz svakodnevnice – da bi se, nadovezujući se sa jedne asocijacije na drugu, razvio čitav niz rafinirano upletenih malih esejističkih pasaža. Ovi esejistički pasaži posjeduju literarnu draž i stilsku raskoš i britkost najboljih stranica feljtonističke proze jednog Stefana Zweiga, na primjer, ili Gombroviczevih dnevnika. Taj osobeni vid poetskog sumiranja naglašen je i u prikazivanju neposredne životne stvarnosti, kojom su obično zahvaćeni oni “vršni trenuci”, događaji i prizori koji svojom naročitom evokativnom snagom sabiraju najširi plan ličnog iskustva.
Esejistički pasusi, u koje nas Kulenović diskretno uvodi, obiluju nizom zanimljivih pričica i detalja, poput onog o austrijskom arhitekti koji je sagradio sarajevsku zgradu Vijećnice, a potom se ubio nezadovoljan svojim životnim djelom jer mu se učinilo da zgrada ne propušta dovoljno svjetla. Kada razmišlja o stradanjima Bošnjaka, pisac navodi nevjerovatne priče o sudbini provansalskih Katara (odnosno bogumila), nalazeći “refreničnost” u historijskim zbivanjima preko gotovo nepoznatih priča o progonima heretika, ali i iz iskustva Jevreja u nacističkim logorima (slično poput Danila Kiša u priči “Psi i knjige” iz Grobnice za Borisa Davidoviča). Gotovo svaki usputni događaj za Kulenovića se može pretvoriti u povod za jedan mali esej: dovoljno je da iskrsne jedna slika, recimo prilikom ulaska u voz na željezničkoj stanici negdje u Mađarskoj, koja naratora odmah podsjeti na neku sličnu situaciju iz romana “Idiot” Dostojevskog, navodeći ga na zaključak da život doista oponaša umjetnost. Zadivljujuće je književno majstorstvo sa kojim Kulenović u svojim jezgrovitim sintezama premošćuje najudaljenije kulture i duhovne tradicije, kao i vanredna lakoća sa kojom u vrtoglavim rasponima rukuje najraznovrsnijim istorijskim i kulturnim činjenicama, te nesvakidašnja sposobnost da u njima uoči i prepozna ono bitno. Kako je primijetio Marko Vešović, za Kulenovića svijest o svijetu kao da predstavlja sudbinski oblik uključenosti u svijet, odnosno da je, ponekad, razumjeti život stvar nekad preča od samog življenja.
Fragmentarnost i mozaička strukturiranost, otvorenost forme, autoreferencijalnost i metafikcionalnost, odnosno svijest da pisanje konstruira subjekt, a ne da je svijet romana konstrukt subjekta – sve su to obilježja one postmoderne poetike koju i sam pripovjedač tumači u poglavlju koje govori o romanu “Engleski pacijent”. “Jedina prava umjetnička dilema je”, kaže na jednom drugom mjestu Kulenović, “manje ili više, sve ostalo je sporedno.” Čini se da je “Jesenja violina” gotovo nehotično postmodernistički roman, jer je ta poetička strategija samo jedan neprimjetni okvir, kalup u koji će se izliti ono “više” (životne ili idejne stvarnosti) za koje se pisac opredijelio. Mozaičko preplitanje umjetničkog eseja, autobiografske proze, putopisa, dnevničkih i memoarskih zapisa, očituje opredijeljenost autora za literaturu koja nije fiction, već pravljenje književnosti od činjenica, od stvarnosti, koja, sa druge strane, nerijetko “oponaša umjetnost”. Preuzimajući autobiografsku masku pisca odanog dostojanstvu velike umjetnosti, Kulenović od imaginarnih i realnih trenutaka plete mrežu uspomena u kojoj se preturaju vijekovi i epohe, kulture i ideologije. Ona predstavlja vjerno svjedočanstvo o potrazi za “značenjem vječnog odgovora na pitanje koje čovjeku postavlja dio vječnosti u njemu”, kako bi rekao njegov učitelj Malraux. “Jesenja violina” nije, da se poslužimo riječima samog pisca, tradicionalni roman koji nas svojom čvrsto izgrađenom kompozicijom i hronološkim nizanjem događaja vuče samo i jedino naprijed, već knjiga koja nas u svakom trenutku vuče u svim pravcima, malo ili mnogo naprijed, ili nazad, od početka ili sredine prema kraju, ali i od kraja prema sredini i početku. Jer, kako kaže pisac, tako je i u životu: “život ne teče samo kao rijeka, od izvora ka ušću, nego i poprijeko, i unazad: sve je međusobno povezano, čak i stvari koje ne volimo”. A kao što na jednom mjestu primjećuje i Milan Kundera, život se sastoji od mnoštva začetih i nezavršenih priča, izdvojenih epizoda koje počesto nemaju nikakve veze sa daljim tokom događaja.
U tome smislu svijet ovog romana podsjeća na budističku priču o bogu Indri koji drži mrežu rastegnutu u beskraj koja predstavlja svemir, a u nju je utkan beskonačan broj savršenih dragulja, od kojih svaki odražava svjetlost što je isijavaju svi drugi. Ta se svjetlost igra uzajamno i istodobno između svih njih, tako da nijedan predmet nema prvenstvo ili vrhovni položaj. Narator kao da sve vrijeme ima na umu ono poznato mjesto iz Mozartovog pisma gdje slavni kompozitor govori o tome kako svoje muzičke misli, nakon što ih kreira u svijesti, pregledava u mašti ne u nizu, već sve odjednom. Sjećanje uspostavlja melodiju spajajući različita iskustva u nov muzički raspored, tako da prošlost mijenja obrazac i nije više prosto niz, a to je ona “tajna veza” ovog romana sa Verlainovom “Jesenjom pjesmom”, koja je, kako saznajemo od pripovjedača, poslužila kao obavještajna šifra za iskrcavanje savezničkih snaga u Normandiji u Drugom svjetskom ratu. Sa svojim neponovljivim skladom aliteracija i asonanci, Verlaineove “violons d’automne” svjedoče o jedinstvenom usklađivanju zvuka i značenja, odnosno nevjerovatnom podudaranju značenja sa samom strukturom melodije. “Naiđu takve jeseni kad puška postane violina, a violina puška”, kaže narator na jednom mjestu. I zaista je vanredno literarno umijeće sa kojim Kulenović gudalo iz Verlaineove pjesme preobražava u zapetu tetivu luka koja ispušta strijele, pogađajući uvijek svojom britkom mišlju u samu srijedu. Mogućnosti iz prošlosti nisu izgubljene, i narator pomno istražuje i iskušava njihovu moć u sadašnjem trenutku, otkrivajući nam ona mjesta u kojima se bezvremeno siječe sa vremenom. “Prošlo iskustvo probuđeno u značenju nije iskustvo samo jednog života, već mnogih pokoljenja”, kaže T .S. Eliot.
Tumačeći svoju vlastitu poetiku Kulenović naglašava: “Tradicija je izdvajala iz svijeta priču, kontinuitet u vremenu, horizontalnu liniju. Promovisala je, da se muzički izrazimo, melodiju na štetu harmonije. Danas to više nije moguće, jer izdvojena horizontalna linija ne može da reprezentuje svijet, njegovu punoću, njegov epaisseur. Ali to ne znači da ćemo se u potpunosti odreći priče, kao u modernizmu, već ćemo ispreplesti mnoštvo priča, tako da se prava linija izgubi, ili ćemo pretvoriti priču u temu, u tom slučaju se susrećemo s onom varijantom savremenog u kojoj se roman polako pretvara u esej.” Na jednom mjestu pisac će svoju specifičnu muzikalizaciju naracije uporediti sa onim Borhesovim krugom čiji je centar svugdje, a kružnica nigdje: “Roman se piše od početka prema kraju, knjiga se “napada” sa svih strana odjednom, kao slika, ili još bolje kao skulptura. U njoj se vrše bezbrojna ukrštanja koja se ne presijecaju u jednom centru: svako mjesto u njoj je centar, i zbog toga je povezano sa svakim drugim mjestom. Ona je slika stvarnosti, ali ne u tom smislu što prepričava banalne događaje, nego u tom smislu što odslikava strukturu svijeta.”
Otuda Kulenović pripovijeda onako kako se prirodno i spontano evociraju i izlažu sjećanja, sa svim onim digresijama, skretanjima u raznim pravcima, zastojima i vraćanjima unatrag, tipičnim recimo za ispovijedanje bliskom sagovorniku, istomišljeniku, prijatelju već upućenom u glavne pojedinosti. Razmatrajući uvjerenja i poglede na umjetnost svojih negdašnjih saputnika narator se neprestano ogleda u njima, uvijek iznova preispitujući svoje mladalačke zanose i ideale, svoju nemirnu i neutaživu intelektualnu strast. Nastavljajući davno započete rasprave, pisac evocira iskustva iz klubova čitalaca gdje se otkrivao svijet književnosti i brusilo čitalačko umijeće, i iznova razvija svoja negdašnja razmišljanja o smislu umjetničkog stvaranja. U stalnom opštenju starog i novog, prizori iz istorijske i umjetničke prošlosti ogledaju se u aktuelnom istorijskom trenutku, sa čijim se zabludama i predrasudama pisac obračunava blagim tonom, a njegovo mišljenje nosi pečat jedne suverene i samosvjesne zrelosti duha. “I dok kod Prousta emotivna energija teče iz sadašnjosti u prošlost i odande obasjava biće prožimajući ga radošću, ovdje udar dolazi direktno iz prošlosti i nasrće na sadašnjost”, kaže Kulenović. Prisjećanje na put u Francusku povezuje sudbinu provansalskih katara i njihovu tragediju sa stradanjem bosanskih bogumila, navodeći na zaključak i upitnu tezu o tome da su katari zapravo porijeklom iz Bosne (pisca će ona dovesti čak do zaključka da je i Dante bio Bosanac), no tezu koje je ipak vjerodostojna na jednom višem metaforičkom nivou, kao poetska istina.
Narator “Jesenje violine” dijeli zajedničke uspomene sa naratorima “Istorije bolesti” i “Čovjekove porodice”, pojedine anegdote i prikazani prizori doslovno se ponavljaju, tako da se u ovim romanima mogu nazrijeti naznake jedne šire porodične hronike, iako to po svemu sudeći nije bila autorova namjera. Razmišljanja začeta u “Istoriji bolesti” bivaju razrađena i dalje razvijana u “Jesenjoj violini”, smještena u drugi kontekst i razmatrana iz drugačijih uglova, a primjetno je i suptilno kontrapunktiranje ovih motiva tipično za hakslijevsko shvatanje “romana ideja”. U svakom slučaju riječ je o ponovnom i šire zasnovanom sumiranju jedne iste duhovne biografije, a pažljivijem čitaocu neće promaći ni činjenica da je u tekst ovog romana rafinirano upleten čitav kolaž citata iz drugih Kulenovićevih djela, kao što na primjer u jednom poglavlju pisac gotovo u cijelosti citira “Priču o smrti” iz zbirke pripovijedaka “Karavan”.
U Kulenovićevom esejiziranju ima nešto od montenjevske lucidnosti samoposmatranja, sa izvanrednom sposobnošću da uočava i iz svoje intimne svakodnevnice izdvaja samo one privilegovane trenutke i detalje u kojima se zrcale pitanja od univerzalne važnosti, one koji mu služe kao idejni “okidači” u daljem promišljanju i novim sintezama. Kao što kaže narator u posljednjem poglavlju “Istorije bolesti”: “On se latio nemogućeg, neostvarivog zadatka da napiše sve što zna, s tim da to znanje ne bude složeno ni po kakvom poznatom i priznatom redu, nego po jednostavnom slijedu asocijacija koje prirodno i slučajno nailaze.” Pisac se isključuje iz životne stvarnosti da bi je jasnije i potpunije sagledao, i život koji vodi u svijetu pročitanih knjiga katkada je uzbudljiviji i intenzivniji od banalne svakodnevnice koja ga okružuje. Kako na jednom mjestu zapisuje i Flaubert: “Ja i moje knjige u istom stanu: poput krastavca u tegli sa sirćetom.” Stoga u evociranju sjećanja pripovjedač odbacuje sve suvišno i usredsređuje se samo na ona najdragocjenija mjesta, mjesta koja bi u onoj Schopenhauerovoj knjizi “u kojoj svaka strana ima dva reda teksta i četrdeset redova komentara”, zavređivala da budu podvučena i zapamćena.
