• O nama
  • Kontakt
  • Impressum
  • Indeks autora
Strane - portal za književnost i kulturu portal za književnost i kulturu
  • poezija
  • proza
  • esej/kritika
  • razgovori
  • itd
itd

Barbara Martinović: Ekokritički kolaž – Svijet u nestajanju Celle Anite Celić

Autor/ica: Barbara Martinović
barbara martinoviccella anita celicekokriticki kolaz
Objavljeno: 01.03.2020

 

 

Jedan od najdominantnijih načina reprezentiranja prirode kroz likovnu umjetnost predstavljali su pejzaži, odnosno krajolici. U tradicionalnoj povijesti umjetnosti pejzažno slikarstvo označavalo je različite konceptualizacije prirode i odnosa čovjeka prema prirodi. Fiksno postavljene žanrovske odrednice pejzaža propitivali su mnogi/-e teoretičari/-ke umjetnosti. Primjerice, W. J. T. Mitchell postavlja niz teza o pejzažu kao mediju razmjene između čovjeka i prirode (poput novca), odnosno prizoru koji je prezentiran i reprezentiran sredstvima određene kulture, ali i kao povijesnoj tvorevini povezanoj s imperijalizmom. Između ostalog, koncept pejzaža smatra instrumentom kulturne moći i propituje ideološku dimenziju pejzaža kroz povijest (Mitchell, J. W. T., 2002). S druge strane, proučavanje koncepta prirode u umjetnosti pokrenulo je jednu relativno novu poststrukturalističku teorijsku varijantu – ekokriticizam.

U primarnom interesu ekokriticizma je odnos kulture i prirode u književnosti, odnosno povezanost i utjecaj ljudske kulture na prirodu i obrnuto (Brozović, D., 2012., Đurđević, G., 2018). Ekokriticizam proširuje postojeće interpretativne modele kulturalnih studija analizirajući načine na koje se ljudska kreativnost – bez obzira na formu ili razdoblje – odnosi prema okolišu, tj. okolišima, čime problematizira ukorijenjeni antropocentrizam povijesti umjetnosti[1], ali i drugih humanističkih disciplina (Braddock, A. C., 2009). Osim pojedinačnih napora nekolicine književnih teoretičara/-ki, na ovim prostorima potencijal ekokriticizma još uvijek je nedovoljno istražen, posebno kada je riječ o povijesti umjetnosti.[2] Upravo umjetnički opusi, poput Celle Anite Celić svojim tematskim preokupacijama gotovo izravno pozivaju na mogućnost ekokritičke interpretacije.

Umjetnički opus akademske grafičarke Celle Anite Celić[3] prepoznatljiv je po svojim tematskim preokupacijama i stilskom izričaju. Riječ je o umjetnici čije je polje djelovanja raznovrsno te obuhvaća dizajn, ilustraciju, fotografiju i scenografiju. Osim grupnih i samostalnih izložbi, od recentnijih radova izdvajaju se edukativna slikovnica „Arhitekt Ivo“ (u koautorstvu s Danijelom Srdarevom, 2016.), ilustracije u dječjoj knjizi „Plastično more“ (autorice Marina Mezak i Jasminka Salamon, 2019.), kao i režija glazbenog spota grupe Nipplepeople (Disko Epileptik, 2019.).

Cella Anita Celić prepoznatljiva je po kolažima s biomorfnim, zoomorfnim i apstrahiranim oblicima. Na njenoj posljednjoj izložbi[4]  predstavljen je ciklus slika „Svijet u nestajanju“. Svi izloženi radovi rađeni su u tehnici kolaža na ljepenci, a nastajali su tijekom prethodne i tekuće godine. Na prvoj razini promatranja, raznobojni kolaži s motivima flore i faune – što se dodatno sugerira i naslovom ciklusa – djeluju kao svojevrstan umjetnički eko-aktivistički trenutak bilježenja biljnog i životinjskog svijeta koji izumire.

U kontekstu ekokriticizma, jedno od najbitnijih interesa je proučavanje dihotomije priroda – kultura. Kako navodi D. Đurić (2019) u svom predavanju o ekokriticizmu, u toj binarnoj opoziciji, koja je dugo vremena bila dominantna, a takva je još uvijek u mnogim kontekstima, priroda se povezivala sa ženama, starosjediocima, queer osobama i osobama niže klase. U skladu s tim njima bi se pripisivali inferiorniji osjećaji poput iracionalnosti i primitivizma. Na tom tragu i feminističke psihoanalitičarke oštro propituju postavljenu opoziciju prirode i kulture gdje je prirodno izjednačeno s majčinskim (iracionalnim, ženskim), a kulturno s očinskim (racionalnim, muškim), dok, primjerice, francuska psihoanalitičarka i teoretičarka Luce Irigaray sugerira da se upravo spolna razlika postavlja kao spoj između prirode i kulture (Irigaray, L., 1999). Na tom tragu, simptomatično je postavljanje izložbe Celle Anite Celić u isti prostor s izložbom Želimira Fišića čiji su glavni motivi depersonalizirani ljudi, uglavnom muškarci, te ambijent naznačen bezličnim ljudskim konstrukcijama poput masivnih zgrada, brodova i automobila.

S formalne strane, kolaži Celle Anite Celić svakako podsjećaju na slavni ciklus djela Cut-Outs Henrija Matissea. Zadnja faza njegovog stvaralaštva obuhvaća gotovo isključivo kolaže kojima se posvetio iz praktičnih razloga (bio je bolestan i kretanje mu je bilo ograničeno), a sam Matisse je jednom prilikom naveo da je stvaranjem Cut-Outs-a spojio crtež i boju u jednom pokretu (Clark, T. J., 2014). Nadalje, sami kolaže Celle Anite Celić također nose karakteristike dekorativnosti i dopadljivosti koje su se pripisivale Matisseovima. Isključiva posvećenost motivima životinjskog i biljnog svijeta, izuzev nekoliko detalja poput sazviježđa i glazbenih nota, poveziva je s jednom od ključnih ekokritičkih postavki: svi su zapadnjački koncepti antropo- i androcentrični; vrijeme je za biocentričnu perspektivu.

Stavljanje fokusa na važnost prirodne povezanosti i vrijednosti svega živog na planeti usko je vezano uz pojam specizma[5], koji se pak odnosi na propust pridavanja jednakog obzira i poštovanja bilo kojem svjesnom biću bez obzira na pripadnost vrsti (Dunayer: 2004). O marginalnosti i reprezentaciji životinja pisao je i likovni kritičar John Berger (1980) koji navodi da je popularizacija zooloških vrtova, igračaka u obliku životinja i komercijalno iskorištavanje fotografija i slika sa životinjama počelo upravo onda kada je započet proces marginalizacije i povlačenja životinja iz naše svakodnevnice. Naslov izložbe Celle A. Celić „Svijet u nestajanju“ asocira na činjenicu da mnogi/-e znanstvenici/-ce upozoravaju da je u tijeku šesto masovno izumiranje biljnih i životinjskih vrsta čiji je krivac isključivo čovjek. Kao geološka sila koja posjeduje moć da oblikuje prirodu, ali i utječe na planet u većem razmjeru dovelo je do postupnog usvajanja termina antropocena kao pojma koji zamjenjuje holocen, a odnosi se na sadašnju epohu.

Djela Celle A. Celić reprezentiraju hibridni svijet zajedništva biljaka i životinja čiju povezanost naglašava preklapanjem oblika, na trenutke i fluidnim pretapanjem iz biljne u životinjsku formu. Takva povezanost u jednu cjelinu ponegdje se naznačuje i nazivom djela. Tako je jedan rad nazvan Mutualizam[6] (2019.): siluete riba i zečeva isprepletene su s floralnim formama čime tvore djelomičnu unutrašnjost velikog kolaža medvjeda. Na djelu Arbor (2019.) valovite zelene linije koje asociraju na različito lišće, korijenje i stabljike oblikuju centralni motiv koji ustvari vjerojatno predstavlja stilizirani Arbor Vitae[7]. Prelijevanjem oblika i odabirom motiva ovaj rad bi značenjski mogao sugerirati istovjetnost i povezanost čovjeka s prirodom. Osim toga, na  djelu se uočavaju motivi anatomskog srca, sazviježđa i stiliziranog oka. To su ustvari motivi koji se pojavljuju na gotovo svim djelima ovog ciklusa i na određeni način ga čine prepoznatljivim i autorski upečatljivim. Djelo Ples mjeseca (2019.) izdvaja se bojom i motivskom pročišćenošću (morski valovi, pun mjesec, prozirno-bijele meduze ispod kojih proviruju glazbene note). Osim već uočenih zajedničkih značajki cijelog ciklusa, ovo djelo bi se moglo protumačiti u okviru ženske lunarne simbolike upravo zbog motivske građe, ali i formalne izdvojenosti od ostalih djela.

Ciklus kolaža „Svijet u nestajanju“ Celle A. Celić odlikuju koloristički upečatljive cjeline i težnja za sadržajnim i formalnim povezivanjem i ispreplitanjem zoomorfnih i biomorfnih motiva. Upravo se ta težnja kroz gotovo isključivi odabir takvih motiva (uz motive sazviježđa) može se povezati s jednom od ideja tzv. dubinske ekologije koja naglašava kozmologiju neprekinute cjeline i negira klasičnu ideju mogućnosti rastavljanja svijeta na odvojene i neovisne detalje (Plumwood, 2000). Pitanja održivosti, očuvanja planete, prava životinja i izumiranja vrsta vrlo često ostaju isključivo u domeni ekologije, dok se zanemaruje važnost mogućnosti kulturalnih promjena u vidu stalnog osvještavanja. Trenutna dopadljivost i dekorativnost kolaža Celle A. Celić doprinosi ideji osvještavanja i svojevrsnog umjetničkog ekoaktivizma koji može doprijeti do šire publike, a tom možemo pridodati poznatu, ali i dalje iznimno važnu i aktualnu izjavu eko-aktivista Babe Diouma iz 1968. godine: „Na kraju, sačuvat ćemo samo ono što volimo, volimo samo ono što razumijemo, a razumijemo samo ono o čemu smo poučeni.“[8]

 

 

Literatura

  1. Landscape and power, ur. W. J. T. Mitchell, University of Chicago Press, 2002.
  2. Domagoj Brozović, Čitati zeleno. Ekokriticizam – neprepoznata mogućnost suvremene hrvatske znanosti o književnosti, Književna smotra, 44/2012.
  3. Goran Đurđević, Ekokritičko čitanje romana Vladana Desnice, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa Desničini susreti 2017., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2018.
  4. Alan C. Braddock, Ecocritical art history, American Art, Vol. 23, No. 2, University of Chicago Press, 2009.
  5. Luce Irigaray, Ja, ti, mi (Za kulturu razlike), Ženska infoteka, Zagreb, 1999.
  6. J. Clark, Matisse’s Cut-Outs, London Review of Books, Vol. 36, No. 12, 2014.
  7. Joan Dunayer, Speciesism, Ryce Publishers, 2004., http://www.zarez.hr/clanci/definiranje-specizma
  8. Vandana Shiva, Prijetnje biološkoj i kulturnoj raznovrsnosti, časopis Treća, br. 2, vol. 2, 2000.
  9. John Berger, About Looking (Why look at animals), Pantheon Books, New York, 1980.
  10. Val Plumwood, Razlika i dubinska ekologija, časopis Treća, br. 2, vol. 2, 2000.
  11. Predavanje Dubravke Đurić, Ekokritika, 2019., https://www.youtube.com/watch?v=7Y0ramfsFOM

 

[1] S obzirom na problematično definiranje ekokriticizma, literatura o ekokritičkoj povijesti umjetnosti prilično je oskudna. Neki od recentnijih doprinosa su studije:  A Keener Perception: Ecocritical Studies in American Art History (ur. Alan C. Braddock, i Christoph Irmscher, 2009.), i The ecocritical eye: Assembling an ecocritical art history (Andrew Patrizio, 2019.). Vrijedi svakako spomenuti i činjenicu da pojedina sveučilišta uvode kolegije posvećene odnosu ekokriticizma i povijesti umjetnosti poput Sveučilišta Princeton (kolegij Interdisciplinary Studies in the Humanities: Revisiting Nature’s Nation – An Ecocritical History of American Art) i Sveučilišta Berkeley (kolegiji Eco art history in Asia i Eco art: Art, Arhitecture and the natural environment).

[2] Osim već navedenih autora u bilješki br. 3, vrijedi spomenuti i radove Suzane Marjanić (Književni svjetovi s etnološkom, ekološkom i animalističkom nišom, Narodna umjetnost, časopis za etnologiju i folkloristiku, sv. 43., br. 2, 2006. i Kulturni bestijarij, ur. Suzana Marjanić i Antonija Zaradija-Kiš, 2007.). Također, bitno je spomenuti i ljetnu školu Ekologije transdisciplinarnosti i savremene umetnostiFakulteta za medije i komunikacije (Univerzitet Singidunum, Beograd, 2019.), posebice predavanje Ekokritika Dubravke Đurić.

[3] Rođena u Šibeniku 1978., diplomirala 2007. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kolaži su joj objavljeni u monografiji Cutting Edges – Contemporary Collage izdavačke kuće Gestalten (Berlin).

[4] Izložba je otvorena 24.1.2020. u Galeriji kraljice Katarine u Mostaru zajedno s izložbom Želimira Fišića (Vanishing point).

[5] Navedeni pojam u interesu je i ekofeminističke teorijske prakse koji, između ostalog, ističe važnost raznovrsnosti/biodiverziteta i dovodi u pitanje tri vrste kolonizacije: kolonizacija prirode, kolonizacija žena i kolonizacija Trećeg svijeta. Usp.,  Vandana Shiva, Prijetnje biološkoj i kulturnoj raznovrsnosti, časopis Treća, br. 2, vol. 2, 2000. (cijeli broj je posvećen ekofeminizmu)

[6] Vrsta simbioze u kojoj oba člana imaju koristi.

[7] Arbor vitae (drvo života), bijela tvar središnjeg dijela malog mozga, na presjeku poput razgranata drveta. U davnini se smatralo da se tu nalaze temeljni životni centri, pa otuda potječe naziv(https://www.medicinski.info/znacenje/arbor-vitae.html).

[8] In the end we will conserve only what we love, we love only what we understand, we will understand only what we are taught.

 

 

 

 

podijeli ovaj tekst

od istog autora/ice:

Barbara Martinović: O  prostornim granicama i prijelazima
Barbara Martinović: O prostornim granicama i prij..., esej-kritika

Autor: Barbara Martinović

© strane.ba, 2018.

design:  mela    coding:  Haris Hadžić