(Birdman: Or (The Unexpected Virtue of Ignorance), r. Alejandro González Iñárritu, 2014.)
Sjedio je Sri Ramana Maharshi, jedan od sjajnijih svetaca čovječanstva, u hladovini ispred ašrama i šutio. Prišao mu je njegov najbolji učenik, ushićen i uznemiren.
‘Pa dobro učitelju, obavljam asane i izgovaram mantre, u potpunosti sam se predao sjajnom Krišni; kada ću dostići samadi (prosvijetljene)?’
‘Skontaj ko postavlja to pitanje, to je sve što ti treba’
‘Ja postavljam pitanje!’
‘Skontaj ko je taj Ja, to je sve što ti treba’
Veliki učitelj je znao o čemu priča. Dvije hiljade petnaesta godina, iz moje vizure, predstavlja još jednu stanicu na putu ka nepremostivoj disproporciji između broja pojedinačnih, ličnih želja i kapaciteta za samospoznaju tj. mogućnosti da se stvarne, istinske želje odvoje od onih usputnih. Film Birdman govori o ‘najljudskijoj’ potrebi, onoj žudnji za ljubavlju, koja je mutirala i postala neprepoznatljiva.
U središtu priču je, dakle, Riggan Thompson, nekada velika holivudska zvijezda, koja se proslavila glumeći superheroja Birdmana u uspješnom serijalu blockbustera, koja želi vratiti izgubljenu slavu i glumački ugled režirajući adaptaciju djela Raymonda Carvera na daskama Broadwaya, u kojoj i tumači naslovnu ulogu. Nije slučajno što Riggana tumači Michael Keaton, koji se proslavio kao Batman pa “nestao”, kao što nije slučajno ni da se film zove Birdman, što priznaje i sam redatelj.
Za vrijeme probe na glavu jednog od glumaca (baš onog sa najmanje talenta) pada rasvjeta, što zapravo označava početak priče. Zamjena je hitna, vremena je malo. Na Rigganovu sreću Mike Shiner (Edward Norton), veliko glumačko ime i bliski prijatelj Rigganove glavne glumice Lesley (Naomi Watts) je slobodan.
Shinerovom pojavom se u idejnom smislu počinju nizati dualnosti, jer on služi kao neka vrsta antipoda Riganu. Autentičnost teatarske igre nasuprot artificijelne holivudske glume, mladost nasuprot starosti, priznanja za ‘istinski’ umjetnički rad koja pozorišni glumac Shiner dobiva nasuprot podsmijeha koji prati Riggana na svakom koraku, su obilježja ovog uspješno smišljenog odnosa.
Međutim, ono što se da uočiti jeste da i jedan i drugi, kao i publika koja ih gleda, žive u svijetu etiketa, vanjskih modela po kojima nekoga oblikujemo i po kojima neko sam sebe oblikuje. Nijedna od ‘suprotnosti’ koje sam naveo nije istinska, to su naši konstrukti po kojima svijet, i ljude oko nas, oblikujemo i činimo razumljivim. Opasnost se krije u tim dualnostima, jer, kao što se u Birdmanu pokaže, poistovjećivanje sa ‘lažnim’ konstruktima onemogućuje istinski ljudski doživljaj.
Odluka da se ova tematika tretira u jednom metatekstu je odličan izbor i uspješno je sprovedena. Innaritu i saradnici nam ovim izborom ukazuju na nekoliko vrlo važnih stvari. Prvo, tjera nas da shvatimo da živimo u simulaciji simulacije, sve i jedan od glavnih likova se želi ostvariti ulogom, zanemarujući ljudske odnose mimo scene. Drugo, ukazivanjem na dihotomiju Broadway – Hollywood tj. Visoka – Niska umjetnost, dolazimo do saznanja da i jedna i druga forma (industrija) umjetnosti blokiraju istinski izričaj; Riggan je na rascjepu između vlastitih želje, koja dolazi iz pozicije neupućenosti u mehanizme svoje jedinstvene ličnosti, sa jedne strane se nalazi Velika Birdman franšiza zbog koje je obožavan, dok je sa druge strane adaptacija Carvera, kojom bi on dokazao svijetu da je istinski Umjetnik.
Treći aspekt koji Innaritu želi postići formom metateksta, zajedno sa obilatim referencama o društvenim mrežama i internet kulturi koje su rasute po cijelom filmu (nisam brojao, ali bih se mogao kladiti da se Facebook, Twitter, Youtube itd. spomenu barem dvadeset puta), jeste tragikomičnost kulturne situacije u kojoj se nalazimo. Utopijska ideja u globalnoj mreži u kojoj svaka svijest ima svoje poziciju u demokratskoj, beskrajnoj konstrukciji koja se širi u svim pravcima, se pokazala kao još jedno oruđe linearnog narativa koji gaji hijerarhiju zasnovanoj na egu. U jednom trenutku Rigganu njegova kćerka kaže da pošto nema Twitter račun, on ne postoji. Lajkam, dakle postojim, zvuči kao naučna fantastika, zar ne?
Birdman nameće izvanredno i zastrašujuće pitanje: Kako je moguće da članovi ljudskog roda, sa svojom akumuliranom mudrošću, samosviješću i željom za istinom, sebi dozvoljavaju da ostanu u tako mehaničkoj situaciji, sa beskrajnim patosom i obmanjivanjem samog sebe? Mi smo svjesniji sebe od majmuna, ali se to u praksi često pokaže kao neistinom.
Innaritu ovu misao akcentira korištenjem muzike tj. usamljenim lutajućim bubnjem koji ubrzanim ritmom ukazuje na lutajućeg Riggana, koji, kao cirkusko majmunče prati ritam bubnja bez da ikada upita zašto to čini.
Samospoznaja je uveliko otežana činjenicom da živimo u poprilično narcisoidnom vremenu, u kojem se ljubav svodi na riječ a ne osjećaj; psihodinamika narcisoidnog doba dovodi do situacije u kojoj bi mnogi prije prihvatili da budu predmet divljenja i obožavanja umjesto recipijent istinske ljubavi. Likovi žele primiti a ne pristaju davati, tako shvataju pojam ljubavi. Misle da oni zaslužuju sve i da sve njima pripada. Žele poduprijeti temelje vlastitog ega, umjesto da ga sruše i osjete istinsku ljubav.
Želje likova se sjedinjuju u jedinstvenom liku Riggana, u čijem smo svijetu i iz čije je vizure priča ispričana. Njegova želja je svima jasna, ono što autor filma želi da pokaže jesu blokade koja ga sprječavaju u postizanju onoga za čime žudi. Samo-uobraženost, egoizam, neznanje i gradnja iluzija ga provedu kroz vrata ludila. Na nama je da budemo dovoljno iskreni i priznamo da smo i mi, svako na svoj način, isti kao on.
Ludilo neobuzdanog ega i kulture koja tu vrstu postojanja gaji je majstorski prevedeno na filmski jezik, gradnjom kronotopa i fotografijom. Pokretna, nezaustavljiva kamera sjedinjuje vrijeme i prostor i daje na znanje da smo vrijeme shvatili kao nekog velikog protivnika protiv kojeg se moramo boriti prije nego nas ono proždere. Scene se ‘vežu’ jedna za drugo asocijativno umjesto kauzalno, čime bivamo svjesni manije koja ključa unutar Riggana a koju on projicira na prostor izvan sebe.
Upozorenje na krajnji rezultat neobuzdanog ega, u ovom filmu dolazi u formi predivnog ‘izvođenja’ Macbethovog posljednjeg solilokvija, u kojem on shvati da je njegov život uzaludan i ispunjen izmišljenim konfliktima. Činjenica da taj dragulj ljudske misli po ulicama New Yorka ekstatično, na sav glas, vrišti pijani ‘luđak’, a da ga Riggan, kao ni mi, ne sluša, govori mnogo o našim životima.
Pošto sam tekst započeo sa Sri Ramanom, bilo bi prikladno završiti jednom analogijom s kojom bi se on sa sigurnošću složio: zamislimo da je naš život jedan grozno zagađeni grad (Peking je očiti izbor ali mi je nekako bliže srcu Sarajevo), i da postoje rijetki trenuci u kojima nas neki helikopter pokupi i iznese iznad bolesnog jastuka smoga tako da iz ptičje perspektive vidimo pokrivač sivog karcinoma koji čini naš život; nakon što nas helikopter vrati na tlo imamo dvije opcije, da nastavimo usisavati bolest i destrukciju ili da počnemo raditi na pročišćenju sebe i svoje okoline. Riggan je odlučio odletjeti, pretvoriti se u pticu i nestati među oblacima.