Teta Amira prekida heklanje i prilazi prozoru. Jarko svjetlo ljetnjeg dana tjera je da zatvori oči, zatim bolno škilji pokušavajući da vidi. Plavetnilo neba spaja se sa zelenom bojom jezera i sivilom planina u daljini. Sunce se zrcali u jezeru – nemirno blješti u obliku velikog zlatnog trougla.
S prozora kuće vide se djeca kako skaču s potopljene munare u jezero. Voda dopire do šerefeta tako da munara viri samo dva-tri metra. Vrh njenog zašiljenog krova blješti, ne razaznaje mu se oblik – možemo samo nagađati da li se radi o polumjesecu ili dvorogu.
Djeca se bez muke penju na ogradu šerefeta i odatle skaču. Jedan dječak je pao na stomak i jauknuo od bola. Ostali se smiju. Smije se i teta Amira iako zna da nešto nije kako treba. Smijeh joj se zaledi. Kako je moguće da posmatra ovaj veseli prizor, pita se. Ta džamija je potopljena kada je potopljena i njena kuća. Ne može sa svog prozora gledati jezero, njena kuća je ispod površine vode. Okreće se oko sebe u pokušaju da shvati, ali prizor se pretvara u košmar. Zid koji joj je bio iza leđa, nestao je. Na njegovom mjestu vidi samo travu i padinu iza kuće. Pred njenim očima lagano nestaje i lijevi zid, neko ga briše, zajedno sa uokvirenim heklerajem koji je visio na njemu. Odjednom nailazi veliki i moćni talas. Pjenuša se i silovito nadire uz gromoglasnu buku. Pomjera kamenje sa padine i preostale zidove kuće. Pomjera i namještaj. Stolica isprva lagano kreće prema njoj nošena talasom. Vidi je, saginje se, ali noga naglo ubrzale stolice ipak je udara u glavu. Pada na pod držeći se za sljepoočnicu. Trenutak gleda u krvavu ruku, a onda je voda potpuno preplavi. Pokušava izvući glavu iznad površine i na momenat uspijeva. Kroz hropac diše. Ali, vode je sve više i glava joj je ponovo ispod površine. Tone duboko i ne može se izvući. Nestaje joj zraka. Otvara usta i pokušava disati, ali joj voda puni usta i nos. Shvata da je gotovo, umrijet će. Predaje se, mirna je. Kao da lebdi. Gubi svijest.
Ne zna koliko je bila tako spokojna. Otvara oči kao na prekidač i ugleda samo tamu. Grabi zrak, prsa joj se brzo dižu i spuštaju, i pita se kako je moguće da diše pod vodom. Osjeća znoj na leđima i nogama.
Polako dolazi sebi i shvata da se probudila. Ovaj put stvarno. Pomakne glavu i ugleda male svijetle prozore, visoko, blizu plafona njenog podrumskog stana. Sretna što je živa, skače iz kreveta, trči uz stepenice i izlazi napolje. Vrelina vanjskog zraka joj ne pomaže. Stoji nepomično nasred ulice u bijeloj spavaćici sa izvezenim cvjetovima. Niz uličnih lampi otvara joj pogled daleko, prema odlagalištu smeća. Samo to je htjela, da vidi daleko. Upija otvoreni prostor dišući duboko i polako se smiruje. Zna da bi trebala ući u stan, ali želi ostati još malo napolju, na zraku i širini. Konačno, po nju silazi Ajša, njena kćerka; neko od komšija joj je javio da je teta Amira ponovo izašla. Naviknuta na majčine košmare, bez riječi je zamotava u bijeli čaršaf. Potom je vodi u svoj stan koji se nalazi u prizemlju iste zgrade i pravi joj čaj od lipe. Pita majku da li je opet sanjala staru kuću i jezero. Ona samo klima glavom gledajući u pod. Ajša joj govori da je možda vrijeme da odu tamo. Teta Amira diže glavu i zahvaljuje se kćerki na prijedlogu. Iz očiju joj naviru suze. Kaže da je i ona htjela ići, ali joj je bilo neugodno da uznemirava njih dvoje. Posebno Jusufa. Kaže da zna kako je to njima teret i da baš zbog toga cijeni Ajšinu volju da ide na jezero. Oči joj sjaje i raspoloženje joj se popravlja. Ajša je vodi u njen podrumski stan, smješta u krevet i pokriva. Na izlasku joj kaže kako će razgovarati s Jusufom da odu već sutra ako on bude mogao uzeti slobodan dan. Teta Amira joj se još jednom zahvaljuje. Zaspala je čim je Ajša izašla. Do jutra nije ništa sanjala.
Ajša zove oko 10. Kaže da će doći s Jusufom u podne. Teta Amira spušta slušalicu i žuri u spavaću sobu, da se spremi. Nosi stvari za sedam dana iako planira ostati na jezeru samo sat-dva.
Sjedaju u auto, pozdravljaju se i šute nekoliko minuta dok nisu izašli iz grada. Ajša i Jusuf izokola, da se ne primijeti, počinju pripremati staricu za ono što će vidjeti. Govore joj kako je sve sudbina i kako su morali napustiti staru kuću. Nepoznate su Božije nakane i ne zna se šta je za čovjeka bolje. U svakom slučaju, sve je odozgo propisano. Mora se smiriti i tako sagledati svoju situaciju. Na kraju krajeva, ništa joj ne fali, ima njih dvoje, i naravno Selmu i Arslana u Mostaru. Svi je vole i paze, i tako će uvijek biti. Teta Amira na sve klima glavom i govori kako im je zahvalna na stvarima koje čine za nju. Čovjek ne bi mogao poželjeti bolju djecu. (Koristi priliku da doda kako je ona sve to zaslužila jer ih je dobro pazila kad su bile male.) Kaže kako ovaj put neće vrištati i padati u nesvijest kao ranije i da oni neće morati da je voze u bolnicu kao poslije prethodnih posjeta. Ajša odgovara da joj vjeruje da će tako biti. Ipak, na trenutak sreće Jusufov pogled. Oboje znaju da će se ponovo desiti iste scene i da će sve biti kao ranije.
Pola sata vožnje brzo prolazi. Teta Amira izlazi iz auta i staje na uzvisinu s koje se vidi cijelo jezero. U prvi mah sve izgleda isto kao u njenom snu: lijep je dan i sunce se oslikava na površini vode. Za svaki se slučaj okreće da se uvjeri kako nema talasa iza njenih leđa. Na sredini jezera viri munara, ali je ona drukčija nego u snu. Vrijeme ju je izmijenilo, pola šerefeta se srušilo a krov je zahrđao. Nema ni polumjeseca ni dvoroga. Gleda prema mjestu gdje se nalazila njena kuća, pedesetak metara od džamije, prema rijeci. Pruža ruke i prste ispred sebe kao da pokušava dohvatiti zidove. Lice joj mijenja izraz i počinje se grčiti. Osjeća kako je noge izdaju i pada u bolnom jecaju. Ajša i Jusuf brzo priskaču u pomoć i podižu je. Napominju je kako je obećala da neće praviti scene. Ona se doziva i govori, što sebi, što njima, da ih neće iznevjeriti i da je sve u redu. Moli ih da je puste, može sama. Oni to nevoljko rade. Predlaže da krenu obalom jezera, prema školi. Polako koračaju za njom, puštaju je da se odmakne.
Teta Amira dolazi do jednog od plitkih potoka koji se ulijevaju u jezero. Preširok je da bi ga lako preskočila. Zaustavlja se da sačeka Ajšu i Jusufa, gleda u vodu i zelenilo ispod nje. Razmišlja kako čista tekuća voda, kada je hladna i plitka, postaje čudno mutna i neprovidna. Samo jedan trenutak uz varljivi nemir vode i povijanje trave dovoljan je da jadnu ženu povuče sa sobom. Ona gazi u potok i saginje se da zagrabi vodu. Prvo se umiva, onda spušta koljena i na kraju cijelim tijelom liježe u studen. Širi ruke i gura lice sve dublje dok nije nosom dotakla zemlju. Hladnoća vode joj ne smeta, naprotiv, bistri joj misli i smiruje je. Ajša i Jusuf tu scenu nijemo gledaju par sekundi. Kao da misle kako je treba pustiti da leži u potoku, da joj to pripada. Onda joj ipak prilaze, boje se da se ne razboli. Gaze u potok do gležnjeva i podižu je. Ona se ne opire, poslušno kreće s njima.
Sjedaju u auto i šutke kreću. Presvukli su je i umotali u veliku deku koju Jusuf uvijek nosi u autu. Isprva je mirna, gleda kroz prozor. Ajša i Jusuf s olakšanjem misle kako će se sve završiti na ležanju u potoku i mokroj odjeći. Negdje na pola puta teta Amira počinje da govori. Ispočetka lagano i tiho spominje kuću i vodu, a onda sve glasnije i glasnije. Na kraju nariče i plače kao žene na sahranama: lijepa moja kuća, potopljena, izgubljena… Pa onda isto to za jezero. Ajša još na početku kuknjave kaže Jusufu da okrene auto i krene prema bolnici. Odgovara joj da je trebaju sačekati još koju minutu, možda se smiri. Kada se starica počela bacati i udarati glavom u staklo prozora, Jusuf okreće auto. Ajša ga ljutito gleda i govori kako ju je trebao slušati. Onda prelazi na zadnje sjedište i pokuša je umiriti. Ne uspijeva, ali je grli i ne dozvoljava joj da se ozbiljnije ozlijedi.
Brzo stižu u bolnicu. Visoki i snažni momak plave kose odmah prepoznaje auto. Ovo je već osmi put kako dočekuje tetu Amiru i njene. Odmah priprema nosila. Polegnu je i čvrsto vežu ruke. Bolničar nezgrapno naginje gornji dio svog velikog tijela i šapuće joj da će ubrzo ozdraviti. Ona ih proklinje i viče da su oni krivi što su joj uzeli izvor i poplavili kuću. Proklinje i državu i građevinsku firmu u kojoj rade. Ajša joj govori da ona ne radi u toj firmi i da je ona njena kćerka. Ali to ne pomaže. Teta Amira koristi priliku kada je Ajša prišla blizu i pljuje je. Krupni bolničar se pojavljuje sa injekcijom u rukama. Govori dvojici kolega da je drže čvrsto. Opire se i trza. Pokreti joj se usporavaju. Zaspi.
Sedam dana kasnije, mladi doktor strogog pogleda ulazi u sobu tete Amire i govori joj da može ići kući. Napisao joj je otpusno pismo i predaje ga Ajši. Dok joj kćerka rješava papire za izlazak iz bolnice, ona uz Jusufovu pomoć silazi niz stepenice do auta. Ne prestaje se izvinjavati zetu zbog izgovorenih ružnih riječi. Nije bila pri sebi, kaže. Jusuf se smješka i govori punici da će dobar ručak sve riješiti. I teta Amira se smije. Pita Jusufa je li Ajša ljuta zato što ju je pljunula. Jusuf kaže da nije i da Ajša sve razumije. Ne govori joj da je dugo plakala taj dan kada je došla kući. Nije joj bilo jasno zašto ju je majka pljunula, svoju kćer koja se najviše brine za nju i koja joj toliko daje. Jusuf ju je nekako umirio riječima da teta Amira nije znala šta radi i da su ludi starci uvijek takvi prema onima koji su najbolji prema njima. Ipak, nije očekivao da će se starica sjećati te nemile scene; mislio je da je to bilo u neznanju.
Sjedaju u auto i teta Amira se raspituje za komšiluk i rođake. Sve troje se smiju zbog nezgode koju je Selma doživjela na pijaci u Mostaru ne prepoznavši neku ženu što je ranije radila s njom.
Brzo stižu do njihove zgrade. Ajša uvodi majku u stan. Drago joj je što je ponovo u svome. Gleda u poznate stvari i uzima u ruke napola ispleten džemper sa završenom glavom jelena s velikim rogovima. Laktovima mjeri ostatak pletiva.
– Treba li ti još nešto, mama? Ja bih sada išla ako možeš ostati sama. Imam nekih obaveza. – pažljivo govori Ajša, procjenjujući majčino raspoloženje.
– Ništa se ne brini za mene, dobro se osjećam. Znaš da uvijek tako bude kada me puste iz bolnice.
Dok govori, starica gleda u smećkastu razlivenu liniju koja odvaja vlažni od suhog dijela zida.
