(Prikaz pjesničke zbirke Kao kiša u japanskim filmovima Feride Duraković)
U knjizi How to Supress Women’s Writing, Joanna Russ naglašava, između ostalog, koliko je nužno da spisateljice (pretendentice) poznaju svoje prethodnice (da bi uvidjele na koje načine se manifestirala literarna imaginacija i radi potvrde da mogu proizvesti umjetnost bez da budu „drugorazredne“ ili „anomalične“ ili „luđakinje koje niko ne voli“, i slično). Ferida Duraković je sasvim sigurno jedna od prethodnica kojoj se književnice srednje generacije u BiH (a i šire) okreću kao ka svjetioniku i zahvaljujući kojoj su mogle imati hrabrosti, motivacije i samopouzdanja za pisanje. Preko 40 godina Ferida piše pjesme, preko 20 godina radila je kao glavna tajnica i izvršna direktorica PEN centra BiH, i svih tih decenija ona neumorno udružuje, umrežava i skreće pažnju na nove ženske glasove. U tom smislu, njeno srce je zaista prenaseljeno, kako kaže u pjesmi Ne moraš baš u moju pjesmu Marina, a koja je ujedno i prva pjesma u zbirci Kao kiša u japanskim filmovima, objavljenoj 2018. godine.
Podnaslov zbrke glasi Stvarnosne pjesme, i to svakako nije slučajno: ovdje se zaista radi o poetiziranoj antropologiji svakodnevnice, onim benjaminovskim profanim iluminacijama, svetostima koje zabljesnu i zapravo su jedino i spoznatljive u svakodnevnici, a na što se opet sugestivno nadaje i motom knjige, citatom Nine Nikolajevne Berberove (Želela sam da pišem i tražila sam sve moguće načine ličnog oslobođenja, ali nikada nisam mogla da žrtvujem ni minut svog stvarnog života za jedan napisani red…), koji naglašava poniznost upravo pred svakodnevnim, životom kao takvim, važnijim od svega, pa i od pisanja, a čime se nagovještava svjetonazor u kojem ne dominira, ili, barem, manje dominira sujeta.
Kako se daje glas bezglasnima, slabijima i ranjivijima pokazuje pjesma Jutros je Dijala skakala od radosti, što Ferida Duraković neprestano čini u svom cjelokupnom opusu. Djevojčice se kod nas još uvijek prodaju po selima, djeca su zlostavljana posvuda, ali mi to bacamo iza sebe, kao i sve ostalo što se nas lično ne tiče. U kolumni Nevjeste smrti Ferida je također pisala o zlostavljanju djevojčica, tačnije, obezazlenim obespravljenim djevojčicama, nekoliko puta pisala je i o djevojčici iz Gluhe Bukovice koju je napastvovao vjeroučitelj… Ova pjesma je važna i zato što govori o autorici: Dijala je pjesnikinja, književnica, spisateljica (kako želite) i ovo je pjesma i o njenom pokušaju ostvarenja radosnog (svetog?) čina pisanja, u opet, jednom komadiću svakodnevnice.
Stihovima još jedne pjesme o pjesnikinji, Sati Mubere Pašić – Pjesnikinja nije pripadala nikom, ni državama nacijama grupama pokretima posebno ne književnim, osim ženama u tegobnoj povijesti imanja svega i nemanja ničega – postavlja se pitanje kako pjesnikinja, nomatkinja, nepripadnica nijednom simboličkom poretku, preživljava krize smisla? Kako je moguće preživjeti u harmoniji s disharmonijom stravičnog svijeta, pita se i već pomenuta Nina Berberova, a što pomalo podsjeća na kontemplaciju Hansa Kastorpa iz Čarobnog brijega: navikao sam se da se ne mogu navići.
U jednom intervjuu, na pitanje čemu ne može odoljeti, Ferida Duraković odgovorila je kratko i uzvišeno: Životu! Stoga je neophodno vraćati se u njenom pjesničkom svijetu na ona svakodnevna „mala“ sveta mjesta, koja su upravo to nešto kao kiša u japanskim filmovima – male, slučajne činjenice svakidašnjeg života, svako pojedino locusminoris (kako i glasi naslov jedne od Feridinih zbirki) koje zrcali beskrajno kompleksne društvene pojave. To veličanje upojedinjenosti, singularnosti, manifestira se ličnim imenima, koja su nerijetko u naslovima pjesama (Franjo, Marina, Dijala, Šemsa, Mubera…).
Ova poezija nema ništa protiv onog „isuviše ljudskog“, štaviše, u njoj se ironiziraju neke uobražene dostojanstvenosti, kao kada, naprimjer, u pjesmi Poruka na telefonskoj sekretarici, autorica kaže: meni se takve prostačke stvari kao ljubomora ne događaju. Na tom tragu, najsvetija u svakodnevnostima svakako je svakodnevna ljubav, i upravo ona, u pjesmi A čija sam ja, ljubavna ili državna II, (pre)ostaje kada nas naši ideali ponize: ostaje ručak je važniji od Istine (revolucije, uvjerenja, ideologije). Za opis takve svakodnevne ljubavi dovoljna su samo dva stiha pjesme Ljubavna svađa: Kao da neće tvoja mala tuga dostići moju negdje oko 3 popodne – i eto nas opet kod ručka (šta bismo lijepo pojeli), te avanture velikih kuhinjskih čuda, čina blagovanja – koji je sve samo ne banalan (jer, podsjetimo se, riječ koja označava kompanjona, partnera, bližnjega dolazi od izraza con pain – dijeliti hljeb, obrok, zajedno blagovati). Naposljetku, takvo bezuvjetno osjećanje izriču najautentičnije stihovi pjesme Neka bude sve to:
(…)
Neka bude sve kako nisam htjela
Ali na tren samo, na tren, na tren
neka sine zrak sunca kao oštrica sablje preko neba,
kao strijela munjevita neka jurne odozgo
brzo
najbrže
toliko brzo da je niko ne vidi sem onaj ko zna zašto
i neka se zarije u srce tvoje što drhti pusto i ostavljeno,
najmiliji moj
I u pjesmama i u kolumnama Ferida oduvijek piše i o našim starcima, neumorno istrajavajući na brizi i borbi za slabije i potrebitije, za nemoćne. Tako je pjesma Mama molim te ne budi bolesna preko vikenda najplastičiji opis tiranskog eksploatatorsog poretka koji vlada svijetom – iako odjenuta u poeziju, sručuje nam se kao gromada na glavu nemoć starice koju pregleda doktor nervozan jer mu se žuri na vikendicu; nesvjestan, naravno, kao što samo bahata mladost može biti bahata, da će možda i on kao starac, zbog, možda uvećane prostate, biti podvrgnut istom (ne)tretmanu i (ne) samilosti neke mlade doktorice što će ga s gađenjem pipati kao što on s gađenjem pipa usahle dojke moje starice… U tom smislu, nemjerljivo su važni, i možda i najsnažnije odjekuju zbirkom, stihovi iz pjesme Ko plače iza zida? – Nemoćni roda nemaju, ni vojske ni partije, ni riječi utjehe, šta sa nemoćnima?
Dobar vam dan, sestre, što više volite svoje mučitelje nego svoje učiteljice, vi orasi zreli, skrivene suštine do kojih se stiže samo razaranjem svijeta! – uzvikuje autorica u pjesmi Osjećam se krivom, pri čemu je drugi dio stiha autocitat, odnosno, radi se o stihovima iz prijeratne Feridine zbirke Mala noćna svjetiljka (pjesma Gost je otišao, dobroveče) – što je znakovito jer je Ferida Duraković više puta naglašavala svoj zaokret ka praktičnoj (stvarnosnoj) poeziji nakon rata, te je ovim autocitatom dopisala svoje prethodne stihove, tačnije, njihov prethodni, više metafizički ton, obojila „stvarnosnim“ i feminističkim koloritom. Ovako nam pjesnikinja pokazuje „u“ djelu kritičko propitivanje svog teksta. Tu su još neke znakovite geste, mala uživanja, kaprici koje pjesnikinja sebi svjesno dopušta, načini na koji ostavlja svoje otiske, a koji su ujedno i njen stil: poput pisanja postskriptuma za svoje pjesme: Dariju Džamonji, Sanjarica, Ko plače iza zida…
Pjesma Starica sama na klupi u parku zrcali kako poezija osmišljava utopije (modele po principu kao da, odnosno, zašto ne ponašanja) – u kojima se, naprimjer, mlada žena pobrine za staricu. Ovdje je (veličanstveno) jednostavno opjevano kako izgleda taj čin ženske solidarnosti – Treba li vam pomoć? Vidim da vam je teško – kako (bismo trebali da) se ponašamo prema (opet) ranjivijima, drugačijima, slabijima. U pjesmama i u intervjuima Ferida nerijetko pominje svoju nanu koja je preživjela tri rata, te se na tom tragu otvara i pitanje transgeneracijske traume, odnosno, pitanje koliko je ta trauma prvenstveno žensko pitanje. Nose li samo žene to breme zvano krivnja cijelog svijeta? Je li samo žene stid zbog naše zločinačke prirode?
