APEL ZA HRANU
Koliko je sati?
Moje vrijeme stoji.
Ne dižem pogled
Da ga ne pokrenem.
Rub je stvarnost stvarnost
I istina
Iz koje ne mogu izaći.
Tisuću cipela odzvanja
Pločnikom.
Ostavlja trag ili ne.
Kada rub popusti,
Strmoglaviš se
I to je,
Valjda,
Kraj.
Da li ga stvarno priželjkujem?
Gladna sam. Žedna sam.
Slijepa za ovaj svijet.
Tu je tvoj miris i znoj
Ispod koljena:
Možeš odvojiti marku
Nani za hranu.
Znam da možeš!
LOPOVI HARAJU
Ako uočite sumnjive osobe
prijavite ih policiji –
pakat je na telegraskom stupu
dvadeset metara od policijske kućice
koja čuva zastoj
i diplomaciju.
Psi lutalice, ni živi
ni mrtvi,
utonuli u buku radnih strojeva.
dva radnika nožem buše
konzervu,
treći dobacuje nerazimljivu,
u vjetar prosutu
rečenicu.
Moguće da je psovka,
moguće poziv na obrok
i predah.
Podrhtava žica na ogradi:
turoban znak u svijetu
žica i ograda.
U nekoj kući,
neznano kojoj,
vjetar zalupi vratima.
Sva stakla u kući
skupljena u jecaj:
bolan odjek krhkoće
I nesigurnosti.
Jeka niz Koševsko brdo,
Zvuk jutarnje molitve:
Trudna žena s djetetom
u naručju
pada u zagrljaj druge
trudne žene:
Ne psuj!
Ne kradi!
Uzmi što ti je ponuđeno!
CAFÉ REVOLUCIJA
Prvi sarajevski espresso zbio se
na trgu Ljudevita Gaja.
Café Revolucija kao mjesto
i kao vrijeme.
Koje vrijeme?
Vjetar pred oluju
raznosi novine
uličnih prodavača:
i on želi oteti
jedini preostali posao.
Prodoran smijeh žene u roza tenisicama,
prijekoran pogled druge
u žutom kombinezonu.
Prolazi znanac: vidjet ćemo se, žurim, kaže.
Gdje ćemo gledati utakmicu?
Kasnije, u parku nasuprot, veliki ekran:
grobna tišina za poraz i za pobjedu.
U Revoluciji turisti jedu salatu revolucija.
Revolucija, kažu, jede svoju djecu
i svoju publiku.
Nailazi taksist obrijane glave:
Odakle si? Iz Srbije?
Iz Zagreba!
du
du
du
du
du
du
du
du
Ovo je tvoja ulica, ne znam gdje je taj broj,
izađi, majke ti, da ne vrludamo!
Osam minuta. Šest maraka. Vozdra!
Par klinaca žvali se u mraku.
Je li ovdje 29?
Ne znamo, nismo odavde!
Zgurena figura iza grma jorgovana,
djevojka, čini se,
ne skida oči s ljubavnika.
Broj 29?
Ne znam, nisam odavde!
Spotaknem se na stubištu
i pljusnem u golemu,
golemu lokvu:
Sam si! Probudi se!
Novi dan samo što nije počeo.
GRAFIT
Još jedan dan kojemu nedostaje sunce.
Osmijeh na licu uljepšava ulicu!
kaže minijaturni grafit na rampi ispred banke.
Lica oko mene, ranjena i otvorena,
druga skrivena u slojevima kozmetike:
osmijeh se smrznuo u grimasu.
Grč na licu vremešne žene na štakama
koja preskače ogradu i krade višnje,
sočne i krvave, cijede se po prstima.
Bodri je mlada žena iz susjednog dvorišta:
Uzmi još koju, tako su lijepe, nitko te ne vidi!
Silazim stubama u ulici Halida Nazečića,
skojevca i atentatora na Maksa Luburića:
višnje su crvene, ruže su rumene,
Promjenu dočekujem u Kranjčevićevoj.
Podižem rampu: ulazi sunce i
raskošan osmijeh s njim.
To više ni smrt ne rastavi.
F. G. LORCA
U antikvarijatu Mabela
kupio sam Lorcinu knjigu
Umro od ljubavi
iako znam da su ga ubili
Francovi fašisti.
Iako znam i da barem
njih nije ljubio.
Možda baš zato –
otelo se praznom Skenderijom.
Žena na ulazu s treskom je
zalupila željezna vrata
i s oljuštenog su stropa
popadale plave
i ljubičaste zvijezde.
Roj usplahirenih mušica
formirao je oblak
na pustopoljini
modroga stakla
koje ne reflektira.
Fotografija: Jean de Breyne
