Oslo, petak, 7. listopada 2011.
Danas sam se dogovorio ići brati gljive s jednim poznanikom. On je zapravo moj bivši diler hašiša. Jednom sam ga, nakon duže vremena, bio nazvao da trgujemo, a on mi je odgovorio da je prekinuo sa ženom (nevjenčanom) i da je prestao dilati, a i pušiti hašiš. Njegovoj ženi je smetalo to što on dila i duva, a njemu je smetalo to što je ona radila na seks-telefonu. Po nekad bi mi, kad sam dolazio k njemu trgovati, pokazala neki od trikova kako stvara pojedine zvukove dok radi na seks-telefonu. Kada mi je rekao da je prestao sa svim, dodao je kako se ipak možemo družiti. Da, naravno, rekao sam neuvjerljivo. Ali ipak se više nismo družili, izgubio se temelj na kojem smo zasnivali naš odnos, rekli bi u savjetovalištu za bračne parove. No, nakon nekog vremena ponovo mi se javio i rekao da ima gljiva zvanih fleinsopp, ili na latinskom psylocibe, laički rečeno riječ je o gljivama koje imaju halucinogena svojstva, daju ti trip sličan LSD-ju i krajem listopada rastu po poljima gdje krave pasu i ostavljaju svoju balegu. Svi ljubitelji psihodelije ih beru, a moj bivši diler vrstan je znalac gdje i kako ih pronaći. Ali oko deset sati zovu me da prevodim telefonski na nekom policijskom saslušanju. Prihvaćam, što ću, ali žao mi što ću ostati bez gljiva.
Uhvatili su jednog Hrvata kako šverca alkohol. Trideset šest tisuća litara alkohola. U novinama je sljedećeg dana pisalo da je to najveća zaplijenjena količina alkohola u norveškoj povijesti. Za one manje upućene možda bi trebalo pojasniti da je u Norveškoj alkohol dvostruko skuplji nego u zemljama EU i da samo državne prodavaonice Vinmonopol smiju prodavati alkohol. U običnim supermarketima možeš kupiti samo pivo, radnim danom do osam navečer, subotom do šest.
Poslije subote u šest navečer u čitavoj zemlji ne možeš legalno kupiti alkohol. Dućani rade, ali je na frižiderima s pivom lokot. Tako da već negdje u petak moraš planirati koliko ti piva ili vina treba za vikend. Toliko o individualnim ljudskim slobodama. Ali, Norveška je zemlja u kojoj se najbolje živi. Tako kaže statistika. Mark Twain je rekao: „Postoji laž, postoji prokleta laž i postoji statistika.“ No, s druge strane, ostale vrste narkotika nije problem nabaviti u bilo koje doba dana ili noći. Mnogo puta smo u nedjelju ujutro završili na nekom afteru gdje je bilo svega osim piva. Jedna od mojih mnogo brojnih poslovnih ideja bila je dilati pivo po Oslu nedjeljom. Ideja uopće nije bila loša i poslije sam upoznao neke Poljake koji su upravo to radili. Jedan od njih zvao se Gabriel i ubrzo je stekao status anđela spasioca jutarnjih žurki nedjeljom. Ali to pivo treba najprije prokrijumčariti u Norvešku, a to se može jedino preko Švedske, jer iz Danske možeš doći samo brodom pa je carinsku kontrolu teže zaobići. Krijumčarenje alkohola unosan je posao. Treba samo naći nekog naivnog očajnika bez novca i nagovoriti ga da preveze kamion preko slabo kontrolirane granice između Švedske i Norveške. To uglavnom uspijeva, ali nekad i ne. I tako svi rade ono što se od njih očekuje i sve šljaka. Šverceri švercaju, carinska policija ih lovi, a građani piju poljsko pivo, puše marokanski hašiš, jedu čop-sui, šiškebab i kenjaju kako će im stranci, posebice muslimani, uništiti tekovine skandinavske demokracije. Ponetko od krijumčara „padne“, policajci sebi pišu prekovremene sate, onda kriminalci unajmljuju odvjetnike, država prevoditelje i tako svi kotači državnog aparata profitiraju na kriminalu. Čak i upravitelji zatvora su zadovoljni popunjenim kapacitetom turista iz egzotičnih zemalja. Državni službenici zarađuju na kriminalcima i onda poslije od njih kupuju alkohol, drogu, hranu i seksualne usluge. Glavno da se pije i da se para vrti. Kad bi nestalo tih kriminalaca, od čega bi svi mi „pošteni“ građani živjeli? Što bi radila policija, koga bi odvjetnici zastupali, a kome bih ja prevodio? Kao rješenje ekonomske krize u Europi možda ne bi bilo loše da zapadne zemlje uvezu još kriminalaca. Tu bi balkanske zemlje mogle biti „konkurentne“. U nekoj od europskih metropola trebalo bi dignuti spomenik neznanom kriminalcu.
Jadnika iz Hrvatske kojeg su uhitili čeka najmanje pola godine robije. Nisam mu vidio lica, jer sam prevodio preko telefona, ali mogao sam ga zamisliti. Mršav, proćelav i prestrašen. Govori kako je u Hrvatskoj nakon ljetne sezone ostao bez posla i javio se na oglas u Plavom oglasniku u Zagrebu. Tražili su vozača kamiona u Švedskoj. Plaća: tristo eura tjedno. Zvučalo mu primamljivo, ima djevojku i želio se oženiti s tim parama. „Mislil sam delat dva meseca i onda se doma ženit“, govorio je skoro kroz suze. Poslije su mu dopustili da nazove zaručnicu u Varaždinu i da joj kaže da je zaglavio. Ja sam morao policajcima prevoditi njihov razgovor jer uhićenik nije smio spominjati ništa oko vlastita slučaja. Da ne bi, tobože, odao neku tajnu i tako ih onemogućio da uhvate „veliku ribu“, odnosno tipa koji je sve to organizirao.
Kao da će se tako išta promijeniti, kao da na njegovo mjesto neće doći netko drugi, kao da će Norvežani prestati kupovati jeftiniji alkohol. Zaručnica je plakala, on ju je preklinjao da ne paničari i da javi starcima da je sve u redu, ali da ga neko vrijeme neće biti, ja sam prevodio umorno, a policajac je glumio ljubaznost.
Poslije sam zvao Gabriela da od njega kupim švercano poljsko pivo. Rekao mi je da nema i da vjerojatno i neće biti sljedećih nekoliko dana i da ga ne zovem više. Zvučao je zabrinuto.
Navečer sam pokupio Faruka Šehića iz hotela u kojem je odsjeo i išli smo malo van, najprije k nekim mojim prijateljima, a zatim u klub „Blå“. Ništa posebno, malo smo pili, pričali, plesali i išli kući. Sutra je književna večer, odnosno popodne, na kojem će gostovati nekoliko bosanskih autora, među njima Faruk i jedna norveška pjesnikinja Ingrid Storholmen, čije sam pjesme prevodio na „naš“ jezik prije nekoliko godina. To je organizirala Udruga mladih Bosanaca „Stećak“ iz Osla i zamolili su me da budem moderator. Pristao sam jer su dobro plaćali, a i zvučalo je zabavno. Zato sam se istinski trudio ne napiti se navečer, jer kad sam mamuran, ne podnosim nikoga, ponajmanje samog sebe.
Dnevnik jednog nomada, VBZ, Zagreb, 2017.