Mardž je sve bilo jasno čim ga je videla. Nije uobražavala. Nije mogla da tvrdi da dobro poznaje muškarce – nije prefinjena poput Valeri Mander. Ali čim je videla oči tog momka, plave i prazne, znala je od koje je fele. Jer on jeste bio muškarac, iako dugoruk i krakat, i glatkih obraza koje očigledno nije brijao. I kako je ušao u kuhinju i video ih sve kako stoje tamo, proždirući ih pogledom. Izgledalo je kao da stoji na vrhu brda i lenjo gleda u daleki pejzaž. Bio je prazan iznutra, nije se služio šarmom, nije mu bio cilj da im se dopadne; rukom je prošao kroz svetlu, podšišanu kosu i seo gde su ga posadili. Ništa ga nije doticalo: za razliku od Mardž, nije se izvinjavao i nudio izgovore – bio je u potpunosti svoj. Ni u jednom trenutku dok je sedeo s njima i odgovarao na pitanja ravnodušno i kratko, nije stekla utisak da ga je ganulo neko sećanje – nisu mu nedostajali mama i tata, kuća i domovina, stvari koje je ostavio za sobom. Spustila je pogled na plavi stolnjak – Neli nije izvadila najbolji stolnjak, nije preterala – i na tanjire iz kredenca u prednjoj sobi. U svakom tanjiru bila je malo paradajza, zelene salate i krastavaca. Paradajz je Neli sama gajila u saksijama na stražnjem zidu – i držala ga u predsoblju na polici iznad vrata da dozri. Sve je uzimao zdravo za gotovo, nikada neće biti zahvalan. Odjednom je poželela da pokupi kolač s makom i šljive i mleko i da mu kaže da odlazi i da se ne vraća. Umesto toga, slušala je Džeka, koji je bio u svom najboljem odelu, kako priča o onom drugom ratu i svim hrabrim mladićima koji su poginuli u Francuskoj.
Nije ni trepnuo; pogledom je prelazio preko Džeka kao da ovaj puki odraz u vodi. Jeo je svoju salatu i šljive i kašičicom trpao džem na hleb. Nakon nekog vremena, njegova neosetljivost počela je da je draži. Na sebi je imala jednostavnu smeđu suknju i bež bluzu – Neli joj je rekla da se ne kinđuri. Nalaktila se na sto i prstima se igrala s dugmićima na kragni. Htela je da on zna da ga je prozrela, htela je da je primeti. Džek je rekao kako se sigurno čudno oseća u Engleskoj nakon prostranstava Amerike.
„Zar ti se ne čini da su Britanci izolovani, s obzirom na to da su ostrvljani?“
Mardž je brzo rekla: „Šta ti to znači ’izolovani’, Džek?“ Znala je da Ajra nije obrazovan; na licu mu je videla da ga škola nije videla. Neli je uvek govorila da je crkva svojevrsna škola – učila je obične radnike i radnice retorici, širila im rečnik himnama koje su pune ratnih fraza kojima se izražavalo toliko toga: „Napred hrišćanski vojnici“, „Bijte dobru bitku svom žestinom“. Ajri se po govoru videlo koliko slabo poznaje Sveto pismo, kakav je neznabožac – govorio je nerazgovetno, ravno. Bilo joj je žao Rite, koja je prebirala po ostacima obroka, skršena pod težinom slepe zaljubljenosti u njega. Bila je razočarana i zbog sebe, bilo bi lepo kad bi on bio poput Čaka, srdačan i živahan, da unese viski i malo muškosti u kuću, da učini život ružičastim, pa da svaki dan bude kao Božić.
„Mardž“, rekla je Neli oštro, „pomozi mi da raščistimo tanjire.“
U kuhinji se ostrvila na nju: „Saberi se! Šta te zaposelo?“
„Nije nikakav“, rekla je Mardž i radosno zavrljačila najbolje tanjire u sudoperu.
„Pristojan momak.“
„Ajde beži. Nije nikakav.“ Odvrnula je slavinu do daske da zagluši Neline reči. Mardž se osećala kao da je pijana, toliko ju je uznemiravalo njegovo društvo. Bila je nasmrt umorna od svih njih koji su bili tako pristojni jedni prema drugima.
„Ajra“, rekla je kad je isprala sve tanjire i činije, „sigurna sam da su Neli i Džek nestrpljivi da čuju kako živiš u Americi.“ On joj se osmehnuo, sporo i ležerno, zavalivši se na divan s Ritom, koja se šćućurila pored njega ozbiljnog izraza lica, ponosna na svoje vlasništvo.
Neli je mislila da je fin momak: povučen i stidljiv, ali i to je bolje nego da bude drzak, kao što se bojala, i razmetljiv, u ulozi osvajača. Džek je rekao da su oni osvajači; poslednji u dugom nizu koji je počeo s Vikinzima. Samo umesto dugih brodova koriste džipove: divljaju po Liverpulu kao da su esesovci. Ali Ajra nije bio takav. Bilo bi lako odvojiti Ritu od njega. Nije bio pretnja majčinom nameštaju.
„Ako sam dobro razumela, tvoj otac ima firmu u Vašingtonu“, rekla je; i on je rekao da ima. Nije bio hvalisavac. Nije dalje objašnjavao. Sam Bog zna odakle Mardž to zna, ali rekla je da se njegov otac bavi nekretninama.
„Tako je, gospođo, pretpostavljam da se bavi nekretninama.“
Poslužio se još jednim parčetom hleba. Džek je oduvek tvrdio da Amerikanci tove svoju vojsku kao svinje za pijacu, ali nije bio u pravu. Ajra je izgledao željan domaće hrane, možda i majčine kuhinje.
„Imaš li braće i sestara, Ajra?“
„Dva brata i četiri sestre.“
Rita je trznula glavom kao da to čuje prvi put.
„Jeste li katolici?“, pitao je Džek, a Neli je zadržala dah jer je znala šta je Džek mislio o rimokatolicima, ali on je rekao da nisu ništa posebno, i Džek se opustio i zavalio u stolicu preturajući po džepovima da nađe cigarete.
„Bogami“, rekla je Mardž, „velika porodica.“
Krv joj je nestala s lica i ten joj je bio pomalo žućkast, što je nervirao Neli, a melanholičan pogled davao joj je kraljevski tragičan izgled. Uvek je morala da bude u centru pažnje. Mladić nije skidao pogled s nje. Držao je ruke podalje od Rite. Nije je ni zagrlio. Neli je bila kod Manderovih ranije te nedelje i videla je kako se Čak ophodi prema Valeri. Valeri je umela da se stara o sebi, naravno, ali bilo je grozno kako nije mogao da skine ruke s nje – dok su sedeli na kauču, zatočio ju je u naručje naočigled svih, a gospođa Mander se smešila i razgledala dezene kao da je to nešto za pohvalu.
Džek se kolebao između mržnje i ponosa – ponosa na svoju ćerku što je našla sebi mladića, i mržnje prema plavokosom strancu u pozerskoj uniformi, proizvodu rase mešanaca, krv svake nacije izmešana je u njegovim venama – nema ničeg aristokratskog u njemu, ničeg čistog. Bilo je zapanjujuće da nema u sebi ni mrvice jevrejskog, ni crnačkog. I to njegovo otezanje – iskvareni engleski, s lenjim vokalima i nedorečenošću. Džeku se nije dopadalo kako Ajra gleda Mardž – prisno, kao da su rasli u istom dvorištu. Verovatno se samo pretvara da nije zainteresovan za Ritu, da zavara trag. Mrzeo je i samu pomisao na to kako se ponaša kad je sam s Ritom. Poželeo je da je Ritina mama tu. Ona bi znala kako da se nosi s tim. Kao kroz maglu sećao se njenog odlučnog, bolešljivog lica, posutog pegicama, njenog oštrog pogleda kojim ništa nije promicalo dok gleda s koje strane vetar duva.
Mardž je pričala jedan od svojih doživljaja iz fabrike.
„…ne biste verovali u šta se neke od njih upuštaju. U sobi s eksplozivima iza glavne zgrade. To se redovno dešava…“
Svi su gledali u nju, iscrpljeni njenom živošću, čaj je popijen, sav hleb pojeden, samo je džema ostalo u posudi.
Beril Bejnbridž, “Krojačica”, s engleskog prevela Marija Obadović, Štrik, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Štrik