(Bohumil Hrabal, Strogo praćeni vlakovi, preveo Hasan Zahirović, Buybook, Sarajevo, 2023)
Kronotop i relativna geografija
Strogo praćeni vlakovi(Ostře sledované vlaky, 1965)vjerojatno su najpoznatije djelo dječaka odraslog u jednoj brnjanskoj pivovari, željezničkog otpremnika, rudara, trgovačkog putnika i jednog od najvećih čeških pisaca dvadesetoga stoljeća uopće – Bohumila Hrabala. Ukoliko, zasitivši se nešto mu poznatijeg sunarodnjaka Kundere, vođen dobrom preporukom ili kakvim okolnim putem literarne providnosti, čitatelj situiran negdje između Đevđelije i Triglava uzme čitati ovu tragikomičnu novelu/roman (kako već tko naziva tih sedamdesetak stranica proze), mora da će mu se učiniti kako se kopnena granica Balkana najednom protegla začuđujuće duboko u europski kontinent. Koliko god nam to s naše pozicije na zemljovidu zvučalo neobično, Nijemci su, priča se, Austrijance oduvijek držali pomalo Balkancima, a granicu Balkana povlačili već u predgrađima Beča. Čitajući Hrabala, čini se kako ona seže još daleko sjevernije, sve do provincijskih mjestašaca u okolici Praga ili Brna, gdje je smještena radnja Strogo praćenih vlakova. Ocrtajmo za početak i drugu polovicu kronotopa – vrijeme je, po svemu sudeći, negdje pred konac Drugog svjetskog rata, točnije u zimu 1945-e, ravnajući se prema spominjanju savezničkog bombardiranja Dresdena. Tekst započinje prizorom gorućeg njemačkog vojnog aviona, koji se, poput smrtonosne narodne atrakcije, praćen iznimnim zanimanjem življa, obrušava negdje na gradsko predgrađe. Ovo je, dakle, roman o Drugom svjetskom ratu? Premda su vrijeme i mjesto više-manje eksplicitno određeni, mogao je to biti bilo koji rat (pa zašto ne, i neki balkanski). Mogao je to biti bilo koji grad, mjesto ili kasabica, bilo koje nesretno, nepovoljno vrijeme koje isprovocira ljudsku snalažljivost, sitnu kombinatoriku preživljavanja – jer ljudi su se za pet minuta sjatili oko zrakoplova i raščerupali mu limenu oplatu u kojoj su vidjeli nove krovove za kokošinjce, zečje kaveze, štitnike za noge i tko zna što sve ne. Ipak, radi se o Čehoslovačkoj pod okupacijom Reicha sredinom četrdesetih, presudio je tako, neumoljivo, autor, no tko čitatelju može zabraniti da u djelo upisuje što hoće (pitajte o tome, recimo, Stanleya Fisha1), pa da ustvrdi kako je to čerupanje tako… tako balkansko.
Nelagodom do očuđenja
I ne bi se pritom čitatelju moglo prigovoriti kako pliva sasvim protivno struji autorske intencije, prije svega zato što Hrabal ne ulaže previše napora u konstruiranje i razlaganje povijesnog konteksta. Njegov autodijegetički pripovjedač, Miloš Hrma, dvadesetdvogodišnjak koji stažira kako bi postao otpremnik vlakova, ponajmanje, čini se, mari za rat. Ovog plahog, nesigurnog momka mnogo više muči jedna osobna, muška patologija (ejaculatio precox, napisaše mu doktori u otpusnom pismu) i narušavanje intimnog mikrokozmosa. Lik je to koji se u svijetu, u najopćenitijem mogućem smislu, ne osjeća kao kod kuće, samim time savršen medij za spisateljski postupak kojim Hrabal prožima čitav tekst – očuđenje. Prosijano kroz sito pripovjedačeve svijesti, obično i svakodnevno postaje podjednako neobično kao najbizarniji (ratni) događaji – optika je to kroz koju autor vješto izobličuje stvarnost. Miloševo pripovijedanje vizualno je bogato, filmično i poetski snažno, ali često emocionalno suzdržano, gotovo onako kako će to koje desetljeće kasnije, pomnom lingvističkom preciznošću, raditi Handke (ovdje ipak ne do te mjere). Upravo takav, vizualan pripovjedač čiji je, pritom, posao motrenje vlakova, strahuje ponajviše upravo od pogleda drugoga. Nakon neuspjeha pri prvom pokušaju vođenja ljubavi sa svojom djevojkom Mašom, a zatim i neuspjela samoubojstva koje mu je na zapešćima ostavilo lako vidljive ožiljke, Milošu se čini kako se njegov unutarnji svijet prozire i neprestano se osjeća motrenim: „I opet, kako bih mu se vraćao, sužavale su se ulice i sokaci, sužavao sam se i ja, imao sam i još uvijek imam utisak i imat ću utisak da su iza svakog prozora barem jedne oči koje me gledaju.“ (str. 9) ili „I oči upravitelja infrastrukture su me gledale u ruke… moj rukav se odvezao i upravitelj infrastrukture je gledao u zaraslu ranu kao da sam ja neka knjiga.“ (str. 27) Hrabalovi Vlakovi postaju tako dio golemog mozaika literature koja se bavi pogledom drugoga, tematskim slojem poprilično čestim u europskoj/slavenskoj/balkanskoj (ali i američkoj) književnosti pedesetih, šezdesetih, pa i kasnije. Spomenimo samo kako od iste boljke (straha od prozirnosti vlastita straha) pati Marinkovićev Melkior Tresić, Andrićev Karađoz u Prokletoj avliji ledi krv u žilama svojim pritajenim promatranjem zatvorenika, a Foucoult sredinom sedamdesetih razrađuje čuveni koncept panoptikona, metaforu društva kontroliranog potencijalno stalnim i neprovjerljivim nadzorom (pojedinac u suvremenom svijetu nikada ne može znati je li uistinu promatran ili nije, pa se uvijek mora ponašati kao da jest).
Češki roman u raljama balkanskog čitatelja i njegovih popularnokulturnih asocijacija
Glavna narativna linija, oneobičenog uzročno-posljedičnog slijeda, zakrčena brojnim analepsama, odvija se uglavnom na maloj željezničkoj stanici, a osim Miloša Hrme, njezini su najznačajniji žitelji bezbrižni i tjelesno slobodni (ili, grublje rečeno, promiskuitetni) otpravnik Hubička te vječno bijesni upravnik stanice, ustvari komična kreatura anakronih moralnih vrijednosti. Dijalozi između trojice središnjih likova pojednostavljeno su, pomalo kazališno stilizirani, iskarikirani i obojeni mjestimično banalnim, ali uvijek subverzivnim crnim humorom koji bi se mogao usporediti s onim u kultnom ostvarenju srpske kinematografije, filmu Maratonci trče počasni krug. Navedeni likovi zaista funkcioniraju kao trojac iz neke balkanske provincije, a da ostanemo na tragu usporedbe s klasicima regionalne kinematografije, naivni Miloš, koji tek otkriva čari seksualnosti, prilično korespondira s Dinom (Slavko Štimac), glavnim likom Sjećaš li se Dolly Bell, nervozni upravnik komičnim inzistiranjem na preozbiljnosti i histeričnim, karikaturalnim provalama moralnih osuda nalikuje likovima kakve je znao utjelovljivati Bata Stojković, dok slobodarski sanjar Hubička podsjeća na neke od uloga mladoga Dragana Nikolića ili Lazara Ristovskog. Bitno je naglasiti kako spomenute usporedbe, premda jesu poprilično neobične, nisu tek puko upisivanje2, odnosno kako Hrabalov tekst čitatelju iz ovdašnjeg kulturnog podneblja naprosto mora izazvati svojevrsni deja-vu. Ogleda se to u vrlo nam dobro poznatom tipu humora, kao i u inzistiranju na iskričavim strategijama preživljavanja usprkos ili baš u inat nepovoljnom (ratnom) društveno-političkom kontekstu, na spomenutom čerupanju dijelova vojnog aviona, na prepuštanju osjetilnim užicima, pa čak i onda kada se upravnikova sofa ne trese samo u ritmu seksualnoga odnosa, već i od odjeka savezničkih bombardiranja. Rijetko se gdje u Vlakovima, ma koliko radnja bila naizgled ozbiljna, često i okrutna, Hrabal odlučuje izostaviti crnohumorni element, no stradavanja domaćih životinja, opisana s patosom neprikrivena žaljenja, svojom bizarnošću izazivaju jezu i nevjericu. Upravo je u takvim odlomcima očuđenje dovedeno do vrhunca: „U kanalu su ležala tri mrtva konja… Jednostavno su otvorili vrata i izbacili mrcine napolje. Sad su ležali u kanalu pored pruge, ispruženih nogu prema nebu poput stubova na kojima se opire nevidljivi portal neba.“ (str. 26), „Kada sam stigao do ona tri mrtva konja, sjeo sam jednom na stomak i naslonio glavu na njegovu nogu. Glava drugog konja je zurila u mene razrogačenim okom, kao da je ovaj mrtvi konj skupa sa mnom proživio ono što mi se maloprije moglo dogoditi.“ (str. 29) Ukoliko želimo nastaviti s upisivanjem popularnokulturnog balkanskog na tlo srednjoeuropske književnosti, Ratnik Paorskog srca prvo je što pada na pamet: „Pričo nam kako je prešo Karpate / zujali meci ko rojevi pčela / Reko je: ʽRat vam je krvav, da znate / al nije mi žao ni ljudi, ni sela / Ej, žao mi konjaʼ“3.
Jezični izazovi i staro (ne)znanstvo
Općenito, ironijski ton prema kraju romana sve više izostaje, do te mjere da je primjetna značajnija stilska promjena. To nije jedina neujednačenost koja se da zamijetiti u Vlakovima – ima tu i žongliranja na rubu fantastike, natruha magijskog realizma, što je više-manje u suprotnosti s dosada opisanom poetikom, pa čak i opsežan opis pripovjedačeve obiteljske pozadine, s početka, ostaje do kraja romana neiskorišten, kao svojevrsni slijepi rukavac. Ipak, u obranu djela da se navesti nekoliko protuargumenata. Prvo, valja istaknuti kako dolazi do svojevrsne transformacije pripovjedača, tj. razrješavanja njegove patologije, što opravdava promjenu njegova glasa, samim time barem djelomično i jezično-stilske devijacije posredovanog iskaza. Drugo, Hrabalov se tekst, unatoč svim oscilacijama, ne doima kao da je autoru otkazao poslušnost, već štoviše, kao posljedica proumljenih i svjesnih izbora, ne sasvim homogena cjelina, ali cjelina koja, makar nam se uvijek i ne sviđalo što točno čini – zna što hoće. Treće i ponajvažnije, Vlakovi iznimno uspješno odgovaraju na sve jezične izazove, podjednako onda kada je njihov izraz izraženije literaran, kao i kada to nije slučaj (a ne smije se pritom zaboraviti ni uloga Zahirovićeva prijevoda). Sve navedeno, premda sasvim ne otkupljuje, ipak zasjenjuje manje stilske neusglasice i poneku sižejnu neizbrušenost. Naposlijetku, bez obzira na to što crni humor Strogo praćenih vlakova nije usmjeren samo protiv nacističke totalitarne vlasti, već jepotencijalno subverzivan u svakom društvenom kontekstu, ovdje se radi o jednoj od onih knjiga za čije su čitanje pojedine sredine ipak plodnije od drugih. Iako ranije možda nisu bili u toliko intenzivnom kontaktu, Bohuhil Hrabal i čitatelj iz ovdašnje kulturne sredine na čudan se način otprije poznaju. Ukratko, Hrabalove Vlakove tako je lako čitati – balkanski.
*Druga nagrada Bookstanove radionice za književnu kritiku.