U svom novom romanu Sakramenti i kotlovina (njegovoj već šestoj knjizi a trećem romanu dosad) Radenko Vadanjel vraća se u vrijeme kratko nakon svršetka rata i dočarava stvarnost jednoga emocionalno mrtvoga, urušenog braka, disfunkcionalne zajednice ljudi koji nakon dugogodišnjeg zajedništva svakim danom sve više jedno drugome postaju strancima. To su dvoje ljudi čiji se životi nastavljaju po inerciji, a ništa vrijedno ni ugodno, ništa dostojno želje i volje da se dočeka, budućnost im, kako smatraju, nema za ponuditi. Pritom autor, slično postupcima iz svojih prethodnih knjiga, odnosno ponovno u obliku fragmentarne naracije, uz mnoštvo aluzivnosti i nerijetko rabeći eliptično pripovijedanje, ali uz veće doze ironije, često čak na granici paroksizma, i uz debele naslage apsurda, uvjerljivo dočarava besperspektivnost koja je na trenutke toliko izrazita, toliko nepobitna da to prelazi u grotesku. Melankolijom, pesimističnim ozračjem, tjeskobom i depresijom obilno su bile natopljene i njegove prethodne knjige, a takav je i novi roman i zapravo se već može zaključiti da Vadanjel dosljedno i ustrajno stvara zaokružen opus s djelima koja sva odreda problematiziraju ljude okovane egzistencijalnom mučninom, tjeskobom, ljude nemoćne i nesretne, ljude kao žrtve društvenih okolnosti i nepravdi, zarobljene bolešću, siromaštvom i besperspektivnošću, čiji su svagdani obilježeni strahom i nesigurnošću, a jedini bijeg od svega je prepuštanje letargiji i ravnodušnosti, mirenje sa sudbinom i postupnim nestajanjem.
Međutim, novi roman otkriva nam i Vadanjela humorista, Vadanjela ljubitelja Reisingerove i Matakovićeve crnohumornosti, komike bazirane na hipertrofiji, pri čemu humorno inzistiranje na pretjerivanju postepeno prelazi u tragiku, jer se čitatelju otkriva da je humor tu tek maska iza koje se krije golema tuga, čije je izvorište u svijesti o nemogućnosti, u svijesti o konačnosti, o nepromjenjivosti i neizbježnosti krajnjeg ishoda čovjekova. Pritom se u korijenu svega prepoznavaju implicitno sugerirane strahote rata, ratne traume koje čovjeka prate poput sjene, neumorno i neotresivo. S ostarjelim i apatičnim antijunakom zarobljenim u okoštaloj bračnoj rutini uz bolesnu ženu, Vadanjel stvara autentičan, naturalističkom grubošću uvjerljivo oslikan prikaz života kao pukog trajanja, života u lišenosti želja i htijenja, života u obamrlosti tijela i duha, i sa sve češćim pomislima o vlastitu skončanju kao „najpoželjnijoj zadovoljštini za sve neostvareno i neproživljeno, za svu nesreću koju mu je sudbina odredila“. A sudbina tog bračnog para nije omeđena samo siromaštvom, već i „pogrešnim“ krvnim zrncima, „pogrešnom“ nacionalnošću protagonistove supruge, zbog koje su u ratno doba trpjeli, najprije podozrivost, a zatim i prijetnje, a zbog čega se u suprugu izmjenjuju valovi okrivljavanja žene s valovima samookrivljavanja, radi same pojave takvih okrivljavajućih misli u njemu. I pritom Radenko Vadanjel kroz autentično, osobno, individualno, kroz intimitet pojedinca, njegovu psihičku, mentalnu, socijalnu ogoljenost, ogoljuje društvenost, na primjeru pojedinačnog zrcali kolektivno i univerzalno – individualno stanje koristeći kao odraz stanja u društvu.
Beznadnošću je ispunjen gotovo svaki redak romana, od početne deskripcije mirisa mokraće što se širi kuhinjom iz vrećice vječno okačene o struk teško bolesne protagonistove supruge, preko prizora umirućih, izgladnjelih životinja koje njih dvoje više nemaju čime hraniti, do junakovih neprestanih misli o eroziji i propadanju svega te svijesti o neumitnosti približavajuće smrti njega i žene mu, što se na koncu, na zadnjim stranicama i dogodi, ne posve i do kraja, ali kao najava skorašnje neizbježnosti. Roman je to mračne, grube poetičnosti, roman koji ljudsku smrtnost ogoljuje do srži oporim i vijugavim, meandrirajućim rečenicama punim metaforike i simbolike, te roman kojim se neki naš pisac najviše približio pesimizmu i simboličkoj ljepljivosti doslovnog i metaforičkog gliba Krasznahorkaijeva Sotonskog tanga, različitim tvorbenim načinom postižući sličan ugođaj, ton i atmosferu. Ipak, unatoč pesimizmu i besperspektivnosti, Vadanjel povremenim iskricama trpkog humora neutralizira tjeskobnost, ali i razvidnim čini da se iza protagonistove grubosti krije ranjivost, i da emocije i privrženost nisu nepostojeće, već je to način na koji se stvarnošću traumatizirani akter bori protiv sebe i suviška zbilje u sebi. Svjestan da je iz ljubavi potekao on će uprijeti sve snage da se ljubavi i vrati, da je probudi u sebi, da se ljubavlju bori protiv rečenog viška realnosti, i da oko ljubavi osovi nastavak svojega života, ljubav nastojeći učiniti sidrištem nastavka svoje egzistencije, ma koliko ona bila kratkotrajna te vremenski i životodajnim resursima ograničena.
Sakramenti i kotlovina, Sandorf, Zagreb, 2019.