I
zavirila sam u prolaze, moguće
izlaze našla otvorene preko
granice, misli pobjegnu s likom
koliko puta/puteva, prelistavam
iako primjećujem u metrou
vlada kriminalistički žanr
cijeli voz je potencijalno
mjesto zločina, kazaljka
padne i niko ne primijeti
kad je postalo neizbježno
uvesti svjedoke u priču,
otvaram nova poglavlja
među licima prepoznajem
šta je tvoj najveći strah
skeniram situaciju
izlaz u slučaju opasnosti
imala sam četiri
i znala sam da se
ništa loše neće desiti
dok smo pod zemljom
slagala sam puzle
nekoliko djelića falilo je
za cijelu sliku
sa šest sam krenula u školu
u gornjem lijevom uglu
crtala sam trouglasto parče sunca
nikad nije bilo nijednog oblaka
ali nešto je padalo sa neba na kuću
u jednom domaćem filmu
grupa ljudi živi u podzemlju
misli da se rat nikad nije završio
šta je bilo pitanje?
strah
gledamo se kao da imamo
što sa riječima uraditi
dajem ih pa čekam kusur
uzmi što je tvoje, reklama
visi na prozoru kao naređenje
pored nje sjedi žena i gleda
u našu budućnost, najavljuje
gospodar karme dolazi po svoje
na mom jeziku to ima smisla
kao i retrogradno kretanje
planete-stanara koja nije
u dobrom odnosu sa
planetom-stanodavcem
kuda otići/ biti/ ostati?
na mom dlanu jasno vidi Istok
i Zapad, pronalazi i tačku
u kojoj se sijeku, ajj! boli me
njen pogled i užas koji se razliva
oko očiju i dotrajali zubi koje
srdačno razvlači u smijeh kao
utjehu, pokazuje mi, imamo
istu liniju, kaže vidi i pruža dlan,
i ja vidim, grubu ispucalu kožu
pu spas za sve nas
otići u kosmopolis, u spiralnoj noći
po atlasu buntovničkih želja
biti u raskoraku sa dimenzijama
dužine & širine & visine
ostati ispleteni atom u snopovima
svijetlećih ideja
kuda
u tunelima
skrivene arhive sjećanja
knjige iz istorije sadrže nove traume
niko više nije svjedok mog djetinjstva
vidokrug je montiran od obrisa kontura
& izbrisanih lica
kuda idemo
upisujem: migrant, godina – dvadesetak, nestrpljivo
promatra mapu, ucrtane putanje garantuju odredište
prstom prati plavu liniju, bijela je kolosjek, lijevo
nije opcija, tunel je sazidan da vodi do jedne tačke
u kojoj se susrijećem sa
stajala sam prema južnoj strani poluostrva
u mrtvoj prirodi, minimalističkoj scenografiji
terora, nikoga da kaže REZ!, dug subjektivni kadar:
crnilo mi se uvlači u kožu i pod nokte
rosa ne može da navlaži ugljenisano granje
osakaćeni udovi prirode, moje ruke su crne
gorjelo je i pod mojim nogama, duž staze
i livade, gorjelo je kao da ništa više i ne treba da
postoji
čujem ih, govore svojim jezicima, sorry,
Ich don’t verstehe, Ich arbeiten hier mein freund
ich je ostavila ja na fotografijama kod kuće
ich je naučila nove trikove zaborava
meditativnim tokovima & rokovima
ich je pocijepala jezik u akrobacijama
na svakoj stanici
jezik bar jednom podlegne pamfletima,
namagnetisan polom politizovanog kola
ich je smjesa BIO tkiva od soje, fitness
ideologije, 5D DNK
ich je samonastalo rebro iz srebra
izronilo u taktovima koje diktiraju šine, sile
vuku ich ka različitim stranama dok
tabani ostaju prikovani
ako sad izađem, priča će se nastaviti bez mene –
– šta se dešava sa likovima koji nestanu?
performans u vagonu ima svoju publiku
umjetnica ulazi u intimni prostor prolaznika
i započinje ples, njeni kukovi uvijaju se mistično
ezoterično sablasno podmitljivo ljupko
koja je njena uloga?
nijesam zavodila/zarobila
nijednu/manje vrijednu, nijednog/
strasti žednog, hoštaplera/partnera
za ples
nijesam podvodila/pogodila
tijelo/djelo, plesala/
jecala sama/sa vama
u dubokoj noći
Berlin me nije dojio/vodio
mliječnim putevima
beskraja/trnovitog gaja
njeni kukovi susretljiviji su
od mojih riječi, ljetnje računanje
vremena ne računa na to
tekstura njegovog lica topi se pod
njenim dahom, toplo jelo
ne služe tako daleko od kuće
Ich heiße Ahmed, ime nosi kofer sa sobom
sam je, njegova prošlost nije čitljiva
poljubio ga je, ni tada ništa nije rekao,
mogao mu je biti brat ili drug, ne odgovara
gdje je
izgubljen sam u nejednačini, rješenja poskupljuju
rente, ne piše to je moja adresa jer broj sam
koji se pamti, sve u svoje nevrijeme
da se pokvariti, mehanizmi dana pate
od turbulencija
izazvanim kulturološkim elektroškovima
skokovima u nepoznato, ja mogu
biti X, biti gdje jezik nije
ili nije našao svoju formu
mogu biti Onaj izbjegao iz
strave & užasa, upao u
u NO-GO klopku
migracija ugljen dioksida
nije
uspjela
veliki prasak ogledala
mozaik staklenih djelića pod našim stopalima
sazvježđe slomljene galaksije
šta tražiš tamo dolje, ničeg nema
željezno hladno uzemljenje
možda je rješenje asocijacije: novi dan
ako sam na sljedećoj stanici dobrodošla
misli hvataju signale različitih prijemnika
pregled noćnih dešavanja:
ljudi se kreću, susrijeću
pčele se prevrću u smeću
dio sam Nečega
da li mjesto može biti odgovor?
Berlin, željeno odredište za lost & found
jednom sam izgubila seriju svojih likova
vozač, koji bi da gospodari gradskim saobraćajem,
zanosna umjetnica, tako sam je predstavila, Marija
Magdalena, Magi, migrant, o njemu ni traga
ni glasa, spisateljica u egzilu, ko još,
dok su se još vraćali, mogla se pratiti scena,
vikali su jedni na druge
i na ženu koja je pospana zbog treće smjene
i ne razumije da je plata fiktivna
i da ne mora da ostaje
do kraja radnog vremena
o čemu su govorili?
svako je htio da ispriča svoju priču
pjesma slavuja je opojno dejstvo Tiergartena
hodaš miljama, prije nego što se utopiš u mrak
čarobna šuma nudi duše koje spavaju pod
jorgovanom, u ljubičastoj oazi fantazmagoričnih
zbivanja, u kojoj je tijelo alatka za opstanak
kad uđeš u podešavanja, promijeni lozinku
za ulazak, kapije su širom otvorene
iz U ban-a izviru kao plodovi zemlje
niču u korovu, rovare po smeću
tražeći šta može da reciklira tijelo
Barbara Delać, “Gdje smo ovo, pričaj mi”, OFK Cetinje, 2020.
