Žuta koverta sa pečatom bratove škole – Nešto pravedno, uvoz riječi iz Danske – Tri šljive na tintari, sastanak kod direktora škole, trojica na jednog – Smijemo li reći jabuci da je voće? – Metamorfoza u Janjeće Lice, jedna dobra čaša ruma – I ta se kula sagradila, Bosanci mirni naoko, genetika, usrećitelji Bagdada – Adolescentsko pašče, D’Artanjan, knjige su važne, ali ne mijenjaju svijet – Imena Gospodara rata, majci se odmah povraća – Otac u lovu na čist vazduh.
Pravda – nepravda? Mnogo je vode proteklo rijekom Taljamento – tako bi rekao Fabiano – od onog dana kad je majka otvorila pismo u žutoj koverti, sa pečatom bratove srednje škole.
„Šta si počinio, crni Braco, da se moramo hitno javiti direkciji!”
Crni je prvo slegao ramenima kao da ne zna razlog tom pismu, potom je procijedio kroz zube: „Nešto…”
„A šta je to nešto, drago dijete?”
„Nešto… Pravedno!”
Nismo saznali šta je to pravedno nešto ni kad mu je otac postavio ista pitanja. Tek sutradan, kad je majka telefonirala sekretarijatu, saznali smo da je Braco jednom učeniku napravio tri-četiri šljive na tintari. Šljiva je uvoz iz Danske! Kad je jedanput, na proputovanju iz te zemlje za Bosnu, kod nas svratio jedan školski drug mog oca sa dvojicom sinova, Braci se taj sinonim za modricu strašno dopao. Jedan od njih, onizak, robustan dječak, neko vrijeme je trenirao ragbi. Ali je odustao zbog šljiva, najviše po tintari, dakle po glavi, bez kojih se sa treninga ili utakmice nikad nije vraćao kući. Iz razgovora sa gostom izbilo je da ga je prošle godine napustila supruga. „Brakovi raseljenih lica pucaju kao tikve…”, rekao je bez posebnog uzbuđenja. „Možda će se predomisliti?”, rekla je majka. „Ko? Ona? Samo budala bi se vratila iz uslova koje moja bivša ima u novom braku…”, rekao je nemarno odmahujući rukom. „Šta možeš, živiš sa vlastitom ženom i ne znajući da se ona jednog dana može svidjeti nekom drugom, a njoj i taj drugi i ugodniji život… A ja? Imam dobar posao, a i žena mi naleti”, zaključio je on ravnodušno.
Odoh ja daleko – to nema veze sa šljivama koje je nasilnik, bullo, zaradio! Izbile su na njegovoj tintari jer je Braco branio jednog svog druga iz razreda, na kojeg se već neko vrijeme bila ostrvila grupica nasilnika starijih od njega. Odbranio ga je, i to vrlo uspješno! A potom? Otac onog bulla, čim je vidio šljive, Bracu je prijavio direktoru i – evo pisma našim roditeljima.
„Kad mi se noge tad nisu podsjekle, neće nikad!”, rekla je majka po završenom telefonskom. „Crni Braco, da si nam barem ti sam rekao šta si poradio! A ne ovako…”
„To je najopakiji bullo… Dobio je to što je tražio”, odgovorio je moj brat.
„A sad – jezik za zube!”, zagrmio je otac. „Problem nasilja trebalo bi da rješavaju profesori, direktor – ako treba i policija, a ne ti…”
„To je jedno vrlo zanimljivo trebalo bi…”, Braco nije izdržao a da ne odgovori.
„Ne prepirite se više!”, rekla je majka pa se obratila sinu. „A sad sjedi za stol i sve mi detaljno opiši!”
I tako, stigao je i taj dan. Ah, kakav dan! Majka, uzevši slobodne sate, snabdjevena Bracinim opisom svega, pripremala se i cijele večeri. Koračala je po cijeloj kući i nešto mrmlja
la sebi u njedra to-i-to će, eto, reći sutra – to jest, ako bude potrebno. Ocu je rekla da ni ne pomišlja da bi otišao na taj sastanak.
„Zašto ti, a ne ja? Ili oboje, a?”, otac se tome protivio, ali je popustio pred njenom tvrdoglavošću.
U direktorovom uredu majka je dugo posmatrala situaciju, i gledala ustranu – eto, kao da je ona nekog izbubala. (I meni i mom bratu morala je objasniti da je glagol izbubati sinonim za ono pravljenje šljiva po tintari!) Za razliku od nje, bullov otac nije zatvarao usta: „Ne može to tako, da se moj sin vraća kući u takvom stanju! Istukao ga je rođeni nasilnik. Inače, kako bi moj sin onako loše prošao?”
Tada je majka ustala sa stolice: „A kako je trebalo da prođe, gospodine taj-i-taj, i zašto se vaš mirni sin dosad nije vraćao kući u takvom stanju?”
„Pa…”, zamucao je otac izbubanog. „Ne znam, možda zato jer je fizički jak… Nikad dosad iz škole se nije vratio prebijen.”
„Ne znate, a? E, sad znajte da su se mnogi vraćali kući prebijeni i to zaslugom vašeg sina… Koji onog dana nije bio sam, sa njim su bila još dva bulla! Koji su odmah pobjegli…”
Ne, ni direktor to nije znao. I čudio se tom svom nepoznavanju svih detalja. Bullov otac je oštro protestovao – neka gospođa ta-i-ta pazi kako se izražava, njegov sin nije bullo. Majka je na to rekla da je ta opomena smiješna, kao da neko jabuci ne smije reći da je voće. Zbunjen, bullov otac je mrmljao nešto o njemu nejasnoj vezi jabuke i cijelog problema zbog kojeg su se sastali. Majka mu je odgovorila da to iziskuje dublje razmišljanje, a zasad bi bilo dobro da on dublje razmisli o ponašanju svog sina, da ga pritegne kako bi mu priznao i druga počinjena nasilja. Utom je bullov otac cinično primijetio da je majka strankinja, zato joj oprašta neznanje o pravilima privatnosti. Direktor je reagovao oštro – on taj termin ne odobrava, škola je javna ustanova u kojoj je garantovana jednakost svih učenika. Bullov otac je na to krivio lice i mrdao obrvama. Majka je rekla da jeste strankinja, ali od onih kojim je smiješno što je prijavljen učenik koji je branio drugog dječaka! Direktor je oborio glavu i počeo da škraba nešto po listu papira na stolu. Onda je majka izjavila da je teško gledati kako neko nekog tuče, i to trojica jednog. Bullov otac hladno je izjavio da prvi put čuje o drugima, u društvu njegovog sina. Ako su bili tamo, zašto su pobjegli, zar nije trebalo da zaštitite njegovog sina? Uz to – ako su i oni zaradili modrica, zašto njihovi roditelji nisu tu, barem kao svjedoci? Na to je direktor lupio rukom o stol i rekao bullovom ocu da je to ipak previše s njegove strane.
„Jeste, tako je smatrao direktor, ali meni je sve zavonjalo na prijavu protiv Brace, a ne protiv onog bulla i njegovih kompanjona!”, požalila se majka. „Dakle, prijavom policiji, dragi moji! Ali otac onog dječaka kojeg je Braco odbranio, neki miran čovo, koji je tokom cijelog sastanka ćutao, otvorio je usta. I to baš kad sam pomislila – možda je gluhonijem?”
„I roditelji žrtava radije ćute…”, upleo se otac.
„Ne, čovo nije gluhonijem. Kad je prozborio, bio je jasan: on, u tom slučaju, ne samo što bi se obratio lokalnim dnevnim novinama, već bi podnio prijavu i protiv škole, i onog bulla, i njegovog oca, koji, kad je to sve čuo, načinio je janjeće mirno lice. ‘U redu…’, rekao je bullov otac, preobražen u Janjeće Lice, ‘nema potrebe da se stvar produbljuje, najbolje će biti da se svi raziđemo mirno.’ E, da ne povjeruješ svojim ušima. Ljudi moji, kakvog svijeta ima!”
Dok je majka, naravno u Bracinom odsustvu, pokušavala da nam vjerno dočara cijeli razgovor, otac se uzvrtio po sobi – sjedne, ustane, korača, duboko udahne, opet sjedne. I tako, sve dok nije povikao žureći napolje: „Kakav je ovo svijet? Vazduha! Trebam ga na kubike!”
Kad se otac bude vratio, upitaće majku šta je bilo potom.
„Nije bilo nekog naročitog potom”, rekla je. „Meni je direktor kazao da je, što se tiče Brace stvar završena, a bullovom ocu – koji je utom počeo da se prenemaže, te ovo, te ono, te današnja mladež, te problemi na poslu – neka ostane u njegovom uredu…”
A bilo je i potom, to ja znam. Koliko je bilo naročito? Kad se vratila kući, majka je u čašu za vodu nasula ruma, onog za kolače, i iskapila je do dna stojeći kao da je stup a ne živo biće. Nikad prije nisam je vidjela da pije žestoko piće, ali da kaže i ta se kula sagradila, to sam već čula. Naravno, na sastanku nije rekla ništa o pitanju koje se njoj i ocu motalo kroz glavu. Dakle… „Otkud Braci takva borilačka vještina?” Istog dana – ili dan kasnije? – misleći da nisam u kući, otac je rekao: „Ta stvar je vjerovatno genetska.”
„Genetska?”, rekla je glasom koji je odavao njenu duboku začuđenost.
„Jeste, genetska! I to na širem planu”, nastavio je otac, „jer većina nas, Bosanaca, ipak je ratoborna.”
I tako, skrivena iza kuhinjskih vrata, sa čašom vode u ruci, umjesto da imam više vremena za učenje, posvetila sam se prisluškivanju. Tako sam čula i očeve riječi o Bosancima, mirnim samo naoko. „Onda, iz tog mira – svašta izbije. I u najmirnijima proradi gen nasilja, i to kad se najmanje očekuje.”
„Ode ti daleko”, prekorila ga je majka.
„Da su nam geni drugačiji, zar bismo se međusobno ovako unesrećili – komšija na komšiju je nasrtao, kao da se nikad nisu vidjeli, ni čuli!”
„I drugi nasrću”, rekla je majka meni dotad nepoznatim patriotskim glasom, „nismo usamljeni u nasilju…”
„Nismo?”
„Nismo, dragi moj, zar ne vidiš koliko je te tvoje genetike po svijetu! Eto, ko je usrećio Bagdad? Ko sve vodi one silne ratove po svijetu? Nismo valjda mi zakuhali zlo na sve četiri strane svijeta? Gledaš li ti televiziju? Vidiš li koliko je te genetike u rukavicama!”
„Gledam, kao i ti… A ti sad ode predaleko”, prigovorio je otac. „Ali, ne zaboravi da je rat u Bosni ipak bio jedan od endemskih!” Ne, ona neće imati ni trun volje da nastavi razgovor o njoj ipak krupnoj temi. „Braco nije morao baš onoliko namodriti ono nasilno pašče adolescentsko.”(Pašče? U prevodu – pas ali oštar, ljut. Ona misli da je i podmukao.)
„Zar Braco”, vajkala se majka, „nije mogao napadnutog zgrabiti za ruku, pa s njim u bijeg? Ili, recimo, ako ga je već jednom ošajdario, zašto mu je napravio još jednu, pa još jednu šljivu?”
„Očito nije”, vajkao se otac. „Valjda neće postati školski D’Artanjan?”
Nisam znala ko je taj tip, lakše sam razumjela šta znači glagol ošajdariti. Od pomoći su mi bile šljive.
„Ko je D’Artanjan?”, upitala sam oca, naveče, istog dana. Uputivši pogled majci, brz i nedvosmislen: „Ona! Čula je naš razgovor, ali kako?”, objasnio mi je ko su musketiri i ko je autor romana o njima. „Čovjek današnjice čita malo ili nikako…”, rekao je. Tako, da ne bi konstatovao kako i ja malo čitam? Ali ja sam njegova kćerka, koja želi postići nešto, na drugom polju! „Ne čita i zato što je dovoljan sam sebi. Sve više, sve više! A književnost je važna, Valentina…” Utom mi je izletjelo, bez premišljanja: „Važna je, ali ne mijenja svijet. Samo progres mijenja svijet! A progresa nema bez nauke…”
Cijelo vrijeme majka nas je samo posmatrala. Iznenadno je progovorila: „Među onima što su zakuhali rat kod nas, bilo je i načitanih i nauci odanih. A rat im je, svejedno, bio kao voda ribama i zrak pticama…”
„Nisu svi obrazovani ljudi bili takvi!”, uzviknuo je otac.
„Nisu, ali neki – i malo više nego neki – jesu…” , rekla je majka mirno.
Dosad nisam zapisala da njih dvoje nikad nisu spominjali imena, kako ih je neko nazvao, gospodara rata u Bosni i drugdje u zemlji koje više nema na karti Evrope. Ni njihova, ni njihovih bližih saradnika. „Čim na njih pomislim, odmah mi se povraća…”, rekla je majka jednom prilikom. To objašnjava sve? Ali ni Tita nisu spominjali, ni, kako neko misli, vrijeme komunističke utopije. „Bio je, sada ga nema. Pokušao je da nam ostavi u nasljedstvo jedan način života i rada, ali su se nasljednici posvađali, i to masovno. Testament je često uzrok razlaza najbližih srodnika…”, rekao je otac drugom prilikom.
Mislila sam da će odgovoriti, ali otac je zaćutao i rekao da mora izaći u šetnju, u lov na čist vazduh. Da nekom srećom pišem hroniku, bilo bi dovoljno samo ovo: tog-i-tog dana Braco je odbranio jednog slabašnog učenika, žrtvu bulizma. Za rum, Janjeće Lice, razloge očeve želje za čistim vazduhom i D’Artanjana u pravoj hronici ne bi trebalo da bude mjesta. Sve sam uvjerenija da hronika traži samo sažetak svake stvari. Hm, ipak bih zapisala da je majka, u jednom trenutku, dodala kako se na onom sastanku u školi sve zagladilo, ali ona ne vjeruje da će sin Janjećeg Lica i kad odraste biti drugačiji, ni da ima mnogo ljudi sličnih ocu napadnutog dječaka?
(Žirafa u čekaonici, Ultimatum, Beograd 2018.)