(nenarodne epske pjesme)
HRONIKA RASPADA
Gledam satelitske snimke mesta koja su, pouzdano, rađala ljude
i to na način kako je Hrist, kažu, prvo u štali progledao.
Sad su tu golo stenje, vododerine, vukojebine ili šume lude
preprečene pavitištem, kupinom, panjevima što ih je mraz oglodao.
Razgrćem pogledom trn i glog kojim su napušteni puteljci urasli
i kolotrazi kojima se život dovozio u vredne i vesele kuće.
Već su pod koprivom, pelinom i paprati, o, otkada još zgasli
čuperci blagodatnog dima. Zajedno s vatrom pojelo ih bespuće.
Zalazio sam i u kuće gde su naslage prljavštine bile tek malo tanje
od kore lažnog i uzaludnog ponosa njihovih blagoglagoljivih domaćina,
gde se stvarno živela senka života a jedina stvarnost je bilo – predanje,
bez trunke obzira kojim se odvaja kukolj i trice trebe od kučina.
Gledao sam kristalnu i hitru vodu koja se od zdravlja rasprskava
i kroz koju promiču jata ribljih ogledala. A nedugo zatim
sretao sam i vodu od koje gvožđe ne rđa, već svetli! I to je ta strava
od koje bih da pobegnem, ali nemam gde da se vratim.
I opet na satelitskom snimku vidim opustele poljane kraj otrovanih reka.
I odem da proverim leglo tog smrada koji se na slici ne vidi i ne oseća.
I odista je to pustinja, jezivo beživotna kao da je jalova od pamtiveka.
I novo je samo to što je okružena sve većim planinama smeća.
A onda sam gledao usplahireno kolo potomaka baš onih bleštećih riba
kako bežeći od jedne smrti hrli prema otrovu još pogubnijem i jačem.
I bio svedokom kako se od toga cela reka talasa i giba.
I zanemeo i sam pred sudbinskim i nemim ribljim plačem.
I sve to gledam. I to me guši kao nepreležana i neprežaljena lepota.
Pa se okrećem. I evo me gde čeprkajući po davnim razvodima i svađama
sakupljam krhotine dijagnoza o skorašnjim infarktima, okončanjima života
i pravim uviđaj nad dušama na osnovu kamenja kojim su tela gađana.
Ja to po grobljima, sahranama, opisima srčanih udara, skaskama o šlogovima
prevremenim i postupnim hvatam život u greškama i nas grešne u životu,
i nalazim pukotine u uzornim predstavama zabludelih među bogovima
što te istovremeno i miluju i glade i obraćaju ti se kao skotu.
Zavlačio sam se u rodoslove drugova što su skončali kao samoubice
i video kako su zabludeli jer su se kleli u pretke umesto u potomke.
I pokušavali da žive od tuđe i stare slave. Hodali su ko vejke, nasumice
vrludajući u sladunjavoj i praznoj istoriji sve između zamke i klopke.
Evo, sad iz raskola i rastanaka naknadno uviđam laži našeg detinjstva.
Mrvi se i rasipa u paramparčad idila pritvornih i izopačenih uzora.
Ostajemo sami dok u nama srce i dalje pokušava da lista
među gnjilim željama i ljubavima od kojih je svaka nova od stare gora.
ROĐACI PO PRAZNOJ LINIJI
Sećate li se kad ste crtali porodično stablo
koliko je grana bilo stvarnih, koliko izmišljenih?
I kako je ono, što je više raslo i bivalo šire,
pod pustim željama i venulo naglo.
Množili ste nam rođake po linijama raznim:
beskrvnim, jalovim, tuđim, privedenim.
Stric je babi postajao ujak, baba teči otac.
Kao u psovkama i šalama praznim.
Tako ste povest pretvarali u splačinu,
u pomami za krvnom vezom previđali bližnje,
mostove, susede, potpore i uzdanice.
Tako ste i baštinu vrgli u majčinu.
Čija je onda ono kost ispod živog kreča
u jami, u karakazanu, u baš bunaru,
u zemunici, u potleuši, pod crnim kamenom?
Ta, to je bio tvoj rođeni teča.
Još i sad se diviš kako su ga klali,
kako su mu svirali kroz dragu lobanju
krvlju umrljavši panj u Radovanju.
Već ga nije bilo, kad si bio mali.
I rasli ste tako s lažnim rođacima.
Veličali utvare, sanđame, vampire,
Otimali se o vešce, prekradrali vukodlake,
išli na časove sa mrtvim đacima.
I stablo je vaše rastući u mašti, stvarno uvenulo.
„Na parove razbroj’ s’, dva koraka napred.“
Pred streljačkim strojem i bez budućnosti
uporno kličete – baš nam je krenulo!
PRIPEV
Pod tihim svećama u kafani „Kod složne bratije“
crta se plan za odsudni i sudnji dan. Strategija glasi:
„Svi ovi u rashod, pred pušku, pod nož,
a za pod onu šljivu nek’ se izdvoje – dobrice i matije!
KISELO DRVO JEDE SRBIJU
Ono se kloni atara i potesa kojima je već ovladalo žbunje,
Nema ga u carstvu divljih kupina i čkalja.
S njima je rat završen. Iako se pobedničke zastave kriju.
Samo vične oči vide poplavu što se iza brda valja,
Zelenu, neprimetnu i neprestanu. Kiselo drvo plavi Srbiju!
Eno ga na simsu, u ragastovu prozora, uz odžake kuća
čija oronula lepota vapi za odbeglom lozom.
Iza bledih iscepanih firongi što goropadnu paučinu viju
Smenjuju se venci miševa i kola vampira. Plaču za vozom
senke onih što nikud nisu putovali. Kiselo drvo gazi Srbiju!
Ono ulazi u napuštene vinograde. Njih posebno voli.
Razmnožava se onako kako nam savetuju da množimo decu.
Zalazi gde su se belele bačije, a sad samo nerasti riju.
Eno ga po utrinama, vododerinama predelima nalik onim na Mesecu.
Ćutljivo, uporno, vredno, neumitno. Kiselo drvo jede Srbiju!
Voli da je blizu ljudi, njihovog nemara, a naročito kraj odlutalih duša.
A zeleno je i nemo, s njim nema pogađanja, ni svađe.
Ne možeš da mu se naljutiš, da pucaš na njega kao na komšiju.
Ej, pred Generalštabom eno njegove šume, u svaki kutak zađe.
Tušta semena mu šušti i prede na vetru. Kiselo drvo gađa Srbiju!
Ono je šuma, nije ni zver i ne ume da mrzi.
Potiskuje nas onoliko koliko smo sami sebe potisli.
Usred hladnih ognjišta, na crkvištima, na satrulim oltarima gde sećanja bdiju
Ono nije ni namćorasto, ni preko, možda ni kiselo koliko smo sami prokisli.
Zgodno je za utehu što nas nema više. Kiselo drvo potapa Srbiju.
Među zatravnelim zidinama pivnice – sedamdesetogodišnje deblo.
Ukorenjuje se u suvi liskun oko zatrpanog kladenca.
Lisnata iredenta nastupa tiho i čisto, gazi armiju
nestalih ljudi. U blistavom zelenom pohodu bez premca
pokolenja otiču, nestaju, nasleđuje ih drveće. Kiselo drvo jede Srbiju!
PRIPEV
Kiselo drvo plavi Srbiju
kap po kap zastire kućišta
to Bog sadi novu Šumadiju
po dvorištima gde je ostalo – ništa.
Kiselo drvo gazi Srbiju
korak po korak kao mrski narodi.
Uz svako stablo vidim sklupčanu zmiju
kako palaca u neočekivanoj slobodi.
Kiselo drvo nagriza Srbiju.
Ona mu daje priliku svojim uzmicanjem
razvaljena, rasuta, zamađijana u bezvrednu tapiju
smanjena učmalošću, bezrodicem i klanjem.
Kiselo drvo gađa Srbiju
zagledanu u kolevku praznu
dok dopušta lažnim prorocima da liju
lažne suze na božju kaznu.
Kiselo drvo potapa Srbiju
zagledanu u nebo. Postoji li Noje
za bujicu šuma što se viju
nad glavama koje ne postoje?
Kiselo drvo jede Srbiju.
Semenka po semenka šume nadiru,
duše uzmiču u mišju rupu se kriju.
Nebesko carstvo, nemoćno, sanja sekiru.
JUTARNJI PROGRAM
TV prilog iz Prizrena, 24. mart 2004.
na petu godišnjicu početka bombardovanja
Ispred crkve u Prizrenu, u mladoj martovskoj travi
leži bronzano zvono, benzinska kanta kraj njega!
Nad nemim zvonikom kovitlaju besovi bezglavi
mešani s vonjem benzina i čađi garavih greda.
Zaumna slika iz pakla na našoj mrtvoj javi.
Čujem jauke bronze kako bauljaju u tome blatu.
Sve prigušeniji i tiši, tonu kao u grob.
Kome da se požalim, jadan? Mrtvom il’ nerođenom bratu,
il’ susedu kog nemam. I njega stisla ta kob
što sve nas vuče nadole ko mlinski točak o vratu.
Ropac nemoga zvona glasniji je od njega samog.
Čuju ga samo tankoćutni i glave što dublje rone,
ne samo kroz bistru vodu, već i kroz mulj i talog.
Prostoti što buja ko korov i praporci ko crkve zvone
i površnost opšta nije pred nebom nikakav zalog.
Pod mrtvim rukama, naravno, i zemlja ostaje pusta.
Uvela zvona se množe ko lelek prizrenske bronze.
To zvono oglašava ludost, slepu ko magla gusta.
Moram da kriknem danas, pa nek se vekovi groze:
Srbije onakve nema kakve su puna nam usta!
PRIPEV
Uvela zvona se množe. Kao i mrtve ruke. Zemlja ostaje pusta.
Koga oplakuje danas, koga je zvala juče
Oblaćena prizrenska bronza.
Ludost se širi ko bolest, ide od usta do usta.
To je i moja sramota. I moja mrtva loza.
RAZGOVOR S NEROĐENIM UNUKOM
Vidiš, sinko, ovo što se mulja, što plazi i gmiže
tu ispod nas. To je ono što je nekad bilo voda,
ono isto što tvoji nesuđeni vršnjaci ponekad piju
zahvatajući je neznano otkud. Ona je tekla tu pre ovih nepogoda.
Dugo, dugo pre nego što se pretvorila u tu ljigavu, zelenu zmiju.
A ona grdoba preko i ovo grotlo ispod naših nogu
to se, nerođeni, u ta vremena obalama zvalo.
Ali, to je bilo tako davno, kad je voće živelo na drveću.
Vremenom je sve to, i još štošta ocvalo, ucrvljalo i propalo.
Na površini bivše reke sad čaramo opštu nesreću.
A kao što sad tebi govori deka, meni su pripovedali starci
o vodi koja je ovde treperila poput hiljade zelenih očiju.
Pila je iz nje zemlja, pili su ljudi i pila je trava, ako znaš to šta je.
(A možda i ne znaš jer mi jezikom vučjim sad opisujemo dušu ovčiju.)
A posle su je pile i popile mrtvaje i nad mrtvajama mrtvaje.
I sjatila se uz nju nerazumna pokolenja što pljuju u izvor iz koga piju.
Što ne čiste ispred kuće a vekovno đubre, crkotine i tešku rđu
prebacuju, podmeću, ma i lansiraju preko zida i plota.
Što tumaraju i sele se iz kužne kuće u novu, još grđu
uvaljani u sopstveni gnoj sluz i tuđe perje. A ta se sramota
valja kao opšti usud, kao ova mrtva i okaljana reka
prelazi sa zbunjenog oca na ludog i zbunjenog sina.
Pod usevom otrova ugiba se naša izmrcvarena njiva
Iz godine u godinu sa nje se žanje čemer, pelin i paučina.
Dan je pokopan, sutrašnjice nema, a mene peče prošlost neugasla i živa.
I znam, ove reči su monolog sa nepostojećim tobom.
I bojim se da te nikada osim u ovoj reči i neće biti.
Nisi, voljeni, mogao biti ni začet usred toga neumnog klupka.
Zato će oni što još pamte vode – reke iz očiju proliti.
Znalo se to još onog dana kad je jasnim koritom potekla ova dušegupka.
SONET O BESPRIZORNIMA
I u našem mestu bilo je jezivih spodoba za plašenje dece.
Ne onih iz legendi, skaski, iz memljivih naslaga mašte,
već pravih, prljavih, podbulih, iz trošnih kuća u dnu bašte,
pokunjenih i razvratnih, jedni podobni đavolu, drugi nalik na svece.
Vukli su se poljima, niz reku, spavali pod nebom, na sagu prašine,
prosili, pijančili, krali. Pod usmrdelom kožom skrivali neku muku
kao grudobolni grudobolju, tužni tugu, kao grbavci svoju guku.
Možda su i plakali u sebi, ali se nije videlo ispod kužne površine.
Nosili su razna imena, dok prava, krštena, niko nije znao.
Odbegli od očevine i očinstva služili su svima za psovku i sprdnju.
Ali, na pasja kola su i oni nas, kad smo ih bez griže tukli i rezilili.
A, evo, sada na sebi osećam njihovu kletvu i tešku grdnju.
I vidim da su u našoj propasti s nama bili da bi nam se umilili.
Jer svi sad već sličimo njima, kivni što zbog toga nikom nije žao.
PRIPEV
Čuješ li zvono kako odozgo zvoni
od njegovog glasa sve pod nebom zri
Nekadašnji oni – budući smo mi!
RAT ČOPORA
Čopori pasa promiču ulicama, smetlištima, među ljudskim čoporima, svuda.
Zaziru psi od ljudi, beskućni od skućenih, mirni od podivljalih i besnih.
Najbolji prijatelji se već odavna glođu , oboje postaju pasmina zla i suluda.
Zato se vijaju zubima, noževima, puškama, zato su u zajedničkoj koži tesni.
Psi reže i ne govore, a ljudi znaju i ni pod pretnjom laveža neće da priznaju
da su prvo čuvari podivljali i prolutali a potom im se tek i kučad otrgla.
I sve je više njih, poput pasa, samo ne znaju za odanost i ne umeju da laju.
I nije se, braćo i sestre, samo ova pravica u takav nered i nesklad izvrgla.
Gledam, draga pastvo, kako se spremaš za susrete sa napuštenim okotom,
sa dojakošnjim miljenicima, sada nesrećnim i divljim. Čim ljudi nanjuše
blizinu lutalica, počnu da smeraju ono što misle da im ovi smeraju. I potom
neki se ulukave, neki uprepodobe, neki se, bogme, podlo naljute i naroguše,
krenu na jadnu paščad kao na ljude, s jedom, prezirom, škrgutom i ropotom.
Mi ljudi, takve i u crkvu puštamo, a za pse verujemo da nemaju duše.
PRIPEV
Možda nam igra sa psima
izgleda strana i nedovoljno znana.
Ali, to isto radimo i s decom.
Pa i ona sa nama.