Frida ćuti i klima glavom. Frida je Jelica. Rođena je trinestog marta 1937. u centru Berlina, u malom stanu na Kurfirstendamu. Njen otac, Sebastijan, Nemac iz Vojvodine, želeći da pobegne od panonske periferije i od familije koja se aktivno protivila njegovoj vezi sa maloletnom nadničarkom, Mađaricom, u središte istorijskog uspona svog naroda, tri godine ranije prodao je kaštel i veliku kuću – imanje stvarano generacijama, preselio se u Berlin i otvorio obućarsku radnju ispod malog, jednosobnog stana o kojem se brinula njegova dve decenije mlađa supruga Lotika. On je nju izvukao iz siromašne porodice u njenoj sedamnaestoj godini u trećem mesecu trudnoće, i poveo je sa sobom. Ne može se reći da ga je volela, ali svakako mu je bila zahvalna. Toliko lepih muškaraca i žena nikada ne bi videla da je ostala uz svoje grube roditelje pogleda večito pognutih ka oranicama i ispucalim dlanovima. I Sebastijana je, kao i mnoge njegove sugrađane uhvatila nacional-socijalistička euforija. Zemlja je bujala, narastala brzinom munje. Radost zbog anšlusa, nirnberški mitinzi, istorijski govori, nasmejana dečja lica. Pa kristalna noć koja je oterala upornu i nelojalnu konkurenciju i ostavila mesta za rad pravim Nemcima, koji ne rade samo za sebe, već i za svoju sve veću domovinu sa sve većim potrebama. Stvari su bile kristalno jasne i, korak po korak, postavljane na svoje mesto. Sve je bilo dobro, ali najveće zadovoljstvo mu je bilo da sluša vesti, i to na kvalitetnom radiju marke Švabenland, a ne na Folksemfangeru koji su kupovali samo siromašniji slojevi. Svakog dana, svakog trenutka žalio je što nije vojak u punoj snazi, već samo slabašni obućar sa čestim napadima astme. Dok je slušao izveštaje sa fronta koje je lepim glasom javnosti iznosio Artur Frojdenberg, sa uzbuđenjem je čekao kraj koji je uvek glasio isto “Abmelden, das ist Arthur Freudenberg. Heil Hitler!” I Fridin otac bi sinhronizovano izgovarao, zajedno sa popularnim radio voditeljem: “Abmelden, das ist Bastian Holzmann. Heil Hitler!”. Elfrida Holcman je imala nepune četiri godine kada je njen otac Sebastijan umro od galopirajuće leukemije. Za njega, nacistička Nemačka je pobedila. On nikada nije doživeo njen poraz, nikada nije posumnjao u svoje stavove. On je bio u pravu. Njegova supruga se, par meseci pre nego što je rat došao u Jugoslaviju, ne naučivši dovoljno dobro nemački jezik, ne znajući kuda da ide i kako da se izdržava, vratila svojim roditeljima i svom devojačkom prezimenu. Odmah za njom, došao je i rat, a sa ratom i vojnici, muškarci. Našla je čoveka, ovog puta Srbina koji je prihvatio i od ratnog vihora sačuvao i nju i devojčicu. Ćerku je odgajila kao seljanku kojoj ni jedna vrsta posla nije strana. Svi u selu su je zvali Jelica. Jelica Terzić, to je pisalo u školskoj knjižici, kasnije i u ličnoj karti. Udala se rano, kao i njena majka. Rodila svom mužu petoro dece. Živeli su skromno, ali dostojanstveno. Nisu se gordili u vremenima prosperiteta. Stoički su podnosili vremena krize. Ničega im nije falilo čak ni devedesetih. Imali su svoju kuću, svoj automobil i svoju poljoprivrednu mehanizaciju. Bili su vredni. Selo je počelo da im zavidi. Školovali su i ćerke i sinove. Kad je Jelici bilo šezdeset, majka joj se razbolela, i na samrtnoj postelji joj ispričala priču o Berlinskoj avanturi. Dala joj je fotografiju Sebastijana i rodni list na kom je pisalo “Elfriede Holzmann, 17. März, 1937.”. Od tada, nešto se u njoj promenilo. Isprva se desila jedva primetna transformacija. Jelica je pokazivala manje gorljivosti u kućnim poslovima. Ručak bi joj zagoreo. Sudovi bi ostajali neoprani. Krave bi ostajale nepomuzene. Ukućani su prvo mislili da je u pitanju reakcija na smrt majke. Ali, baba je bila već neko vreme bolesna. Šta drugo je moglo da se očekuje? Svi su već bili spremni na to. Vreme je prolazilo. Jelica je tonula u sebe, u sve dublji ponor, kao da pokušava da pronađe nešto odavno izgubljeno u pećinama bića. Silovala je sećanje da izvuče nešto iz svog pravog, berlinskog života, da vidi neku sliku velikog grada, da oseti dodir obuće koju je otac popravljao, ili miris kobasica i piva. Jedino što je uspevala jeste da čuje ponavljanje glasa koji, kao kroz bunar govori nešto kao “Abmelden, das ist Arthur Freudenberg. Hajl Hitler!”. Sedela je na krevetu satima, pred ugašenim televizorom. Muž je to trpeo ćutke. Sinovi i snahe, koji su živeli na istom imanju, počeli su da zameraju. Trebao im je neko da se brine o njihovoj deci. Navikli su da to bude Jelica. Ona je najbolje umela sa njima. Onda ih je jednog dana sve okupila za nedeljnom trpezom. Ispričala im je sve što je čula od svoje majke i izvinila se za svoje samovanje prethodnih dana. Rekla je kako će nastaviti da brine o domaćinstvu kao što je i ranije radila, ali ih je sve zamolila samo jednu stvar, da je od sada zovu Frida. Prihvatili su suzdržanih osmeha. Svaki poziv njoj upućen od tada postao je predmet sprdnje. Čak je i njen muž, nakon dužeg perioda ogorčenosti počeo da se šali sa sinovima, snahama, susedima, govoreći kako “Moja Frida kad umesi zeljanicu, nema bolje u celoj Nemačkoj!”. Ona je svoju depresiju uspela, snagom volje, da učini funkcionalnom. Radila je sve što se od nje očekuje, ali ne može se reći da je bila prisutna. I dalje se svakog trenutka upirala da rekonstruiše bar neki detalj svog ukinutog identiteta. U retkim trenucima samoće, ona bi plakala. Suze bi išle same. Plakala je jer je ceo život provela u zabiti bez ljudi, bez butika, bez pozorišta i koncerata. Plakala bi jer su svi oko nje, i ona sama, bili tako nepodnošljivo, beznadežno i nepopravljivo ružni. Plakala bi jer nisu čak ni želeli da budu lepši i bolji. Plakala je svakog dana.
Onda se nešto provalilo. Prestala je da jede. Nije ustajala iz kreveta. Muž nije više mogao to da posmatra. Bio je spreman na sve samo da se ta agonija jednom prekine. Ona je rekla kako postoji način. Oni su radni ljudi, i štedeli su celog života, i sada imaju dovoljno novca, i ima jedna stvar koju ona želi, i ako joj on to pruži, ona će da se smiri, i neće više nikad da pomene to ime Frida i to prezime Holcman i tu zemlju Nemačku. Ona hoće da je on odvede u Berlin, samo na dva, na tri dana, da prošeta, da vidi tu ulicu u kojoj je rođena, da pomiriše, da oslušne. Posle kraćeg premišljanja, on je pristao. Jelica, odjednom preporođena, nakon obilate večere, provela je celu noć spremajući se. Spakovala je gomilu nepotrebnih stvari, čak se i našminkala i napravila frizuru. Obukla je haljinu koju nikada ranije nije nosila. Obula je cipele na štiklu. Niko u selu je nikada nije video tako uparađenu. Seli su u auto. Krenuli su ka Beogradu, ali umesto na aerodrom, muž ju je dovezao ovde, u M, baš pred Novi život. Zamolio ju je da ga sačeka sa koferom na klupi dok on skokne do poznanika koji im je sredio avionske karte po povoljnoj ceni. Od tada se nikada nije pojavio. Redovno plaća svoj mir u vidu mesečne članarine u domu, ali joj ne dolazi u posetu. To uostalom više i nije njegova žena, Jelica. To je Frida. Tako je svi ovde zovu. Dobila je ono što je htela.
Frida uzima Stanku za ruku, seda pored nje na krevet i u njenu šaku umesto jedne tablete rivastigmina, ona sipa tri bromazepama. Svoju šaku prinese ustima, kao da pokazuje detetu kako se guta zalogaj. Stanka poslušno ponovi taj pokret. Frida joj pruži i čašu vode koju Stanka takođe ispije. Od rivastigmina Stanka samo živne, počne da se pita gde je i zašto, počne da histeriše, postane svesna svoje pozicije i nepomirena sa njom. Od bromazepama Stanka se smiri. Često zaspi. Spava vrlo dugo. Tako Frida ponovo može da bude sama.
Za razliku od Stanke, kojoj sećanja, stvarna ili izmišljena, dolaze sama, Frida na silu pokušava da se seti svog ranog detinjstva. Ali u memoriji nema ničega. Ni slike, ni mirisa, ni dodira.
Samo neki glas “Abmelden, das ist Artur Frojdenberg. Hajl Hitler!”
(Levo krilo, 2015.)