Soba za tugu
Spolja gledano, kuća je bila sasvim obična. Stara kuća na sprat, danas podijeljena na četiri porodice. Njegov stan je bio na spratu, u desnom dijelu. Imao je dva velika prozora s pogledom na baštu pred kućom i dalje na ulicu, i jedan s druge strane koji je gledao u dvorište. Njegovi susjedi nisu tačno znali čime se bavi, mogli su primijetiti samo to da rijetko izlazi iz kuće, i gotovo nikad ujutro, što je značilo da ne radi nigdje ili da radi kod kuće. Sama ulica je bila vrlo mirna, iako se nalazila blizu centra; kroz nju bi prošlo svega nekoliko desetina automobila na dan, a ni pješaka nije bilo više. Na jednoj strani ulice se pružala dugačka ograda fabrike koja više nije radila i čiji su prozori gledali praznim pogledom, a na drugoj je na prilično velikoj razdaljini, barem za grad, stajalo nekoliko kuća na sprat, koje su prije stotinu godina podignute kao raskošne vile, a kasnije su podijeljene na stanove za nekoliko porodica. U jednoj od takvih kuća živio je i on.
Askold je bio prilično otuđen od ljudi i živio je mnogo više u prošlosti, u uspomenama, nego u današnjem danu. Naravno, i on je volio ptičji cvrkut u pet ujutro, kada se sve budi, i večernje šetnje po keju; dobro jelo mu je stvaralo i dobro raspoloženje a čašica pića – tim više, to jest, u određenom smislu bio je hedonista, ali samo kad je riječ o nevinim detaljima. Njegov duhovni i duševni, unutrašnji život, proticao je u prošlosti. Upravo zato se – istina, u prvo vrijeme ne shvatajući to – prošle jeseni vratio u ovaj grad gdje je proveo mladost i završio fakultet, napustivši buku prijestolnice koju je tako volio.
Volio je i volio bi još, da mu nije umrla žena. Njena smrt ga je pogodila kao malj u glavu, srušila je dugo njegovanu maštu o zajedničkoj sretnoj starosti, putovanjima i novoj etapi njihove ljubavi. Njegova lijepa Marija, koju je tako volio, doslovno je sagorjela od bolesti povodom koje ljekari i naučnici cijelog svijeta zasad samo beznadežno šire ruke. Vrativši se kući sa sahrane, Askold je sjeo u dnevnoj sobi i nekoliko dana samo nepomično sjedio, kao da je sve u njemu, uključujući i najprimitivnije nagone – jesti, piti, ići u toalet, spavati – odjednom umrlo. Našao se u situaciji kojoj niko ne bi pozavidio: u godinama kad više ne vrijedi planirati nekakav novi život; u penziji, bez posla i hobija koji bi mogli razbiti sivilo svakodnevice; bez djece i rođaka koji bi mu bar malo uljepšali život. Više ništa nije imalo smisla i Askold je izgubio interesovanje za cijeli svijet.
Četrdeset dana nakon sahrane Askold je uzeo urnu i otišao van grada gdje je razvijao prah njemu najdražeg bića iznad rijeke. On je oduvijek imao pomalo negativan odnos prema tijelu, koje čovjeku stvara samo probleme: čovjek bi bio mnogo savršeniji u bestjelesnom, nematerijalnom obliku – samo duša koja lebdi nad svijetom. Zato nije osjećao ništa posebno prema Marijinom prahu – znao je da je njena duša odletjela u nepoznate dimenzije još iz krematorijuma. Poslije tog posljednjeg obreda Askolda više ništa nije držalo u Kijevu.
Najprije je poklonio svoju domaću biblioteku univerzitetu a dio odjeće u dobrotvorne fondove, pa je spakovao dva velika kofera i telefonirao agenciji za prodaju nekretnina. Planirao je da proda stan pa da s novcem koji dobije i dugogodišnjom ušteđevinom pođe na putovanje oko svijeta, o čemu je maštao još od djetinjstva, kada je čitao knjige Žila Verna. Na taj način želio je da potroši vrijeme koje mu je preostalo, nadajući se u dubinama podsvijesti da će ga smrt zateći na putu, negdje na brodu nasred okeana ili u divljoj džungli. Nije želio sebi da prizna da je, zapravo, težio samo ka jednom – da ubije vrijeme, čekajući vlastitu smrt. Jer, poslije gubitka Marije ništa ga više nije držalo ni u glavnom gradu ni u ovom stanu. Samo njegovo prisustvo na Zemlji izgledalo mu je nepotrebno, suvišno. Dok je agencija sređivala formalnosti oko prodaje stana, Askold je odlučio da posjeti – isprva je mislio, samo radi rastanka – grad svoje mladosti. Tu se upisao na fakultet, studirao, upoznao Mariju i oženio se njome. Trebalo je da to bude kratko, sentimentalno putovanje, puno melanholije, uspomena i privremenog povratka u prošlost. Ali, neočekivano, mjesto njegove mladosti primoralo ga je da promjeni planove. Odustao je od putovanja po svijetu i riješio da ostane ovdje. Uostalom, govorio je sebi, u njegovim godinama takva dugotrajna putovanja ne donose zadovoljstvo, već samo umor i brige.
Andrij Ljubka, “Soba za tugu”, s ukrajinskog preveo Andrij Lavrik, Buybook, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook