Mislim da nas islam mrzi. Moramo da vidimo gdje su korijeni toga. Riječ je o nezamislivoj mržnji prema nama.
- Ostvarite svoje snove
Američki san je 2016. godine postao stvarnost. Kontroverzni milioner i medijska ličnost, Donald Trump, postao je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Za mnoge građane, pogotovo one koji su u Trumpu nazirali sve što bi željeli, a možda i mogli postati, ova pobjeda je još jednom potvrdila kako je u Americi sve moguće. Za druge, one koji su u Trumpu vidjeli besramnog i šovinističkog kapitalistu, ovo je pak bila noćna mora koja se materijalizuje na javi. Ali jedno je nedvojbeno – uspon Donalda Trumpa na vrh jedne od najvećih globalnih sila bila je kap koja je prelila “melting pot” ili kotao pretapanja, kako Amerika sebe od milja naziva kada govori o raznolikim kulturama na svom tlu.
Amerika je s ovim događajem doživjela kataklizmu kojom su na površinu izbile dugogodišnje mržnje, povijest strukturalnog nasilja, strahovi i frustracije – ali i nebrojene nove perspektive, iskustva i šaroliki odgovori na pitanje: “Šta znači biti Amerikanac?”
Domovinske elegije, roman američkog autora pakistanskog porijekla, Ayada Akhtara, odgovara na ovo pitanje iz jedne od najznačajnijih perspektiva za period nakon 11. septembra 2001. – iz perspektive američkih muslimana. Akhtar, prvobitno dramaturg i scenarista, nakon prvijenca Američki derviš, hrabro se upušta u ovaj roman o identitetu, drugosti i Americi – zemlji, ideji i snu. Kao i američku kataklizmu, prvi dio romana pokreće Trump; kao lik, ali i simbol američke krajnosti, bila ona kapitalistička, hedonistička ili ona libertarijanske mogućnosti neovisnosti i uspjeha.
Devedesetih godina prethodnog stoljeća, otac glavnog junaka ovog romana kratko je liječio Trumpa kao njegov lični kardiolog. Nakon što su eliminirane sumnje da “Donald”, kako Ayadov otac zove ovog biznismena, nema srčanu bolest za koju je kardiolog ekspert – pacijent i doktor se rastaju i ubrzo gube kontakt. Iako je njegovo druženje sa Trumpom trajalo veoma kratko, Donaldova karizma (ili apartmani u Plazi, večere u skupim restoranima, letovi Trumpovim helikopterom, posjete kazinima i razgovori o užicima sa skupim prostitutkama) ostavili su na Ayadovog oca dojam nesrazmjerne bliskosti.
Ovo poznanstvo dovelo je do toga da Ayadov otac podrži njegovu kandidaturu za predsjedničke izbore 2016. godine i naposljetku glasa za njega, iako su stvari koje je Trump zagovarao i obećavao tokom predizborne kampanje i debata podrazumijevale da će se njihova porodica, kao i sve slične porodice nalaziti u nepovoljnijoj društvenoj poziciji, nego je to bio slučaj do tada.
Ayad si je postupak svog oca, s kojim se nije mogao pomiriti, opravdavao kao čin očevog dokazivanja da je Amerika zaista zemlja mogućnosti, gdje je i predsjednički mandat za svakog ostvariv, jer ako ga se neki idiot kao Trump može domoći, zašto ne bi mogao i ti?
- Prevaziđite stid
Kroz Domovinske elegije vodi nas pripovjedač Ayad, tamnoputi dramaturg, dobitnik Pulitzerove nagrade čiji su roditelji porijeklom iz Pakistana — na prvi pogled, lik toliko sličan autoru, da je njegovu naraciju gotovo nemoguće posmatrati kao fikciju.
Akhtarov izbor da ovaj roman napiše iz takve perspektive čini da ga tokom čitanja doživljavamo kao memoare ili autobiografiju, čemu dodatno doprinosi hronologija događaja navedenih nakon uvoda. Da se ipak radi o fikciji, napominje nas epitaf Alison Bechdel koji kaže: Mogu samo izmišljati o stvarima koje su se već dogodile… Uprkos tom epitafu, Akhtarovo vješto miješanje općepoznatih događaja sa onima koji se nisu dogodili daje ovom romanu stvarnosnost koja ga uozbiljava i mnoge scene čini potresnijim nego što bi bile da smo tokom čitanja svjesni kako se opisani događaji vjerovatno nisu zbili.
Još jedan od postupaka kojima Akhtar povećava vjerodostojnost ovog teksta je njegova fragmentirana narativna struktura. Nelinearno predstavljene epizode u ovom romanu, te brojni stavovi izneseni u njemu tjeraju nas da ga čitamo kao društveno angažovani esej, te je kao takav jako zanimljiv zbog društvene pozicije u kojoj se Ayad nalazi (na koju ga od početka do kraja dodatno podsjećaju razni drugi likovi u romanu). Čime je on, dijete migranata, pozvan da kritizira Ameriku i njeno društvo? Odakle je on uopće? Zašto se ne vrati tamo, odakle god je došao?
Taj, svjesni ili ne, osjećaj nepozvanosti da kritički govori o nezaliječenim ranama američkog društva čini da kada govori o njima, to radi sa dodatnom dozom opravdavanja i opreznosti. Uzimajući u obzir da su svi do sada spomenuti postupci bili svjesni, ovakvu naraciju možemo tumačiti i kao prihvatanje pozicije bijelih anglosaksonskih protestanata kao jedine “američke”.
No, posmatrati ovaj tekst kao bilo šta drugo do roman bilo bi nepravedno prema njemu, jer on u potpunosti iskorištava otvorenost koju samo ta književna forma omogućava. Miješanje elemenata memoara, eseja i dramskog teksta čine ga raspršenim, baš poput svijesti današnjeg, postmodernog čovjeka, što također, samo po sebi, doprinosi stvarnosnosti koju smo već spominjali.
- Volite domovinu koja vas mrzi
Ayadov identitet se, poput drveta, iz dubokog korijenja koje seže sa druge strane svijeta, grana ka površini i sadašnjem američkom trenutku. Ovi se korijeni očituju u Ayadovim obiteljskim vezama – kompleksnim odnosima rođaka i porodičnih prijatelja, a ponajviše u odnosu glavnog junaka i njegovog oca Sikandera. Njihov odnos usložnjen je njihovim odnosima prema domovini, koja za njih dvojicu nije isto mjesto. Iako otac za sebe često govori da je Amerikanac, Ayad zaključuje da njegov otac nije u potpunosti prihvatio Ameriku kao dio svog identiteta, odnosno da je uvijek želio misliti o sebi kao Amerikancu dok je zapravo samo težio ka tome.
Idilični prikaz Ayadovog djetinjstva u Americi i Sikanderova opčinjenost tim mjestom kao najsjajnijim na svijetu jer “nigdje drugo nije mogao uraditi više, imati više, biti više”, kojima ovaj roman počinje, bivaju zamijenjeni strahom, oprezom i znatno limitiranijom verzijom “Američkog sna” koju njihova porodica proživljava nakon 11. septembra 2001.
Kroz životne priče i situacije u kojima se nalaze članovi njihove šire porodice vidimo širok spektar različitih odnosa prema Americi, ali i raznolike odnose svakog od njih prema Pakistanu. Ono što je zajedničko svim tim likovima je to što kod svakoga od njih možemo vidjeti dualnost njihovih identiteta, odnosno dvojak odgovor na pitanje – šta je za njih uopće domovina?
Nasuprot tome imamo Ayadov odnos prema Americi kao jedinoj domovini, iako ga ona “odbacuje”, iznova i iznova podsjeća da su drugi Amerikanci jednakiji od njega, dok ga otac također napominje da ima zemlju koja ga čeka u Pakistanu, čime ga podsjeća i na posjed i na porijeklo. U epilogu saznajemo da je Sikander napustio Ameriku i vratio se u Pakistan, te da mu je sada, kada razmišlja o svom životu u Americi, čudno što je toliko vremena proveo tamo; kao i da mu je drago što je kod kuće. Ništa od toga, pak, ne tjera Ayada da o domovini misli imalo drugačije.
- Otplatite dugove
Trump ne podcrtava samo odnos Amerike prema onima čija individualnost ne odgovara onome kako američki elitisti vide tu državu, već služi i kao jedan od simbola za drugu veoma važnu temu ovog romana — novac.
“Morate biti veoma glupi da ne shvatite kako ne možete napredovati u ovoj zemlji bez nevjerovatnih količina novca ili nevjerovatne sreće.” (str. 160)
Ayadov otac relativno rano u svojoj karijeri pokušava uspostaviti privatnu ljekarsku praksu koja rezultira bankrotom. Čak i kasnije, kada uspije i omogući svojoj porodici dostojanstven život, vidimo da novac koji je zaradio troši na posjete prostitutkama i rastuću ovisnost o kockanju, da bi na kraju potrošio čak i sredstva iz pozamašnog penzijskog fonda koji je stvorio tokom života, stavio više hipoteka na kuću u kojoj je Ayad odrastao i sa ogromnim dugovima odlučio napustiti zemlju mogućnosti i vratiti se u Pakistan. Ni tada, Sikander kao da ne vidi koliko ga je Amerika zapravo oštetila. Odnos Ayadovog oca prema novcu dodatno potvrđuje hipotezu koja se prožima kroz čitav roman – novac i život na visokoj nozi nužno vode ka dekadenciji, nemaru i neosjetljivosti na društvene nepravde.
Slična stvar događa se i Ayadu. Od pisca koji pokušava uspjeti u Americi kojeg vidimo na početku, kroz prijateljstvo sa Riazom, bogatim muslimanskim investitorom koji je svoje obilje izgradio prodajući dugove, Ayad postaje milioner. Svijet bogatstva kroz koji ga vodi Riaz za Ayada nije samo prostor sladostrašća. Klasno uspinjanje ovom, isprva jednostavnom i nadobudnom mladiću, predstavlja slobodu, kako finansijsku, tako i onu izvornu američku.
“Evo prave slobode. Ozbiljan novac je jedini put do oslobođenja od ugovorne potčinjenosti niže i srednje klase u dvadeset prvom vijeku u Americi.” (str. 160)
Kako mu nezasitne žene, bogataši i revolucionarne diskusije u restoranima sa pet zvjezdica zamagljuju vid, Ayad ne primjećuje korumpirane namjere investitora koji mu je omogućio status multimilionera, te nehotice učestvuje u procesu koji osiromašuje ogroman broj ljudi u nekoliko američkih gradova. Prodaja rizičnih dionica gradovima i općinama koji su blokirali izgradnju džamija u svojim zajednicama rezultirala je time da su nastali manjci u budžetima tih mjesta ozbiljno ugrožavali ljude koji su u njima živjeli – budžeti su srezani, zaposleni u državnim službama su ostajali bez poslova, a porezi u tim gradovima i općinama su povećavani i do 30%. Istovremeno, vrijednost dionica Riazove kompanije neprestano je rasla, čime je rastao i Ayadov udio u njima.
Ayad tokom svog kratkog mandata na poziciji Riazovog miljenika doživljava iskustvo slično onom koje je njegov otac doživio sa Trumpom – iskustvo bivanja prihvaćenim i cijenjenim u krugovima ljudi koji bi ga inače gledali poprijeko i okretali glavu. Riaz, kao mentor i mecena, uspostavlja tezu koja je od nepobitnog značaja za ovaj roman – u kapitalizmu Drugi, ili onaj sa margine, amerikanstvu najbliže može doći prateći novac. Elitni stil života je za bogataške pridošlice sa margina samo početak. On predstavlja prostor za osvetu za sve do tada učinjeno, pa klasična zlodjela kapitalističkog sistema tajkuni poput Riaza interpretiraju kao borbu za pravdu, ali samo ako ih učine oni sami.
Način na koji je Ayad postao imućan priziva pitanja – Je li jedini način da osoba uspije u Americi taj da njoj i njenim građanima nanese veliku štetu? Zašto takav čin jednog bijelca izaziva idolizaciju, dok kada to učini američki musliman ostaje dojam da je to učinio nauštrb tuđe države?
- Recite ono što mislite
Uprkos lošim iskustvima koja je Amerika priuštila njemu bliskim ljudima, Ayad kaže: “Ovdje sam jer sam rođen i odrastao ovdje. Ovdje sam živio čitavog života. Bile stvari dobre ili loše – a uvijek je bilo i jednog i drugog – ne želim biti na nekom drugom mjestu. Nikad nisam ni pomišljao na to. Amerika je moj dom.” (str. 338)
Ma koliko Domovinske elegije bile kritične prema Americi, izraz su velike i istinske ljubavi prema toj naciji. Usudio bih se čak nazvati pisanje ovakvog romana izrazitim patriotskim činom, jer kritički govoriti o negativnim obrascima jednog društva poziv je na promjenu takvih obrazaca. Čak i ukoliko se ne slažete s tim, moramo se složiti oko toga da napisati roman iziskuje mnogo veći angažman od pisanja ljutitog Tweeta ili statusa na nekoj drugoj društvenoj mreži.
Iako ispunjeno frustracijom i sumnjama, putovanje kroz ovih tristotinjak stranica je uistinu poput čitanja ljubavnih elegija, koje, koliko god bolne, oplakuju domovinu jer nije sve što bi mogla biti – kao što, naposljetku, nijedna nije.
Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.
