iznenada
nisam trebala izaći iz kuće, nisam trebala izaći iz kuće, nisam trebala izaći iz kuće, neko vrijeme, nekoliko sekundi, nekoliko sati, ništa više ne mogu
iznenada stajem
položaj u kojem se nalazim, naglavačke, obješena o sigurnosni pojas, nije mi neugodan, moje tijelo mi, začudo, nije teret, sudar mora da je bio silovit, ne sjećam se, otvorila sam oči i zatekla se ovako, naglavačke, ruke mi dodiruju krov, noge mi vise, zapetljana kao lutka na koncu, tupog pogleda prikovanog za kap vode koja se zaustavila na okomitom staklu, ne uspijevam razaznati zvuke koje čujem, počinjem opet, nisam trebala izaći iz kuće, nisam trebala izaći iz kuće,
kako su dosadna ta naklapanja
neko vrijeme, nekoliko sekundi, nekoliko sati, ništa više ne mogu, sigurno sam pala daleko od autoputa, kiša bubnja po limu automobila, točkovi se vrte uprazno, kri‑kri, kri‑kri, cvrčci, ne, sigurno nisu cvrčci, tik‑tak, četiri žmigavca u kapi vode, samo pogled ne mogu ni pomjeriti, samo pogled, moj auto prevrnut na pustopoljini, moja torba visi u žbunju, pakovanja voska, pokloni za mušterije, knjiga računa leže rasuti po blatu, malo dalje jedna cipela u bari, farovi i dalje svijetle, kiša, niti svitaca koji lelujaju prije nego što umru na zemlji, kri‑kri, sigurno nisu cvrčci, svuda unaokolo blistava srča, kristali koji rastjeruju tamu,
nisam trebala izaći iz kuće
topla tečnost koja mi curi iz usta je krv, prepoznajem ukus, usta su mi kaša, topla, pretopla, izaziva mučninu, hoću da se pomjerim, da se oslobodim pojasa, ruke me ne slušaju, dva troma balasta, moje noge, dvije odsutnosti, a pogled, nepokretan, prikovan za kap vode ispunjenu svjetlošću, kap vode preplavljenu svjetlošću, koja samo što me nije uzela, pobijedila, opirem se, počinjem opet, nisam trebala izaći iz kuće, nisam trebala izaći iz kuće,
iznenada
ništa me ne boli, ne plašim se, moj pogled se utapa u kapi svjetlosti, uši su mi konačište za cvrčke,
u ovom trenutku možda me više nema ovdje
ovog trenutka možda više nema za mene
kotrljam se kroz tamu
sladostrasno, klizim autoputem koji je uvijek isti, ostaje za mnom, obnavlja se preda mnom, milostivi jezik koji me guta, crn, beskonačan, odmičem, ravnam se prema mačijim očima na čeličnim bankinama, vjetar povija ogoljena stabla, tužne kosture, poteze iscrtane ugljenom na nebu, dalekovodi, strašila koja se drže za ruke u redu koji ne vodi nikud,
sladostrasno
odmičem u pravcu beskraja, u glavi mi se ugodno kovitla, ovog popodneva sam prodala kuću, potpisala sam ugovor srebrnom olovkom, ruka mi nije zadrhtala, nisam oklijevala, jesam mislila da će biti lako ali bilo je zastrašujuće lako, putujem po olujnoj noći, prethodnih dana nije se pričalo ni o čemu drugom osim o meteorološkim izvještajima i civilnoj zaštiti, u kafeima, moje mušterije, ko o čemu,
najavili su oluju
tema za razgovor, tolika pometnja a možda se ništa ne desi, svako malo se prevare, ko može predvidjeti hirove prirode, poneka uzgredna riječ, na moru će biti najgore, osjećam kovitlac u glavi koji mi prija, naslijepo pružam ruku udesno, tražim kasetu, od danas će sve biti drugačije, ponavljam, od danas će sve biti drugačije, kiša bubnja o krov tako zaglušujuće da bih se trebala uplašiti, zadebljava stakla, duplira ih, bezbroj kapi spljeskanih o stakla, niti koje vjetar odmah raspliće, naleti vjetra brzine do, prkosim olujnoj noći,
kotrljam se kroz tamu
naslijepo rukom tražim glas koji će stišati oluju, munja, ostatak prvobitne svjetlosti, na početku postoji samo svjetlost, na početku samo svjetlost a mi smo već zauvijek slijepi,
betises, ma cherie, betises
teško dišem, bol u grudima, tema za razgovor, uvijek previše piješ, moje teško tijelo slijedi ruku, uvijek ista teškoća pri najprostijim pokretima,
spodoba, spodoba
još jedna munja, lijepo neonsko svjetlo koje para tamu, nalazim kasetu, grom, rikanje tame, lako bih povjerovala da je more zamijenilo nebo kako bi se sručilo na zemlju, odmičem, mislim o nebu, put bez prestanka urasta u tamu, ubacujem kasetu u kasetofon, pritišćem dugme za premotavanje, grebem tišinu, tema razgovora na benzinskoj pumpi,
vidi onu debelu toliko se napila da ne zna za sebe
zapravo nije ni razgovor, tek poneka uzgredna riječ, kakvih sve nesretnika ima, taman kad pomislimo da smo sve vidjeli, prtljažnik mi je pun voska, poklona, uzoraka, brošura, knjiga računa, sutra me mušterije očekuju rano ujutro, godinama me čekaju, ne ove, ne tamo gdje sam krenula, druge, na drugim mjestima, razumijem se, dobra sam prodavačica, nema bolje, napamet znam sastav voskova, temperature na kojima se tope, kojim tipovima kože su namijenjeni, moj život je borba protiv bezbroj dlaka, ni na šta nisam toliko ponosna, osim možda na Doru, možda, poznajem svoje neprijatelje, znam im sve trikove, ne mogu me prevariti, čak i kada se polome pa krenu rasti jače, ili urastati, ili, kukavice, krenu rastipod kožom, skrivene, poznajem svoje neprijatelje i ne propuštam nijednu priliku da ih razotkrijem, ne puštam ih da se pritaje, da dobiju na vremenu, to je rat bez predaha, čim ugledam noge neke nepoznate žene odmah znam koliko je protivnik jak, kako ga potući, neka druga iz moje branše ne bi vidjela ništa, a ja bih prihvatila opkladu o tome koje oružje treba upotrijebiti, vosak, kremu, žilet, mašinice koje zuje kao dosadne muhe, čim ugledam noge neke nepoznate žene odmah mogu procijeniti koliko je protivnik jak,
prepoznajem ožiljke, urasle dlake, čak i ako želim misliti o nečemu drugom, pogotovo ako želim misliti o nečemu drugom, dobra sam prodavačica, nema bolje, prelazim sto, dvjesto kilometara, koliko god je potrebno kako bih prodala svoje voskove, to je jedino što znam raditi, progonim svoje neprijatelje, bezbroj neprijatelja na sve strane, neravnopravna je to borba, izgubljena, od danas će sve biti drugačije, iako sam jako umorna, neprestano mi prolazi kroz glavu da od danas, od sutra, bez ikakve razlike, ma kakve razlike, ne mogu prihvati more istovjetnih dana koji me čekaju, da trošim život u uvijek istim danima, pokretima, riječima, Angelo
Dulce Maria Cardoso, “Moja (sa)osjećanja”, s portugalskog prevela Tamina Šop, Buybook, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook