Marko Tomaš, Knjiga za Maju, VBZ, Zagreb, 2024.
Marko Tomaš je autor čiji književni opus odražava izrazitu plodnost i žanrovsku heterogenost, što ga svrstava među ključne glasove na ovim južnoslavenskim prostorima – svoj izraz gradi kroz različite književne forme: od poezije, preko eseja, kolumni, pa sve do proze, pri čemu u svakoj formi demonstrira izražajnu autonomnost i estetsku uvjerljivost. Upravo ta polifonija izražajnih registara čini ga autorom kod kojeg je teško odabrati analitički fokus, jer svako djelo nudi višeslojnu interpretativnu perspektivu.
Ipak, za predmet promišljanja biram roman Knjiga za Maju, tekst koji privlači i mami svojom atipičnom strukturom i jezičkom ekonomijom koja zavodi čitatelja suptilnošću i intenzitetom. Naučila nas je već njegova poezija i pripremila na jezik kojem će i u ovoj knjizi ostati dosljedan – Tomaš piše ogoljeno, drsko i direktno, kao da svaka njegova rečenica nastaje iz nužde, iz prijeke potrebe da se brzo uhvati trenutak sjećanja prije nego što zauvijek nestane. Nema vremena za uljepšavanja.
Fragmentarnost narativne forme i redukcija izraza u ovom romanu ne predstavljaju tek puki estetski manevar, već su temelji konstitutivne refleksije raspršenog unutrašnjeg svijeta pripovjedača. Narativ je dekomponiran u diskontinuirane, ponekad tek višerečenične odjeljke, čime se ne imitira samo tok svijesti i evociraju sjećanja, nego i egzistencijalna raspršenost subjekta. Njegova priča ne teče uredno i hronološki, već se rasipa u kratkim odlomcima, a taj isprekidani ritam teksta odražava njegovo unutarnje stanje – svijet se raspao na komade, a on stalno pokušava pronaći način da ih ponovo objedini. Takva struktura, prožeta lirskom kondenzacijom i odsustvom suvišne narativne ornamentike, artikulira iskustvo bića koje se neprestano samodefiniše, u pokušaju sastavljanja vlastitog identiteta iz fragmenata sjećanja, emocija i intuicija.
Učinit će ta fragmentarnost da se čitatelj konstantno nalazi u poziciji traganja, između fragmenata koji se nižu – traži se Maja. Ona koja nikada nije jasno prikazana niti opisana u cjelosti. Naslov obećava priču o Maji, ali ona nije konkretan lik sa jasnim crtama i prisustvom, Maja je raspršena po svim fragmentima, prožeta kroz misli, emocije i sjećanja pripovjedača, ona je nigdje, i u svemu je; a možda autor ne može svoju Maju, njen stvarni lik, da objasni nijednim fiktivnim. Maja je tu, ali je ne možemo uhvatiti kao gotov lik; njena uloga je iznad toga – ona drži sve raspršene fragmente života. Na taj način, Tomaš će nas vješto staviti u začarani krug fiktivne slagalice koju je nemoguće potpuno sastaviti. Svaki odlomak daje samo djelić „slike“, ali potpuni portret Maje ostaje nedostižan i neuhvatljiv. Čitav tekst postaje metaforička potraga za nečim što je istovremeno prisutno i odsutno, za nečim što nije predmet doslovne naracije, već sublimni smisao koji se nalazi u prostoru između riječi. Ta čitalačka avantura traganja čini čitanje intenzivnim i angažira čitatelja do maksimuma, jer nije riječ o pasivnom praćenju priče – knjiga se teško odlaže na sto, jer joj se teško vratiti i ponovo uhvatiti jednom već mučno pronađenu nit priče. Potraga za pričom prevazilazit će granice same naracije i postati simbolom šire egzistencijalne čežnje, univerzalnog nastojanja svakog čovjeka da pronađe smisao u svijetu koji je često fragmentiran, neuredan i nepredvidiv.
Možemo zaključiti da narativna struktura romana – razlomljena i fragmentirana, ne odražava samo narativni tok već i samu bit ljudskog iskustva – život je, poput priče o Maji (koje nema) niz nepovezanih, ponekad zbunjujućih trenutaka koje stalno pokušavamo sastaviti u koherentnu cjelinu. Ovim romanom nas Tomaš poziva da prihvatimo tu neizvjesnost kao univerzalnu; nesavršenost kao prirodni, sastavni dio života, i da u odsustvu jasne i smislene slike života pronađemo ljepotu i značenje u samom procesu traženja.
Taj višeslojni odnos između teksta i života čini Knjigu za Maju djelom koje, iako protkano prizorima pesimizma i rasula, u svojoj suštini nosi univerzalnu poruku nade i postojane težnje za smislom. Takvo shvatanje snažno rezonira s egzistencijalističkim učenjima, po kojima je čovjek upravo kroz svoju slobodu izbora i sposobnost suočavanja s apsurdom života – dok traži sebe, istinski slobodan i ispunjen.