Ljubav
Pomalo umorna, s kupljenim namirnicama koje su izobličile novu pletenu torbu, Ana je ušla u tramvaj. Stavila je torbu u krilo i tramvaj je krenuo. Naslonila se kako bi se smjestila što udobnije, uzdahnuvši poluzadovoljno.
Anina djeca su bila dobra, nešto istinito i sočno. Rasli su, kupali se i, drznici mali, tražili za sebe sve potpunije trenutke. Kuhinja je bila prostrana, iako je neispravni šporet gruhao. Bilo je vruće u stanu koji su malo‑pomalo otplaćivali. No vjetar bi povremeno zanjihao zavjese koje je sama sašila i podsjetio je da, kada poželi, može zastati i obrisati čelo zagledana u miran horizont. Kao težak u polju. Ona je posijala sjemenke koje je imala na dlanu, ne neke druge, samo one. I drveće je raslo. Rastao je njen kratki razgovor s naplaćivačem računa za struju, rasla je voda u rezervoaru za pranje rublja, rasla su djeca, rastao je sto s hranom, i muž koji bi se vraćao kući s novinama smiješeći se od gladi, i nesnosno pjevanje služavki u zgradi. Ana je svemu mirno pružala svoju malu i snažnu ruku, svoju struju života.
Izvjesni popodnevni sati bili su najopasniji. Tada joj se smijalo drveće koje je posadila. Kad više ništa ne bi iziskivalo njenu snagu, obuzimao bi je nemir. Ipak, osjećala se čvršćom nego ikad, tijelo joj se bilo malo zaoblilo, bio je pravi prizor gledati je kako kroji košulje za djecu, velike makaze škljocale su po tkanini. Sve svoje neodređene umjetničke težnje odavno je usmjerila na to da joj dani budu ispunjeni i lijepi; vremenom se njen smisao za ukrašavanje razvio i potisnuo njenu unutrašnju pomutnju. Činilo se da je otkrila da je sve podložno usavršavanju, da svakoj stvari može podariti skladan izgled; život se mogao oblikovati ljudskom rukom.
Negdje u dubini, Ana je oduvijek imala potrebu da osjeti čvrst korijen stvari. A to joj je dom pružao na neki nejasan način. Vijugavim stazama obrela se u sudbini žene, iznenađena što joj je pristajala kao da ju je sama izmislila. Muškarac za koga se udala bio je pravi muškarac, djeca koju je imala bila su prava djeca. Njena nekadašnja Mladost činila joj se čudnom, kao kakva bolest života. Iz nje je polako izronila, otkrivajući da je moguće živjeti i bez sreće: ukinuvši je, najednom se susrela s čitavom armijom ljudi, dotad nevidljivih, koji su živjeli kao što se radi – istrajno, neprekidno, poletno. Ono što se Ani događalo prije nego što je stvorila dom zauvijek je ostalo izvan njenog domašaja: nemirna egzaltiranost koju je često brkala s nepodnošljivom srećom. Zauzvrat je stvorila nešto napokon razumljivo, život odrasle osobe. To je ono što je željela i izabrala.
Jedino što je zahtijevalo da bude oprezna bio je onaj opasni popodnevni čas, kada je kuća bila pusta i ona joj više nije bila potrebna, a sunce je još bilo visoko i svaki član porodice otišao za svojim poslom. Dok bi gledala u pospremljene stvari, srce bi joj se malčice steglo od tjeskobe. Ali u njenom životu nije bilo mjesta za raznježenost nad svojom tjeskobom – zatomila bi je istom onom umješnošću kojoj su je naučili kućni poslovi. Tada bi izlazila u kupovinu ili da odnese nešto na popravak, brinući se o domu i porodici i u njihovom odsustvu. Kad bi se vratila, popodne bi već prošlo i bila bi potrebna djeci koja bi došla iz škole. I tako bi se, u blagom treperenju, spustila noć. Ujutro bi se probudila ozarena oreolom spokojnog posla koji ju je čekao. Stvari su opet bile prašnjave i prljave, kao da se pokajnički vraćaju. A ona, ona je bila dio crnog i pitomog korijenja svijeta. I bezimeno je hranila svijet. Tako joj je bilo dobro. To je ono što je željela i izabrala.
Tramvaj se klatio duž šina, skrećući širokim avenijama. Zatim je puhnuo nešto vlažniji vjetar, nagovještaj da su popodne i, još važnije, nepredvidljivi sati došli kraju. Ana je glasno uzdahnula i neka duboka pomirenost dala je njenom licu ženstven izgled.
Tramvaj je milio i zatim se zaustavljao. Do Humaitáe je imala vremena da se odmori. Tada je ugledala muškarca koji je stajao na stanici.
Razlika između njega i ostalih bila je u tome što je on bio sasvim nepomičan. Stajao je, ruku ispruženih ispred sebe. Bio je slijep.
Clarice Lispector, “Evolucija jedne kratkovidosti i druge priče”, odabrala i s portugalskog prevela Tamina Šop, Buybook, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
