(Margaret Atwood: Sluškinjina priča, prijevod s engleskog Nedeljka Paravić, Lumen izdavaštvo, Zagreb, 2017.)
„Hit-roman prema kojem je snimljena popularna televizijska serija“ riječi su koje krase naslovnicu ovog izdanja Sluškinjine priče Margaret Atwood. Naslovnica, pored spomenutog, sadrži i fotografiju Elisabeth Moss, glumice koja je utjelovila protagonistkinju romana u aktualnoj hit-seriji, čime se na neki način roman odguruje u drugi plan.
Suđenje knjige po koricama moglo bi odvesti u dva smjera: jedan je čitanje romana kroz prizmu serije, što umanjuje njegovu veličinu, a drugi smjer čini pak upravo suprotno: naglašava njegovu važnost i aktualnost. Očito se zaista radi o romanu koji ima nešto za reći, kad 35 godina nakon njegova prvog objavljivanja još uvijek postoji potražnja za novim izdanjima, a ljudi i pored njegovih uspješnih adaptacija još uvijek posežu za samom knjigom.
Plastična junakinja uvjerljivo priča
Sluškinjina priča je, kako i sam naslov nagoviješta, priča jedne sluškinje. Ta joj je titula dodijeljena nakon političkog puča koji je označio kraj SAD-a i početak Republike Gilead. Novi je poredak usredotočen na potpunu, bolesnu kontrolu reprodukcije, pri čemu su žene koje mogu rađati svedene na objekte dodijeljene moćnim muškarcima da im proizvedu potomke. Te su žene nazvane Sluškinjama, a glavna junakinja ovog romana čitateljima je predstavljena samo nazivom Fredova ili, na engleskom, Offred, prema muškarcu u čijem je vlasništvu u tom trenutku – njeno pravo ime u novom društvu nije važno i ne treba biti poznato.
Fredova je pripadnica prve generacije gileadskih Sluškinja, odrasla je još prije puča pa je njeno iskustvo obilježeno sjećanjima iz vremena prije novog društvenog uređenja. Postavke Republike Gilead same su po sebi dovoljno zastrašujuće da je čitatelj sretan što je to samo roman, no priča je ispričana tako živopisno da na trenutke nije siguran radi li se o izmišljenom ili stvarnom svijetu. Djelo je napisano kao izravno svjedočanstvo junakinje, a zbog pametne igre pripovjednim tehnikama unutar konvencije prvog lica lako je povjerovati sve što ona kaže.
Dok prenosi svakodnevne događaje, brojne reference na funkcije u novom društvu iznosi kao da čitatelj razumije na što se misli. Objašnjava ih na suptilan način, uglavnom kratkim komentarima, kontekstom situacije ili usporedbama s prošlošću prije Gileada, čime ostavlja dojam da je cilj njene priče iznijeti svoje iskustvo, a ne samo objašnjavati Gilead onima koji s njim nisu upoznati. Uvjerljivost priče kao ispovijesti još se više osjeti u engleskom izvorniku: događaji koje predstavlja kao svoju sadašnjost napisani su u historijskom prezentu, karakterističnom za prepričavanje doživljenih događaja. Česti su prijelazi iz neposredne sadašnjosti u sjećanja iz prošlosti, koja ponekad prerastaju u duge digresije, što doprinosi prirodnosti naracije, plastičnosti prikaza junakinje i poistovjećivanju čitatelja s njom. Pa ipak, tijekom prijenosa svakodnevnih situacija u kojima je u nečijem vidnom polju, kao da pazi koliko duboko ulazi u razmišljanja, sjećanja i digresije te kao da stalno ima na umu da se mora vratiti na čisto opisivanje trenutne situacije, svjesna činjenice da joj „razmišljanje može upropastiti izglede“. Poglavlja naslovljena „Noć“ najbogatija su njenim razmišljanjima i izrazima emocija baš zato što je noć vrijeme kad je u privatnom prostoru svoje sobe i (vjerojatno) ju nitko ne gleda. Međuodnos razine privatnosti prostora u kojem se nalazi i dubine njenih misli na čitatelja prenosi osjećaj panoptikonskog nadzora i napetosti. Identifikacija s pripovjedačicom gotovo je potpuna i dobiva se dojam stvarne osobe koja stoji iza te priče, što sam sadržaj čini stvarnijim, a time i bolnijim.
Svojim pripovijedanjem junakinja potpuno „kupuje“ čitatelja, uvjerava u istinitost toga što priča do te mjere da sam se tijekom čitanja par puta uhvatila kako priželjkujem da je cijela stvar malo manje uvjerljiva jer je tim više zastrašujuća.
Dobra mjera spektakularnosti događaja
Nezavidan i neslobodan položaj glavne junakinje mogao je biti temelj za „velike“ događaje i senzacionalnu ispovijest. U brojnim se renomiranim distopijskim djelima događa upravo ta greška: u svjetovima distopijskih uređenja glavni likovi poduzimaju revolucionarnu akciju da promijene problematična društva u kojima žive – Orwellov Winston Smith, Katniss i Peeta u Igrama gladi ili Guy Montag iz Bradburyjeva Fahrenheita 451. U takvim se slučajevima dogodi da dinamična radnja ulazi u prvi plan, a prikaz distopije dovoljno zamisliv da mu se zaista može povjerovati i posljedično razjačati svijest o postojećim problemima u društvu tek je sekundaran.
Fredova je mogla biti aktivno uključena u neku veliku borbu protiv Republike Gilead, mogla je započeti neki kontra-puč koji bi dramatično eskalirao, no autorica je njenu priču odabrala učiniti još uvjerljivijom upravo tako što joj nije pripisala grandiozne avanture po pitanju odnosa s represivnom vlasti.
Mjera „spektakularnosti“ događaja iz Fredovine priče taman je pogođena: dovoljno je zanimljivo da zadrži pažnju i interes čitatelja, a istovremeno nije previše nevjerojatno da bi bilo neuvjerljivo.
Zabrinjavajuća aktualnost „feminističke distopije“
Prema autoričinu predgovoru ovom izdanju, ideološki okvir Gileada počiva na „puritanskim idejama iz sedamnaestog stoljeća, idejama koje su ostale u korijenima i ove suvremene Amerike čije smo postulate mislili da poznajemo“. Profesorica engleske književnosti sa Sveučilišta u Mumbaiju Coomi S. Vevaina Sluškinjinu priču naziva „feminističkom distopijom“, a gileadski koncept potpune objektivizacije žena utemeljene na moći rađanja stavljene u službu muškarcima proizlazi iz biblijskog nauka o servilnoj poziciji žena i posebno je nadahnut pričom o Raheli i Lei.
Čitanje o iskustvu obične žene, jedne od nas, koja je završila kao žrtva totalitarne teokracije budi paranoidni osjećaj da ako se recentno širenje konzervativnih vrijednosti otme kontroli, nije posve nemoguće svjedočiti scenariju sličnom ekstremu Gileada. Čini mi se da oni koji su ovom djelu spekulativne fikcije davali proročki karakter nisu bili potpuno u krivu, bar što se tiče upozorenja koje se može iščitati iz romana, a koje vrijedi i danas. Trideset pet godina nakon objavljivanja roman ne samo da je i dalje aktualan, nego je čak i aktualniji nego osamdesetih godina. Promatrajući postulate Gileada neizbježno je povući paralele s poražavajućim povratkom konzervativnim vrijednostima kojem svjedočimo u posljednje vrijeme. Zabrane pobačaja i poticanje religijsko potkovanog koncepta priziva savjesti stvarnost dovode korak bliže događajima iz Sluškinjine priče, iako su oni krajnji ekstrem.
Roman poziva na stalan oprez po pitanju vrijednosti koje se promiču jer dokle god se prikazu ovakvog svijeta može povjerovati, mora da i na horizontu očekivanja u stvarnosti postoji nešto što ga čini mogućim.
Iako sam tijekom čitanja više osjetila nelagodu nego užitak, smatram da je ovo iznimno važan roman upravo zbog tog učinka jačanja osjetljivosti na potencijalno opasne posljedice nekih trendova u društvu. To što je čitatelju lako povjerovati junakinjinoj priči velikim je dijelom postignuto žanrom ispovijesti, koja odlično funkcionira kao tekst, kao priča koja se čita. TV serija, ma koliko dobro napravljena, ipak ovisi o vizualnoj reprezentaciji. Konvencije filmskog pripovijedanja već su u prvim kadrovima prepoznatljive i gledatelj je zbog toga, čini mi se, svjesniji fikcionalnosti djela. Vizualizirana Sluškinjina priča jednostavno ne može prodrijeti toliko duboko niti proizvoditi tako dalekosežne učinke kao prava priča koju se čita.
Specijalna nagrada na Bookstanovoj radionici kritike, Bookstan 2020.
