STRANE
Borise, kroz samo sedam mjeseci samostalno si izdao dvije knjige, roman pod nazivom „100%“ i zbirku pripovijetki „Jackie’s on the road again“. Obje su izašle za fiktivnu izdavačku kuću „Djl Elektra mačkica roto press“. Kako je tekao proces pisanja, štampanja pa sve dok djela nisu ugledala svijetlo dana?
BORIS LALIĆ
Kad gledam sad na to sve, čini mi se da je bilo lagano i da nije bilo nekih velikih problema, ali kad stanem da se prisjećam u pojedinostima, onda vidim da su i te stvari, kao i sve ostalo u životu što smatram ozbiljnim, imale svoje teške i preteške dijelove. Najteže je kad čovjek doživi duhovno posrnuće i izgubi vjeru u to što radi, kad mu se čini da je toliko loš da je u potpunosti izgubio moć da uradi nešto dobro, kako bog zapovijeda što se kaže, da je sve što njegove ruke taknu poslije toga malo gore nego što je bilo prije, najzad, da će čovječanstvo dobiti najveću korist od njega kad vrati tijelo zemlji i ode u pakao. Srećom, ranije sam naučio da je najgore u životu imati nedovršena djela, pa sam se s tim znanjem trudio da kad sam već loš, barem ne budem najgori i završio sam sve to nekako. Kasnije se ispostavilo da to i nije toliko loše koliko je moja neumjerena malenkost bila sklona da vjeruje, to jeste, pojavila se publika i nekako je sve krenulo da se razvija puno sretnije nego što sam mislio. Pored te vrste problema, bilo je i onih popularnijih, oko nabavke sredstava, ali to ćemo ostaviti za neku književnu priču kako bi izbjegli da se iskazujemo kao kukavan karakter.
STRANE
Rekao si da spomenuta izdanja bave tematikom malograđanskog irealizma i seksne fantastike. Pojasni nam?
BORIS LALIĆ
Iskren da budem, smislio sam te termine na prvom mjestu da privlače pažnju i da zaintrigiraju široke narodne mase, a na drugom da govore nešto o mojoj književnosti. U ta dva pojma pokušao sam da sabijem čitavo bosanskohercegovačko društvo, tj. pošto je to nemoguće makar njegov većinski dio. Smatram da je naša zemlja užasna, najviše iz razloga što je vode ljudi koji jedno misle, drugo govore, a treće rade, a za takve ljude opet mislim da ih u životu jedino interesuju tjelesna uživanja (duhovna ne poznaju, ne mogu ih ni zamisliti i zato su im svi pismeni i učevni ljudi budale koje ne znaju da žive), gdje seksu opravdano pripada tron. Malograđanski irealizam i seksna fantastika, to je kad neki od bosanskohercegovačkih ministara ujutro ošteti državu za 100 000 maraka, predvečer ode negdje na muziku uživo gdje čašćava s onim što je ukrao svoje društvo kao da su mu došli na svadbu i na kraju plati pjevačici za seks ili nekim mladim curama zbog kojih se moja generacija siječe, osjećajući se zbog svega što je uradio kao gospodin čovjek, da ne kažem bog.
STRANE
Da li si zadovoljan odzivom čitateljske publike s obzirom da sam distribuiraš knjige?
BORIS LALIĆ
Jedan dio mene je zadovoljan jer smatram da nije mala stvar u zemlji analfabeta prodati hiljadu knjiga u manje od godinu dana, sada već i hiljadu sto. Realno gledajući, došlo je teško vrijeme za pisanu riječ u Bosni i Hercegovini, a ja sam postigao da mi od bavljenja književnošću u životu bude malo lakše u svakom smislu, to me hrani i uzdiže. Sa druge strane, kad sam bacio računicu na papir i vidio da od 20 miliona ljudi koji razumiju naš jezik samo njih hiljadu ima moje knjige, morao sam sebi reći kao konj iz „Životinjske farme“ – Radiću više! (meni ova knjiga inače nije nešto, ali sad mi je dobro došla pa sam je iskoristio, a kao pisac se nikada ne bih ugledao na Orvela Džordža). Jedan od mojih ciljeva je da omogućim sebi egzistenciju od ovog što radim, tako da s te strane ne mogu još biti sretan, volio bih još bar 9000 mušterija u tom smislu.
STRANE
Kakvo je stanje u bh. izdavaštvu danas?
BORIS LALIĆ
Meni se čini da je u skladu sa opštom kulturom našeg društva, dakle na najnižim granama, samo što nije pod zemljom. Nekulturno, bezobrazno, drsko, malograđanski, za banalan interes i bez svijesti koliko je ovaj lijepi posao važan za svaku državu. Koristim ovu priliku da sve ljude koji se ozbiljno bave pisanjem opomenem da se ne obraćaju izdavačima i da izdaju svoja djela samostalno, a njima neka idu ove ljudske ljušture što žive kupujući sve. Nađite način kako da skupite keš jer je on najbolja veza i jer će za keš u ovoj zemlji neko i održati svoju riječ, a zbog svog ljudskog dostojanstva neće.
STRANE
Poezija ili proza, i zašto?
BORIS LALIĆ
Proza, definitivno. Poeziju slabo čitam, više volim da je slušam i to činim preko muzike. Imao sam tu sreću da mi na fakultetu predaje profesor Marko Vešović. Kada sam čuo par njegovih analiza pjesama, shvatio sam da sam preslab da bih razumijevao ispravno ozbiljnu poeziju. Onda, od malih nogu sam navikao čitati prozu, a poeziju baš i nisam jer sve vrijeme slušam muziku i tako se zadovoljavam kada je u pitanju želja za stihovima. Još ću dodati da sam rano shvatio kako su pisci na lošem glasu kod svjetine baš zbog ovih poetičara, jedne posebne vrste ljudi koji svoje ljudske slabosti pokušavaju izdati za umjetnički talent, raznoraznih pijanica kojima se ne sviđa da budu samo tako ološ naprosto, već to nazivaju boemski život. Svaka čast pravim poetama, oni se neće na mene ljutiti što sam ovo ovako malo grublje iznio, ali ovi lažni, koliko ja mogu da vidim, društvenu korist mogu pružiti jedino po tome što su primjer nečega na šta se u životu nikako ne treba ugledati.
STRANE
Koja su te književna djela najviše oblikovala kao pisca?
BORIS LALIĆ
S obzirom da sam po struci komparativista, bilo je toga dosta, ali pobrojat ću vam neke. Prvo moram da spomenem „Mrtve duše“ N. V. Gogolja, najsmješnije i najtužnije književno djelo u isto vrijeme na svijetu i kolega F. M. Dostojevski je dobro govorio kad je rekao da smo svi mi izašli ispod Gogoljevog šinjela, u smislu da se zna ko je najveći (a možda i nije ali eto meni jeste). Tomas Man je također pisac koji je silno uticao na mene, i on je naizgled pun nespojivih spojeva koji u njegovoj interpretaciji postaju najčvršća logika. Ako mene pitate, osim ljubavi u praktičnom smislu, život vrijedi i zbog njegovih romana, svi su odlični, a na mene su najviše uticali „Budenbrokovi“ i „Izabranik“ (na engleskom mnogo galantnije preveden sa „Holy Sinner“). Ivo Andrić me je također izbio iz cipela sa svim svojim romanima i mnogim pripovijetkama i to bi trebali svi Bosanci i Hercegovci pročitati ako mene pitate, kad je već cijeli svijet mogao, možemo vala i mi, a ovo što neki pričaju da je Ivo Andrić ovakav ili onakav, meni je tih ljudi žao da su baš to izdvojili iz onolike količine za život zanimljivog materijala, majke mi mile baš nekako žalosno kad vidiš da je moguće biti tako sakat u opažaj da i najbolje stvari mogu biti prepoznate kao najgore. Za početak predlažem zbirke priča „Znakovi“ i „Nemirna godina“, a nakon zagrijavanja sa ovim kraćim formama sami ćete poželjeti da pročitate sve ostalo. Mogao bih još puno toga nabrojati, ali reći ću još samo jednog autora jer je to posljednji slučaj kad sam uvidio da sam mrvica božja na teškom dunjaluku, to je talijanski pisac Manconi (Manzoni se piše nisam siguran da li dobro izgovaram) i njegovo djelo „Zaručnici“. Priča mu je obična i stil mu je umjeren do te mjere da izaziva čudesan efekat, meni prije toga neviđeno u književnosti.
STRANE
Smatraš li da je knjiga u Bosni i Hercegovini u podređenom položaju?
BORIS LALIĆ
U potpunosti, ali isto tako smatram da u trenutnom sistemu ne može ni biti u boljem položaju jer je sistem robovlasnički, a robovi nemaju kad čitati knjige i njih u slobodno vrijeme zanima hljeba i igara.
STRANE
Postoje li danas korisni mediji?
BORIS LALIĆ
Knjiga je jedan tako divan medij da mu ništa ne treba dodavati ni oduzimati. Ona je na prvom mjestu, a ispod nje sve ostalo. Ko god ne želi čitati, ograničio je sam sebe na američku poslovicu „Monkey see, monkey do“ (Majmun vidi, majmun radi).
STRANE
Je li „Djl Elektra mačkica roto press“ otvorena za saradnju?
BORIS LALIĆ
Otvorena je, s tim da ima jedan problem tu. Gazda mora prvo da vidi robu i da je proba, pa ako to valja, onda može i saradnja, a ako ne, izdavača kod nas ne fali i svak će ti izdati šta god želiš za pare.
STRANE
Planovi za budućnost?
BORIS LALIĆ
Planovi su mi da pišem i dalje, da izdajem svoje knjige, da ih prodajem i još osim toga da se oženim, dobijem djecu, sagradim kamenu kuću i pazarim auto na struju. Na trećoj knjizi radim i ovaj put ću se potruditi koliko god mognem, jer se radi o trećoj sreći, pa mi je jako stalo da bude bolja od prethodne dvije. Radni naslov knjige je „Na putu za Evropu“ i trebala bi sadržavati dvije-tri novele.
