1.
Lübeck, 1891.
Njegova majka je čekala na spratu dok su sluge uzimale kapute, šalove i šešire od gostiju. Sve dok svi gosti nisu uvedeni u salon, Julia Mann je ostala u svojoj spavaćoj sobi. Thomas i njegov stariji brat Heinrich, i njihove sestre Lula i Carla gledali su sa stepeništa. Uskoro će se, znali su, pojaviti njihova majka. Heinrich je morao upozoriti Carlu da bude tiha ili će im narediti da odu u krevet i propustit će taj trenutak. Njihov mlađi brat Viktor spavao je u sobi na spratu.
Julia je izašla iz spavaće sobe, kose začešljane unazad i vezane šarenom mašnom. Haljina joj je bila bijela, a crne cipele, naručene posebno s Majorke, bile su jednostavne kao baletanke.
Pridružila se ostalima naizgled nevoljno, odajući dojam da je bila, do maločas, sama na nekom mjestu mnogo zanimljivijem od praznično raspoloženog Lübecka.
Ulazeći u salon, i gledajući oko sebe, Julia bi među gostima pronašla jednu osobu, obično muškarca, nekog neočekivanog, kao što je gospodin Kellinghusen, koji nije bio ni star niti mlad, ili Franz Cadovius, škiljavog pogleda naslijeđenog od majke, ili sudija August Leverkühn, tankih usana i podrezanih brkova, i taj muškarac bi postao središte njene pažnje.
Njena privlačnost dolazila je od ozračja neobičnosti i krhkosti kojom je odisala s tako mnogo ljupkosti.
A ipak je bilo srdačnosti u njenim svjetlucavim očima dok je pitala svog gosta o poslu, porodici i planovima za ljeto i, dok se govorilo o ljetu, zanimala ju je usporedba udobnosti raznih hotela u Travemündeu, a onda bi se raspitivala za skupe hotele u udaljenim mjestima kao što su Trouville ili Collioure, ili neko odmaralište na Jadranu.
I uskoro bi postavila neko uznemirujuće pitanje. Pitala bi šta njen sagovornik misli o nekoj normalnoj i uglednoj ženi u njihovoj skupini poznanika. Nagovještavala bi da u privatnom životu te žene postoji nešto kontroverzno, o čemu građani nagađaju. Mlada gospođa Stavenhitter, ili gospođa Mackenthun ili stara gospođica Distelman. Ili neko još manje poznat i povučeniji. A kad bi njen izbezumljeni gost istakao da o toj ženi ima da kaže
samo sve najbolje, da, ustvari, nema da kaže ništa osim vrlo uobičajenih stvari, Thomasova majka bi iznijela stav da je spomenuta žena, prema njenom mišljenju, sjajna osoba, jednostavno divna, i da Lübeck ima sreću što u njemu živi takva žena. Rekla bi to kao da se radi o kakvom otkrovenju, nečemu što mora ostati sasvim povjerljivo u tom trenutku, nečemu za šta, uistinu, ni njen muž, senator, dotad nije bio čuo.
Narednoga dana, proširila bi se vijest o držanju njihove majke i tome koga je izdvojila u komentaru, a onda bi Heinrich i Thomas to čuli od svojih školskih drugova, kao da je izvedena neka savremena pozorišna predstava, ubrzo nakon premijere u Hamburgu.
Uvečer im je majka, ako je senator bio na nekom sastanku, ili u vrijeme kad su Thomas i Heinrich, nakon časova violine i večere, bili u pidžamama, pričala o zemlji u kojoj je rođena, Brazilu, mjestu tako prostranom, rekla je, da niko nije znao koliko ljudi živi tamo i kako izgledaju ili kakvim jezicima govore, zemlji mnogo, mnogo puta većoj od Njemačke, gdje nema zime i nikad nema mraza niti je stvarno hladno, i gdje postoji rijeka, Amazon, deset puta duža od Rajne i deset puta šira, s mnogo pritoka koje se u nju ulivaju, iz dubine šume, gdje je drveće više nego igdje u svijetu, s ljudima koje niko nije vidio niti će ih vidjeti, jer poznaju šumu bolje od ikog, i mogu se sakriti kad dođe neki uljez ili stranac.
“Pričaj nam o zvijezdama”, rekao bi Heinrich.
“Naša kuća u Paratyju bila je na vodi”, odgovorila bi Julia.
“Bila je gotovo dio vode, kao neki čamac. A kad bi pala noć i pojavile se zvijezde, bile su blistave i niske. Ovdje na sjeveru su visoke i daleke. U Brazilu su tokom dana vidljive kao sunce. One su mala sunca, sjajne i blizu nama, posebno onima koji su živjeli kraj vode. Moja majka je rekla da si noću ponekad mogao čitati knjigu u sobi na spratu, jer je svjetlost zvijezda koja se odbijala o vodu bila tako jasna. Kad sam bila djevojčica, vršnjakinja vaših sestara, stvarno sam vjerovala da je čitav svijet takav. Prve noći u Lübecku zaprepastila sam se jer nisam mogla vidjeti zvijezde. Bile su zaklonjene oblacima.”
“Pričaj nam o brodu.”
“Morate na spavanje.”
“Pričaj nam o šećeru.”
“Tommy, znaš priču o šećeru.”
“Ali samo djelić priče?”
“Dobro, za sav marcipan koji proizvode u Lübecku koriste šećer iz Brazila. Baš kao što je Lübeck poznat po marcipanu, Brazil je poznat po šećeru. I kad dobri ljudi iz Lübecka i njihova djeca jedu marcipan za Božić, ne znaju da jedu dio Brazila. Jedu šećer koji je prevezen preko mora, samo za njih.”
“Zašto mi ne proizvodimo svoj šećer?”
“To morate da pitate oca.”
Godinama kasnije, Thomas se pitao je li odluka njegovog oca da se oženi Julijom da Silva‑Bruhns, čija majka je navodno u venama imala krv južnoameričkih Indijanaca, umjesto nekom ravnodušnom kćerkom jednog od lokalnih brodarskih magnata ili iz neke stare trgovačke ili bankarske porodice, bila početak propasti Mannovih, dokaz da je glad za veoma čudnim ušla u duh porodice koja je dotad imala apetit samo za ono što je ispravno i sigurno da će donijeti stabilan prihod.
U Lübecku, Juliju su pamtili kao djevojčicu koja je stigla sa sestrom i tri brata, nakon što im je majka umrla. Prihvatio ih je ujak i kad su stigli u grad, nisu znali ni riječ njemačkog. Sumnjičavo su ih gledali ljudi iz grada kao što je stara gospođa Overbeck, poznata po odlučnom pridržavanju pravila reformisane crkve.
“Vidjela sam tu djecu kako se krste jednog dana dok su prolazila kraj Marienkirche”, rekla je. “Možda je neophodno trgovati s Brazilom, ali ja ne znam nijedan primjer da se neki građanin Lübecka oženio Brazilkom.”
Julia, stara svega sedamnaest godina prilikom udaje, rodila je petero djece koja su imala dostojanstveno držanje kakvo se zahtijeva od senatorove djece, ali uz dodatak ponosa i samosvijesti, i nečeg nalik na razmetljivost, što ranije nije bilo viđeno u Lübecku i za šta su se gospođa Overbeck i njen krug prijatelja nadali da neće postati moderno.
Zbog ove odluke da sklopi neočekivan brak, senator, jedanaest godina stariji od svoje žene, bio je gledan s izvjesnim strahopoštovanjem, kao da je uložio novac u neku talijansku sliku ili rijetku majoliku, kupljenu da zadovolji potrebu koju su, sve dotad, senator i njegovi preci obuzdavali. Prije odlaska u crkvu nedjeljom, djecu Mannovih otac je brižljivo pregledao dok ih je majka sve zadržavala ostajući u svojoj garderobi na spratu, probajući šešire ili mijenjajući cipele. Heinrich i Thomas su morali davati dobar primjer održavajući ozbiljne izraze lica, dok su Lula i Carla pokušavale stajati mirno. Kad je Viktor rođen, Julia je manje poštovala pravila koja je njen muž postavio. Željela je da djevojčice imaju šarene mašne i čarape, i nije joj smetalo da dječaci imaju dužu kosu i slobodoumnije ponašanje.
Julia se otmjeno odijevala za crkvu, često u jednobojnu odjeću – sivu, naprimjer, ili tamnoplavu, uz čarape i cipele odgovarajuće boje, a jedino bi odudarala crvena ili žuta traka na šeširu. Njen muž bio je poznat po preciznosti kroja svoje odjeće koju mu je šio krojač iz Hamburga i po besprijekornom izgledu. Senator je mijenjao košulju svakog dana, ponekad dvaput dnevno, i imao je dosta odjeće. Brkovi su mu bili potkresani na francuski način. Tako izbirljiv, predstavljao je porodičnu firmu u svoj njenoj solidnosti, sa svih sto godina građanske tradicije, ali raskošnom garderobom ponudio je svoj pogled na to da biti Mann u Lübecku znači više od novca i zvanja; to je nagovještavalo ne samo razboritost nego i izvjestan smisao za stil.
Na njegov užas, na kratkom putu od kuće Mannovih u Beckergrubeu do Marienkirchea, Julia je često pozdravljala ljude, veselo i slobodno je uzvikivala njihova imena, što niko nikad nije radio nedjeljom u historiji Lübecka, što je dodatno uvjerilo gospođu Overbeck i njenu kćer usidjelicu da je gospođa Mann makar u srcu i dalje katolkinja.
“Razmetljiva je i budalasta, a to su odlike katolika”, rekla je gospođa Overbeck. “A ta traka na njenom šeširu je čista lakoumnost.”
U Marienkircheu bi se, kad se proširena porodica okupila, jasno vidjelo koliko je Julia bila blijeda i koliko je to bljedilo bilo neobično privlačno kraj njene bujne kestenjaste kose i tajanstvenih očiju, koje su posmatrale svećenika s napola prikrivenom porugom, porugom koja je bila strana ozbiljnosti s kojom su se porodica njenog muža i njihovi prijatelji odnosili prema vjerskim obredima.
Colm Tóibín, “Čarobnjak”, s engleskog preveo Danko Ješić, Buybook, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
