Počinjalo je ljeto 1985. godine, a ja sam završavao osmi razred u O. Š. »Braća Ribar« u Bosanskoj Gradiški. Tu sam pohađao samo posljednju školsku godinu, i da budem iskren, bila je to jedna od najduljih i najmučnijih godina u mom životu. Prvih sedam školskih godina išao sam u O. Š. »Zaim Mušanović« u Brčkom, i baš kad sam skupio hrabrost da se približim djevojčici u koju sam bio zaljubljen još od trećeg razreda, preselili su me k ocu u Bosansku Gradišku. Toj sam djevojčici tajnim kanalima slao poruke, nezgrapne i iskrene izjave dječačke ljubavi ispisane na komadu papira. Jednom smo čak otišli u kino, doduše s još nekoliko njenih drugarica i mojih drugova, ali nikad se nismo poljubili.
Vidio sam je ponovo nakon više od 25. godina. Izgledala je skoro isto kao i prije, ali ipak sam je jedva prepoznao. Možda jer sam se ja promijenio, razmišljao sam filozofski.
Teško sam se privikavao na novi obiteljski život kod oca i na novu školu i nastavnike koji su me, uistinu bez ikakva razloga, maltretirali. Shvaćao sam ja da te, kad si negdje novi, svi žele testirati, vidjeti s kim imaju posla, ali bilo je tu i nekih drugih razloga kojih sam postao svjestan tek mnogo kasnije. Najgori je bio nastavnik fizike. Lupao mi je čvoke, vukao me za zulufe, nazivao me klempom, iako je zapravo sam imao klempave uši. Poslije je, u ratu, nastavio maltretirati ljude, samo ovaj put odrasle pogrešnih imena.
Pred kraj osmog razreda obično se ide na ekskurziju o kojoj svi maštaju da će im donijeti prva »prava« ljubavna iskustva, ali naš razred nije išao. Sad se više ne sjećam zašto. Ipak, nas desetak momčića dogovorilo se da ćemo na ljeto, kad nastava završi, otputovati skupa na more. Tada nam se činilo da ćemo zauvijek biti povezani nekom posebnom niti, drugarstvom koje nikad neće izblijedjeti. Sjećam se još uvijek tih lica, ponekih imena i pokušavam zamisliti njihove živote. Najčešće se pitam što im se desilo za vrijeme rata. Nagovarali smo i djevojčice iz našeg razreda da nam se pri druže na putovanju, ali se one, znajući da im roditelji ne bi dopustili, nisu usuđivale ni pitati ih.
Prilika za besplatno ljetovanje iskrsla je u obliku odlaska na Saveznu omladinsku radnu akciju u Savudriju pokraj Umaga. Dogovorili smo se da odemo tamo, jer, kako smo saznali, Savudrija je na moru i moći ćemo se kupati svaki dan. Gradiška je slala brigadu od pedesetak ljudi i nije bilo nimalo lako ubaciti se u tu reprezentaciju, jer velika je čast otići na radnu akciju i pomoći u »izgradnji svoje domovine«. Tužno je kako te riječi danas zvuče patetično i naivno, a ne bi trebale. Protekla desetljeća od nas su napravila cinike, to treba priznati.
Otac je odlazak na radnu akciju (nakon neuspjelog pokušaja da me pošalje u vojnu školu) smatrao još jednom prilikom da se naučim redu, radu i disciplini. Potegnuo je vezu kod komšije Žarka s drugog kata koji je bio neki guzonja u općini. U međuvremenu su moji školski drugovi jedan po jedan odustajali od našeg dogovora. Jedan će radije sa starcima na more, drugi kod bake u Crnu Goru, treći se mora spremati za popravni… tako da sam ostao samo ja. Ni meni se tada više nije išlo, što ću tamo sam i bez drugova, a i kad malo razmisliš, ipak je to mjesec dana rintanja usred ljeta. I ja bih radije na more ili k djedu i majci u Brčko. Ali otac nije htio ni da čuje, bilo ga je sramota pred komšijom Žarkom kojeg je bio zamolio za uslugu, a sada neću da idem.
— Pa jesi l’ ti normalan, prvo si navro da hoćeš da ideš i ja ti sredim, a sada, gospodin, neće. Ima da ideš i ne vraćaj se bez udarničke! — grmio je moj stari po stančiću koji je dobio od poduzeća »VP Sava«.
I tako sam otišao na svoju prvu i posljednju radnu akciju. U Savudriji smo bili smješteni u velike vojničke šatore »Kozara«, a uz našu brigadu bile su još tri, i to iz: Virovitice, Grocke i Temerina. Radili smo na iskopavanju rupa za borove mladice. Svaka rupa morala je biti 90 cm duga, 90 cm široka i 90 cm duboka.
Sunce je pržilo po žarkocrvenoj istarskoj zemlji ispod koje je posvuda izvirivalo sivobijelo kamenje, mi smo zamahivali krampovima iznad glava, a harmonikaš Šemso stajao je nasred ledine i svirao nam zatvorenih očiju. Najprije bi svirao borbene, a poslije bi prešao na sevdalinke i narodnjake uz koje se iz nekog razloga bolje kopalo.
Već drugog dana počeli su mi pucati žuljevi na rukama pa sam narednih nekoliko raznosio vodu, što je također bilo prilično naporno.
Sprijateljio sam se s jednim Acom iz Grocke koji je bio nekoliko godina stariji od mene i koji mi je pričao da mu je otac umro od ciroze, majka mu se objesila i da se on brine o mlađem bratu. Zaljubio sam se zatim u jednu djevojku iz virovitičke brigade koja se zvala Dunja Puškaš, imala pomalo kose oči, kratku kosu s dugim šiškama koje je tjerala na desnu stranu i napućene usnice. Bili smo skupa nekoliko dana, ljubili smo se u mraku iza logora, u žbunju pored te rena za nogomet, hodali držeći se za ruke po plaži, kupali se, sunčali, smijali se jedno drugom bez razloga, gledali se kradom na postrojavanju i dizanju zastave, dogovarali kako ću je posjetiti poslije radne akcije. Pitao sam je da li joj je išta u rodu Ferenc Puškaš, ali ona nikad nije čula za njega. Predložio sam joj da pita svoje roditelje, oni će sigurno znati, ali nju to kao da nije zanimalo.
A zatim mi je jednog dana, poslije večere, rekla da se više ne možemo viđati ne navodeći razlog. Ja sam patio i pokušavao se zaljubiti u neke druge djevojke, ali nije išlo. To nikad ne ide. Ni tada, ni sada.
Kad mi je nedavno izišao roman, bio sam pozvan u Gradsku knjižnicu u Umag na književnu večer. Poslije čitanja ostanem s nekoliko posjetitelja i poznanika, večeramo, pijemo vino, razgovaramo o svemu i svačemu kao što to već biva. Ujutro sam trebao putovati u Ljubljanu, jer i tamo me čekao nastup na jednom festivalu. Bio sam mamuran i neispavan, pomalo sjetan, sijalo je jesenje blago sunce i ja ne planirajući, umjesto prema Kopru i Ljubljani, skrenem lijevo prema Savudriji. Ne prepoznajem krajolik, tek kad vidim jednu borovu šumu pomislim kako sam možda neke od tih stabala i sam zasadio. Pomislim i na Acu iz Grocke i pitam se što li se s njim desilo? Je li postao alkoholičar, nacionalist ili se možda objesio? Da li me se sjeća?
I ponovo se u mene zabode oštrica davno iščezle ljubavne boli i opet se pitam: zašto me je Dunja Puškaš ostavila tog ljeta? I da li joj je išta u rodu Mađar Ferenc Puškaš, najveći golgeter svih vremena.
Bekim Sejranović, Sandale, VBZ, Zagreb 2013.
