Simeon proniče u nestalnost namjesništva
1.
Patrijarh sveti,
Domnije,
na stub se uspeo.
Slava svečeva
svijetom putuje kao
Jevanđelje novo.
Gojazan prelat
boji se visine.
Ali više se boji
nepoznatog
Jevanđelja.
2.
Sit i znojan
punjen bogom
kao
ćurka punjena
sirom
Svetu liturgiju muca,
jezikom spotiče,
krklja skoro,
moli
za Simeona, siromaha,
svoju vjeru vjeruje
crven u licu
otac sveti
u vazduh podriguje
sveta imena
3.
Amen.
Očiju masnih
jezika suznog
Simeona ljubi
u čelo.
U vjeru prima.
Simeona, svoga
nasmiješenog proroka.
Ka zemlji ide nesigurno
nebeski namjesnik
da okliznuo se ne bi
na trošnu prečku
ljestava
Simeonovih.
4.
Trideset slugu
klanjaju se
Domniju, patrijarhu,
na ramena mu nabacuju
plašt zlatni, na glavu časnu,
tešku tijaru.
Domnije otpuhuje
svoje olakšanje jer opet može
govoriti jezikom
vlastite usirene
Vaseljene.
Simeonu se osvjetljava tajna zagrobnog života
U majčine
oči
božji mladić
zasadio je
riječi
Dostojni
budimo i
zagrlit ćemo se
u idućem životu.
Majka se slila sa
ljestava.
Dvadeset i osam
zima
poslije
Simeon grli
kedrov kovčeg,
svoju novu majku.
Sveca staroga
peku oči jer
zaboravio je plakati,
osim za
idućim životom.
Grleći sada
dostojno
kovčeg svoje majke
svetac
proklinje
sve
živote.
Simeon otkriva prirodu vjere
Rulja vješa
Jevrejina
o granu procvalog
badema
Simeon grmi
Ostavite čovjeka
da živi.
To nije čovjek
već ubica
našeg boga.
Ako je vašeg
ubio
njegov je
ostao živ.
Objesite mu
boga i
onda ste kvit.
Rulja šuti.
Jevrejin očima
nudi boga svog
na stratište.
Kažu da si
svet i pobožan,
a o bogovima
ne znaš ništa,
rekoše i
objesiše
Jevrejina.
Po njemu
padoše
cvjetovi badema.
Simeonu se otkriva ljubav
Sjetno sjedi Simeon.
Uludo mrvi
vrijeme,
vilicu stišće,
šapće
Ja sam
tabernakl
za komadić božjega
daha,
odijelo
koje duša će
odbaciti kao
prljavo rublje i
smrt će
poroditi vječnost.
Besmrtnom smrću
štiti se Simeon.
U kostima mu
trne u
mesu žari,
nervima tinja,
u venama bode
Livija, mirisnoga bedra,
i polja kilikijska,
talog davnašnji.
Simeon jeca.
Na poljima
tim,
smrt je
jednom
umrla.
Simeonov silazak
1.
Na zadnji dan
svog života,
Simeon posrnu
od srca,
oči razrogačivši
shvati da
na smrt
nije spreman.
Da se boji.
Trideset i sedam
godina
bio je mrtav,
da bi sada
oživio.
Bi ga strah.
I sram,
jer je svetac božji.
Nema molitve
pokore
anđela
ni boga
koji pomoći mogaše
Simeonu
da umre
uzvišenije
od drugih.
2.
Četrdeset dana
ležao je
Simeon
na stubu.
Mrtvi kapitel.
Vrane ga odale.
Dok su mu blaženo tijelo
snosili
prolaznik jedan
pokri lice rukavom i reče
Trideset i sedam godina
uludo straćeno.
Ovaj svetac
smrdi na
mrtvog
čovjeka.
