Jedan od najdominantnijih načina reprezentiranja prirode kroz likovnu umjetnost predstavljali su pejzaži, odnosno krajolici. U tradicionalnoj povijesti umjetnosti pejzažno slikarstvo označavalo je različite konceptualizacije prirode i odnosa čovjeka prema prirodi. Fiksno postavljene žanrovske odrednice pejzaža propitivali su mnogi/-e teoretičari/-ke umjetnosti. Primjerice, W. J. T. Mitchell postavlja niz teza o pejzažu kao mediju razmjene između čovjeka i prirode (poput novca), odnosno prizoru koji je prezentiran i reprezentiran sredstvima određene kulture, ali i kao povijesnoj tvorevini povezanoj s imperijalizmom. Između ostalog, koncept pejzaža smatra instrumentom kulturne moći i propituje ideološku dimenziju pejzaža kroz povijest (Mitchell, J. W. T., 2002). S druge strane, proučavanje koncepta prirode u umjetnosti pokrenulo je jednu relativno novu poststrukturalističku teorijsku varijantu – ekokriticizam.
U primarnom interesu ekokriticizma je odnos kulture i prirode u književnosti, odnosno povezanost i utjecaj ljudske kulture na prirodu i obrnuto (Brozović, D., 2012., Đurđević, G., 2018). Ekokriticizam proširuje postojeće interpretativne modele kulturalnih studija analizirajući načine na koje se ljudska kreativnost – bez obzira na formu ili razdoblje – odnosi prema okolišu, tj. okolišima, čime problematizira ukorijenjeni antropocentrizam povijesti umjetnosti[1], ali i drugih humanističkih disciplina (Braddock, A. C., 2009). Osim pojedinačnih napora nekolicine književnih teoretičara/-ki, na ovim prostorima potencijal ekokriticizma još uvijek je nedovoljno istražen, posebno kada je riječ o povijesti umjetnosti.[2] Upravo umjetnički opusi, poput Celle Anite Celić svojim tematskim preokupacijama gotovo izravno pozivaju na mogućnost ekokritičke interpretacije.
Umjetnički opus akademske grafičarke Celle Anite Celić[3] prepoznatljiv je po svojim tematskim preokupacijama i stilskom izričaju. Riječ je o umjetnici čije je polje djelovanja raznovrsno te obuhvaća dizajn, ilustraciju, fotografiju i scenografiju. Osim grupnih i samostalnih izložbi, od recentnijih radova izdvajaju se edukativna slikovnica „Arhitekt Ivo“ (u koautorstvu s Danijelom Srdarevom, 2016.), ilustracije u dječjoj knjizi „Plastično more“ (autorice Marina Mezak i Jasminka Salamon, 2019.), kao i režija glazbenog spota grupe Nipplepeople (Disko Epileptik, 2019.).
Cella Anita Celić prepoznatljiva je po kolažima s biomorfnim, zoomorfnim i apstrahiranim oblicima. Na njenoj posljednjoj izložbi[4] predstavljen je ciklus slika „Svijet u nestajanju“. Svi izloženi radovi rađeni su u tehnici kolaža na ljepenci, a nastajali su tijekom prethodne i tekuće godine. Na prvoj razini promatranja, raznobojni kolaži s motivima flore i faune – što se dodatno sugerira i naslovom ciklusa – djeluju kao svojevrstan umjetnički eko-aktivistički trenutak bilježenja biljnog i životinjskog svijeta koji izumire.
U kontekstu ekokriticizma, jedno od najbitnijih interesa je proučavanje dihotomije priroda – kultura. Kako navodi D. Đurić (2019) u svom predavanju o ekokriticizmu, u toj binarnoj opoziciji, koja je dugo vremena bila dominantna, a takva je još uvijek u mnogim kontekstima, priroda se povezivala sa ženama, starosjediocima, queer osobama i osobama niže klase. U skladu s tim njima bi se pripisivali inferiorniji osjećaji poput iracionalnosti i primitivizma. Na tom tragu i feminističke psihoanalitičarke oštro propituju postavljenu opoziciju prirode i kulture gdje je prirodno izjednačeno s majčinskim (iracionalnim, ženskim), a kulturno s očinskim (racionalnim, muškim), dok, primjerice, francuska psihoanalitičarka i teoretičarka Luce Irigaray sugerira da se upravo spolna razlika postavlja kao spoj između prirode i kulture (Irigaray, L., 1999). Na tom tragu, simptomatično je postavljanje izložbe Celle Anite Celić u isti prostor s izložbom Želimira Fišića čiji su glavni motivi depersonalizirani ljudi, uglavnom muškarci, te ambijent naznačen bezličnim ljudskim konstrukcijama poput masivnih zgrada, brodova i automobila.
S formalne strane, kolaži Celle Anite Celić svakako podsjećaju na slavni ciklus djela Cut-Outs Henrija Matissea. Zadnja faza njegovog stvaralaštva obuhvaća gotovo isključivo kolaže kojima se posvetio iz praktičnih razloga (bio je bolestan i kretanje mu je bilo ograničeno), a sam Matisse je jednom prilikom naveo da je stvaranjem Cut-Outs-a spojio crtež i boju u jednom pokretu (Clark, T. J., 2014). Nadalje, sami kolaže Celle Anite Celić također nose karakteristike dekorativnosti i dopadljivosti koje su se pripisivale Matisseovima. Isključiva posvećenost motivima životinjskog i biljnog svijeta, izuzev nekoliko detalja poput sazviježđa i glazbenih nota, poveziva je s jednom od ključnih ekokritičkih postavki: svi su zapadnjački koncepti antropo- i androcentrični; vrijeme je za biocentričnu perspektivu.
Stavljanje fokusa na važnost prirodne povezanosti i vrijednosti svega živog na planeti usko je vezano uz pojam specizma[5], koji se pak odnosi na propust pridavanja jednakog obzira i poštovanja bilo kojem svjesnom biću bez obzira na pripadnost vrsti (Dunayer: 2004). O marginalnosti i reprezentaciji životinja pisao je i likovni kritičar John Berger (1980) koji navodi da je popularizacija zooloških vrtova, igračaka u obliku životinja i komercijalno iskorištavanje fotografija i slika sa životinjama počelo upravo onda kada je započet proces marginalizacije i povlačenja životinja iz naše svakodnevnice. Naslov izložbe Celle A. Celić „Svijet u nestajanju“ asocira na činjenicu da mnogi/-e znanstvenici/-ce upozoravaju da je u tijeku šesto masovno izumiranje biljnih i životinjskih vrsta čiji je krivac isključivo čovjek. Kao geološka sila koja posjeduje moć da oblikuje prirodu, ali i utječe na planet u većem razmjeru dovelo je do postupnog usvajanja termina antropocena kao pojma koji zamjenjuje holocen, a odnosi se na sadašnju epohu.
Djela Celle A. Celić reprezentiraju hibridni svijet zajedništva biljaka i životinja čiju povezanost naglašava preklapanjem oblika, na trenutke i fluidnim pretapanjem iz biljne u životinjsku formu. Takva povezanost u jednu cjelinu ponegdje se naznačuje i nazivom djela. Tako je jedan rad nazvan Mutualizam[6] (2019.): siluete riba i zečeva isprepletene su s floralnim formama čime tvore djelomičnu unutrašnjost velikog kolaža medvjeda. Na djelu Arbor (2019.) valovite zelene linije koje asociraju na različito lišće, korijenje i stabljike oblikuju centralni motiv koji ustvari vjerojatno predstavlja stilizirani Arbor Vitae[7]. Prelijevanjem oblika i odabirom motiva ovaj rad bi značenjski mogao sugerirati istovjetnost i povezanost čovjeka s prirodom. Osim toga, na djelu se uočavaju motivi anatomskog srca, sazviježđa i stiliziranog oka. To su ustvari motivi koji se pojavljuju na gotovo svim djelima ovog ciklusa i na određeni način ga čine prepoznatljivim i autorski upečatljivim. Djelo Ples mjeseca (2019.) izdvaja se bojom i motivskom pročišćenošću (morski valovi, pun mjesec, prozirno-bijele meduze ispod kojih proviruju glazbene note). Osim već uočenih zajedničkih značajki cijelog ciklusa, ovo djelo bi se moglo protumačiti u okviru ženske lunarne simbolike upravo zbog motivske građe, ali i formalne izdvojenosti od ostalih djela.
Ciklus kolaža „Svijet u nestajanju“ Celle A. Celić odlikuju koloristički upečatljive cjeline i težnja za sadržajnim i formalnim povezivanjem i ispreplitanjem zoomorfnih i biomorfnih motiva. Upravo se ta težnja kroz gotovo isključivi odabir takvih motiva (uz motive sazviježđa) može se povezati s jednom od ideja tzv. dubinske ekologije koja naglašava kozmologiju neprekinute cjeline i negira klasičnu ideju mogućnosti rastavljanja svijeta na odvojene i neovisne detalje (Plumwood, 2000). Pitanja održivosti, očuvanja planete, prava životinja i izumiranja vrsta vrlo često ostaju isključivo u domeni ekologije, dok se zanemaruje važnost mogućnosti kulturalnih promjena u vidu stalnog osvještavanja. Trenutna dopadljivost i dekorativnost kolaža Celle A. Celić doprinosi ideji osvještavanja i svojevrsnog umjetničkog ekoaktivizma koji može doprijeti do šire publike, a tom možemo pridodati poznatu, ali i dalje iznimno važnu i aktualnu izjavu eko-aktivista Babe Diouma iz 1968. godine: „Na kraju, sačuvat ćemo samo ono što volimo, volimo samo ono što razumijemo, a razumijemo samo ono o čemu smo poučeni.“[8]
Literatura
- Landscape and power, ur. W. J. T. Mitchell, University of Chicago Press, 2002.
- Domagoj Brozović, Čitati zeleno. Ekokriticizam – neprepoznata mogućnost suvremene hrvatske znanosti o književnosti, Književna smotra, 44/2012.
- Goran Đurđević, Ekokritičko čitanje romana Vladana Desnice, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa Desničini susreti 2017., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2018.
- Alan C. Braddock, Ecocritical art history, American Art, Vol. 23, No. 2, University of Chicago Press, 2009.
- Luce Irigaray, Ja, ti, mi (Za kulturu razlike), Ženska infoteka, Zagreb, 1999.
- J. Clark, Matisse’s Cut-Outs, London Review of Books, Vol. 36, No. 12, 2014.
- Joan Dunayer, Speciesism, Ryce Publishers, 2004., http://www.zarez.hr/clanci/definiranje-specizma
- Vandana Shiva, Prijetnje biološkoj i kulturnoj raznovrsnosti, časopis Treća, br. 2, vol. 2, 2000.
- John Berger, About Looking (Why look at animals), Pantheon Books, New York, 1980.
- Val Plumwood, Razlika i dubinska ekologija, časopis Treća, br. 2, vol. 2, 2000.
- Predavanje Dubravke Đurić, Ekokritika, 2019., https://www.youtube.com/watch?v=7Y0ramfsFOM
[1] S obzirom na problematično definiranje ekokriticizma, literatura o ekokritičkoj povijesti umjetnosti prilično je oskudna. Neki od recentnijih doprinosa su studije: A Keener Perception: Ecocritical Studies in American Art History (ur. Alan C. Braddock, i Christoph Irmscher, 2009.), i The ecocritical eye: Assembling an ecocritical art history (Andrew Patrizio, 2019.). Vrijedi svakako spomenuti i činjenicu da pojedina sveučilišta uvode kolegije posvećene odnosu ekokriticizma i povijesti umjetnosti poput Sveučilišta Princeton (kolegij Interdisciplinary Studies in the Humanities: Revisiting Nature’s Nation – An Ecocritical History of American Art) i Sveučilišta Berkeley (kolegiji Eco art history in Asia i Eco art: Art, Arhitecture and the natural environment).
[2] Osim već navedenih autora u bilješki br. 3, vrijedi spomenuti i radove Suzane Marjanić (Književni svjetovi s etnološkom, ekološkom i animalističkom nišom, Narodna umjetnost, časopis za etnologiju i folkloristiku, sv. 43., br. 2, 2006. i Kulturni bestijarij, ur. Suzana Marjanić i Antonija Zaradija-Kiš, 2007.). Također, bitno je spomenuti i ljetnu školu Ekologije transdisciplinarnosti i savremene umetnostiFakulteta za medije i komunikacije (Univerzitet Singidunum, Beograd, 2019.), posebice predavanje Ekokritika Dubravke Đurić.
[3] Rođena u Šibeniku 1978., diplomirala 2007. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kolaži su joj objavljeni u monografiji Cutting Edges – Contemporary Collage izdavačke kuće Gestalten (Berlin).
[4] Izložba je otvorena 24.1.2020. u Galeriji kraljice Katarine u Mostaru zajedno s izložbom Želimira Fišića (Vanishing point).
[5] Navedeni pojam u interesu je i ekofeminističke teorijske prakse koji, između ostalog, ističe važnost raznovrsnosti/biodiverziteta i dovodi u pitanje tri vrste kolonizacije: kolonizacija prirode, kolonizacija žena i kolonizacija Trećeg svijeta. Usp., Vandana Shiva, Prijetnje biološkoj i kulturnoj raznovrsnosti, časopis Treća, br. 2, vol. 2, 2000. (cijeli broj je posvećen ekofeminizmu)
[6] Vrsta simbioze u kojoj oba člana imaju koristi.
[7] Arbor vitae (drvo života), bijela tvar središnjeg dijela malog mozga, na presjeku poput razgranata drveta. U davnini se smatralo da se tu nalaze temeljni životni centri, pa otuda potječe naziv(https://www.medicinski.info/znacenje/arbor-vitae.html).
[8] In the end we will conserve only what we love, we love only what we understand, we will understand only what we are taught.
