Onog jelena, kraj stare ceste za Novi Marof, nismo mi ubili. Sasvim slučajno jer jeleni su nezgodni, veliki, ne moraš ni biti pijan da jednoga pogodiš, a mi smo bili. Bili smo jako pijani jer smo cijelo popodne proveli kraj bolnice, u birtiji u kojoj nas nitko nije znao i gdje smo pili. Prvo pivo – ja i rakiju – on, a onda smo obojica sve izmiješali. Prije toga ja sam bio gore, na trećem katu, u sobi 23, a Cegi nije. Ne mogu, rekao je, ne mogu s ovim balonom, to je, rekao je, krivi balon. I bio je, zaista, balon nekako kriv, ne znam jel’ zbog onog ‘GET WELL!!!’ ili naprosto zato što je balon, ali kad sam ga s tim balonom ugledao, mislio sam da je to neka od Cegijevih šala i nisam ništa rekao. Cegijeve šale često ne razumijem, a uvijek se smijem. Cegi nije mogao ići gore s tim, krivim balonom, ali nije balon htio baciti, nije ga htio ostaviti samog u autu, nije ga mogao pustiti iz ruke; privio ga je u krilo i spustio glavu prema koljenima da bi svojim tijelom balon zaštitio.
Kad sam se vratio, Cegija nisam ni tražio u autu. Balon je plutao iznad našeg stola i mi smo pili pivo i rakiju i ja sam mu rekao da je Marina razumjela. Lagao sam.
Marina Cvetajeva zvao ju je Cegi, prije, a Marina uopće nije pisala pjesme.
Bili smo, dakle, obojica pijani kad smo krenuli prema Zagrebu. Ja sam vozio jer sam morao biti, po prirodi stvari, manje pijan jer je, po prirodi stvari, njemu bilo teže. Ja jelena, mrtvog, uz cestu, nisam ni primjetio, a Cegi je počeo vrištati: Stani! Stani! Skoro sam nas zabio u jarak. Izletio je iz auta i trkom se vratio do tijela. Kleknuo je. U lijevoj ruci je držao balon, a desnom je hladnu životinju milovao – polako, oprezno. Nježno. Onda sve jače, grublje, veće; grebao je po tom tijelu kao da želi prstima mrtvog jelena još više oštetiti. Smijao se. Za jelenovu stražnju nogu zavezao je svoj plavi balon. Počeo je pljeskati, s otvorenim prstima, dječje i pjevao ‘Get well, get well soon, we want you to get well!’ Oko mrtvog jelena s balonom otplesao je dva nagnuta, pijana kruga.
I ja sam se smijao.
Naša sreća u krhotinama, Marina, taj život kasnije.
Cegi danas nije došao. Rekao je ‘ne mogu’ i ja sam razumio.
Možda nisam trebao.
Padala je kiša i svima nam je bilo hladno za noge.
Ja to večeras ne mogu znati, ali Cegi će se za dvanaest godina ubiti. Meni će to javiti Aksa jer ću ja tada već godinama biti na Novom Zelandu, evo baš večeras razmišljam kako bih se volio odseliti negdje daleko, i tamo, na Novom Zelandu, neću, tada, već godinama znati ništa o Cegiju, neću na Cegija uopće misliti. ‘Mislio sam da bi volio znati,’ reći će mi Aksa. Ja ću reći ‘Hvala,’ i misliti da je Aksa idiot.
Cegi će u pismu napisati da je on već dugo znao, da mu je ta odluka, što joj, prividno, uopće nije bila svrha, omogućila da deset, zapravo dvanaest godina čak i sretno proživi.
‘Propucao si je glavu,’ reći će mi Aksa.
Naša sreća u krhotinama…
Možda Cegi već večeras zna. Možda, iako to ne mogu znati, večeras znam i ja.
Pa ne spavam.
