Noć se ne stapa s danom. Ona u njemu izgara. Nose je na lomaču u zoru. I s njom njene ljude, pijance, pjesnike, ljubavnike. Mi smo narod prognanih, osuđenika na smrt. Ne poznajem te. Znam tvog prijatelja Turčina; on je jedan od nas. Malo‑pomalo nestao je s ovog svijeta, progutale su ga sjene i fatamorgane; mi smo braća. Ne znam kakva bol ili kakvo zadovoljstvo ga je dovelo nama, ka zvjezdanom prahu, možda opijum, možda vino, možda ljubav; možda neka mračna duševna rana dobro skrivena u naborima sjećanja.
Želiš nam se pridružiti.
Tvoj strah i tvoja zbunjenost bacaju te u naše naručje, pokušavaš se u njemu sklupčati, ali tvoje kruto tijelo i dalje se drži svoje sigurnosti, potiskuje želju, odbija napuštanje.
Ne krivim te.
Nastanjuješ neki drugi zatvor, svijet snage i hrabrosti u kojem ćeš, misliš, doći do pobjede; vjeruješ da ćeš zadobiti naklonost moćnika, težiš za slavom i bogatstvom. Ipak, kad padne noć, drhtiš. Ne piješ, jer se bojiš; znaš da te žgaravica od alkohola tjera u slabost, u neodoljivu potrebu da pronađeš izgubljena milovanja, nestalu nježnost, izgubljeni svijet djetinjstva, zadovoljstvo, mir naspram blještave nesigurnosti mraka.
Misliš da žudiš za mojom ljepotom, za mekoćom moje kože, za blistavošću mog osmijeha, profinjenošću moje dikcije, za crvenilom mojih usana, ali u stvarnosti, ono što želiš, a da to i ne znaš, jeste nestanak tvojih strahova, ozdravljenje, ujedinjenje, povratak, zaborav. Ta snaga u tebi proždire te u samoći.
Zbog toga patiš, izgubljen u beskrajnom sumraku, jednom nogom u danu, drugom u noći.
Tri bale krzna samura i kune, stotinu dvanaest panni vune, devet rolni satena iz Bergama, isto toliko kadife boje zlata iz Firence, pet bačvica salitre, dva sanduka ogledala i jedna mala kutija za nakit: to sve iskrcava se s broda nakon izlaska Michelangela Buonarrotija u carigradsku luku u četvrtak 13. maja 1506. Tek što se fregata usidrila, kipar je skočio na zemlju. Nakon šest dana mučne plovidbe pomalo posrće. Ne znamo ime Grka, dragomana, koji ga čeka – nazovimo ga Manuel – ali zato znamo ime trgovca u njegovoj pratnji – Giovanni di Francesco Maringhi, Firentinac koji već pet godina živi u Istanbulu. Pristigla roba pripada njemu. Prijatan čovjek, sretan što upoznaje stvoritelja Davida, junaka Firentinske Republike.
Očigledno, Istanbul je bio dosta drugačiji onda; uglavnom su ga zvali Carigrad; Aja Sofija sama je kraljevala, bez Plave džamije, istočna obala Bosfora bila je pusta, Veliki bazar još nije bio postao ogromna paukova mreža u kojoj se gube turisti iz cijelog svijeta da bi ih na kraju proždrla. Carstvo više nije bilo Rimsko i nije još bilo Carstvo, u gradu je bilo jednako i Osmanlija, Grka, Jevreja i Latina; sultan se zvao Bajazid Drugi, a nadimak mu je bio Sveti, Pobožni, Pravedni. Firentinci i Mlečani zvali su ga Bajazeto, Francuzi Bajazet. Bijaše to mudar i diskretan čovjek koji je vladao trideset i jednu godinu; volio je uživati u vinu, poeziji i muzici; nije ništa imao zamjeriti ni mladićima, ni djevojkama; cijenioje nauku i umjetnost, astronomiju, arhitekturu, zadovoljstva ratovanja, brze konje i oštro oružje. Ne znamo šta ga je ponukalo da pozove u Istanbul Michelangela Buonarrotija iz porodice Buonarroti iz Firence, iako je kipar već tad uživao u Italiji veliki ugled. Neki su u tom tridesetjednogodišnjaku vidjeli najvećeg umjetnika svog vremena. Često su ga upoređivali s velikim i dvadeset godina starijim Leonardom da Vincijem.
Mathias Énard, “Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima”, s francuskog prevela Meida Vojić, Buybook, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook