Dosta mi je čekanja. Moj otac je već odavno mrtav. Nikad mi neće uputiti te riječi. Neće se izviniti. Dakle, izvinjenje se mora zamisliti. Jer u našoj mašti možemo sanjati izvan granica, produbiti narativ i osmisliti alternativne ishode.
Ovo pismo je prizivanje, poziv. Pokušala sam svom ocu dopustiti da razgovara sa mnom onako kako bi on razgovarao. Iako sam ja napisala riječi koje sam željela čuti od oca, morala sam napraviti mjesta da on progovori iz mene.
Postoji toliko toga u vezi s njim, s njegovom prošlošću, što nikada nije podijelio sa mnom, pa sam i ja morala dočarati mnogo toga.
Ovo pismo je moj pokušaj da svog oca obdarim voljom i riječima da pređe granicu i progovori, izvini se, kako bih ja konačno mogla biti slobodna.
Draga Evie,
Kako je čudno pisati ti. Pišem li ti iz groba, ili iz prošlosti, ili iz budućnosti? Pišem li kao ti, ili kakav bi ti htjela da budem, ili kao onakav kakav stvarno jesam ispod vlastitog ograničenog razumijevanja? I je li to bitno? Pišem li na jeziku koji nikada nisam govorio niti razumio, a koji si ti stvorila u našim umovima kako bi premostila praznine, neuspjehe u povezivanju? Možda pišem onakav kakav uistinu jesam, kakav sam postao nakon što si me ti oslobodila svojim svjedočenjem. Ili uopšte ne pišem ovo, već me jednostavno koristiš kao sredstvo za udovoljenje svojih potreba i ostvarenje vlastite verzije priče.
Ne sjećam se da sam ti ikada napisao pismo. Rijetko sam pisao pisma. Za mene bi bio znak slabosti da napišem pismo, da se obratim drugima. Ljudi su meni pisali pisma. Nikad nikom nisam dao do znanja da mi je dovoljno bitan da mu napišem pismo. To bi me učinilo inferiornijim, dovelo bi me u nepovoljan položaj. Čak i to što ti ovo govorim, stvara mi čudan osjećaj. To nije nešto što bih inače znao ili rekao da mi ti nisi ušla u glavu. Ali ne bih se oko toga raspravljao. Zvuči istinito. Ti si meni uvijek pisala pisma. To mi je bilo neobično i na čudan način dirljivo. Živjeli smo u istoj kući, ali si mi pisala, svojim dječijim rukopisom koji pokušava povlačiti ravne linije, ali one vrludaju po cijeloj stranici. Kao da si pokušavala uspostaviti kontakt s nekim viđenjem mene, dijelom koji nisi mogla pronaći u uzavrelim trenucima naših svađa, kao da si pokušavala kroz poeziju apelirati na tajno ja koje sam ti jednom stavio na raspolaganje. Običnosi pisala pisma izvinjenja. Baš prikladno da sad od mene želiš pismo izvinjenja. Uvijek si se izvinjavala, molila za oprost. Sveo sam te na svakodnevnu ponižavajuću mantra koja glasi “Izvini”. Jednom sam te bez večere poslao u sobu i natjerao te da tamo ostaneš kolikogod dugo da ti je bilo potrebno da shvatiš i priznaš da si se ponašala loše. U početku si bila tvrdoglava, tiha dvadeset i četiri sata. Tvoja majka je bila zabrinuta. Ali onda si zasigurno ogladnjela ili ti je postalo dosadno. Napisala si mi pismo na komadu kartona koji je s mojim košuljama došao iz hemijske čistionice. Ubacila si ga ispod vrata moje spavaće sobe. Bila je to dramatična molba. Bio je to spisak. Uvijek si bila opširna sa spiskovima. Sada vidim da ti je trebalo da katalogiziraš stvari, stvoriš smisao u svojevrsnoj književnoj aritmetici.
Bio je to spisak stvari koje si naučila i koje više nikad nećeš uraditi. Sjećam se da je laganje bilo na prvom mjestu. Nikad više nećeš lagati. Čak i kad sam te svakodnevno proganjao i tjerao te da vjeruješ da si odvratna lažljivica, znao sam da si najpoštenija djevojčica koju sam ikada upoznao, bez obzira na to što nisam poznavao mnogo djevojčica. Prezirao sam djecu. Glasna su i neuredna i loše se ponašaju. Bio sam prestar da bih imao djecu i imao sam ih samo da bih nastavio svoju lozu. Ali skrećem s teme. To pismo na kartonu, u žurbi ispisano ljubičastim flomasterom i s nakrivljenim cvijećem koje si nacrtala po rubovima izvuklo te je iz te sobe pa se i sad pitam jesi li zato nastavila pisati, je li ti to bio svojevrsni pasoš za slobodu.
Otkako sam napustio svijet živih, zapeo sam u najmučnijem prostoru. To je uglavnom ono što ljudi opisuju kada govore o limbu: praznina, zaborav. Limb, nije baš mjesto na otvorenom. Naprotiv, u biti bio sam nigdje. Plutao sam, plovio, vrtio se. Ovdje nema ničega, nema se šta vidjeti, nema drveća, nema okeana, nema zvukova ili mirisa, nema svjetla. Ne postoji prostor nama poznat kao prostor, ne postoji uporište, ništa za uhvatiti se. Ne, ništa osim odraza onoga što živi u meni.
Eve Ensler, “Izvinjenje”, s engleskog prevela Jovana Šego, Buybook, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook