Kvalitet svetlosti kojom izučavamo naše živote neposredno utiče na proizvod naših života i na promene kojima se nadamo. U toj svetlosti, oblikujemo ideje koje slede našu magiju i čine da se ona ostvari. Takva poezija kao osvetljavanje, imenuje ideje koje su pre nastanka pesme bezimene i bezoblične – čekaju da se rode, a već su osećane. Ta destilacija iskustva, iz koje dolazi prava poezija, rađa misao kao što san rađa koncept, osećanje ideju, a znanje razumevanje.
Kako učimo da se nosimo sa intimnom tog izučavanja, i da se razvijamo kroz njega, kako učimo da koristimo njegove proizvode kao moć našeg življenja, tako strahovi koji vladaju našim životima i oblikuju naše tišine počinju da gube kontrolu nad nama.
Jer za svaku od nas, kao ženu, postoji mračno mesto nemoći i mesto na kome se uzdiže naš skriveni i rastući duh, „Lep i jak kao kesten/potpora protiv košmara slabosti“.
Mesta naših mogućnosti su mračna zato što su prastara i skrivena; ona su preživela i ojačala u tami. U tim dubokim mestima, svaka od nas nosi neverovatne zalihe kreativnosti i moći, neistražene i nezabeležene emocije i osećaje. Žensko mesto moći u svakoj od nas nije ni belo ni površno; mračno je, prastaro i duboko.
Kada posmatramo život, na način na koji to rade Evropljani, samo kao problem koji treba rešiti, mi se tada isključivo oslanjamo na svoje ideje, da nas čine slobodnim, jer su nam beli očevi rekli da su one jedine dragocene.
Ali kako sve više dolazimo u dodir sa svojim sopstvenim prastarim, crnim, neevropskim pogledom na život, kao situacijom koju treba iskusiti i sa kojom treba imati odnos, mi učimo sve više i više da negujemo svoja osećanja, i da poštujemo one skrivene izvore naše moći, iz kojih izvire iskonsko znanje i sa kojim dolaze dugotrajne delatnosti.
U ovom trenutku, verujem da žene nose u sebi mogućnost za spajanje ova dva pristupa, kao elemente ključne za opstanak, i najviše se približavamo ovoj kombinaciji u našoj poeziji. Ovde govorim o poeziji kao otkrovenju ili destilaciji iskustva, a ne o sterilnoj igri reči sa kojom su beli očevi, vrlo često, nakaradno izjednačavali značenje reči poezija, a sve u svrhu prikrivanja njihove očajne želje za maštovitošću bez iskonskog uvida.
Za žene, poezija nije luksuz. Ona je vitalno neophodna za naše postojanje. Ona formira kvalitet svetla na kome se zasnivaju naše nade i snovi o opstanku i promeni, najpre ugrađeni u jezik, potom u ideju, i konačno, u konkretnu opipljivu akciju.
Poezija je način na koji imenujemo ono što je bezimeno, da bi postalo misao. Najudaljeniji horizonti naših nadanja i strahova popločani su našim pesmama, izrezbareni iz stena iskustva naše svakodnevice.
Kako oni postaju znani, i kako ih prihvatamo, naše emocije i njihovo iskreno istraživanje postaju utočišta, utvrde i staništa za neke najradikalnije i odvažne ideje, temelj različitosti preko potrebnih za promene i konceptualizaciju svake smislene akcije. Upravo sada, mogla bih nabrojati barem deset ideja, koje sam nekad smatrala neprihvatljivim, neshvatljivim, zastrašujućim, a došle su mi u snovima i pesmama. Ovo nije puko maštanje, već pravo značenje onoga “što se meni čini ispravnim”. Možemo se istrenirati da poštujemo svoje osećaje i da ih prenosimo na jezik koji im odgovara, kako bi ih mogle podeliti. Onde gde ne postoji jezik, naša ga poezija oblikuje. Poezija nije samo san ili vizija, to je okosnica naših života.
Mogućnosti nisu niti večne niti trenutne. Nije lako održati verovanje u njihovu delotvornost. Ponekad možemo dugo i naporno raditi kako bi sagradile svoj odbrambeni zid i oduprele se smrtima za koje se očekuje da ih živimo, a taj naš odbrambeni zid biće napadan naučenim strahovima i uskraćivanjem odobravanja, koje smo naučene da tražimo kako bi se osećale sigurno. Osećamo se poniženo i slabo pod lažnim optužbama da smo detinjaste, neuniverzalne, egocentrične, senzualne. A ko nas pita: menjam li ja tvoju auru, mišljenja, snove ili te samo pokrećem na privremene i reakcionarske delatnosti? (Iako poslednje ne znači ništa loše, moramo ga sagledati u kontekstu prave promene sastava naših života).
Beli očevi su nam rekli, mislim – dakle postojim; a crne majke u svakoj od nas – te pesnikinje – šaptačice u našim snovima, osećam – dakle mogu biti slobodna. Poezija oblikuje jezik da izrazi i okarakteriše tu revolucionarnu svest i potrebu, sprovođenje te slobode.
Međutim, iskustvo nas je naučilo da je uvek neophodno i delanje u sadašnjosti. Naša deca ne mogu sanjati ako ne žive, ne mogu živeti ako se ne nahrane, a ko bi ih drugi hranio pravom hranom bez koje se njihovi snovi neće razlikovati od naših?
Ponekad se opijamo snovima o novim idejama. Glava će nas spasiti. Um će nas osloboditi. Ali nema novih ideja koje spremno čekaju da nas spasu kao žene, kao ljudska bića. Postoje samo stare i zaboravljene zamisli, nove kombinacije, zakonitosti i priznanja koja dolaze od nas samih, zajedno sa obnovljenom hrabrošću da ih isprobamo. I moramo neprestano podsticati sebe i jedne druge da se osmelimo na jeretičke postupke na koje nas navode naši snovi, a koje naše stare ideje potcenjuju. U prvom planu našeg kretanja ka promenama, jedino naša poezija može nagovestiti ostvarenje mogućnosti. Naše pesme formulišu naznake nas samih, ono što osećamo u sebi i usuđujemo se da ostvarimo (ili da delamo u skladu s tim), naše strepnje, nade, naše najčuvanije strahove.
Jer u strukturama definisanim profitom, od strane linearne moći i institucionalne dehumanizacije, našim osećanjima nije suđeno da prežive. Držana kao neizbežni pomoćnici ili u ime prijatnih prošlih vremena, osećanja su trebala biti na kolenima pred mislima kao mi pred muškarcima. Ali žene su preživele. Kao pesnikinje. I nema nove boli. Sve smo već osetile. Tu činjenicu sakrile smo na isto mesto gde smo skrile i našu moć. Osećanja se nalaze u našim snovima a snovi su nam pokazali put ka slobodi. Oni su ostvareni kroz naše pesme koje su nam dale snagu i hrabrost da vidimo, osetimo, govorimo, i da se usudimo.
Ako je luksuz ono što sanjamo, što iz najveće dubine pomera naš duh direktno prema obećanju i putem njega, onda smo odustale od izvora naše moći, naše ženstvenosti; odustale smo od budućnosti naših svetova.
Jer nema novih ideja. Postoje samo novi načini da ih osetimo, da otkrijemo šta naše ideje zaista predstavljaju na nedeljno jutro (u 7 časova), posle branča, tokom vođenja strastvene ljubavi, ratovanja, rađanja; dok bolujemo stare čežnje, bijemo bitke protiv starih upozorenja i strahova od tišine, nemoći i samoće, dok okušavamo naše nove mogućnosti i snage.
Prevoditeljice:
Anđelka Isidorović
Mira Janjuš
Lena Petrović
Sandra Polić Živković
Tamara Radević