Štrample
Voli okus koljena. Ljeti ga jede izravno s kože, zimi kroz štrample sve dok se na jezik ne izlinjaju pamučne dlačice. U glavi nataknutoj na koljeno dijete slaže stvari koje zna.
Mrav zgnječen prstima miriše na ocat. Leptir na puder. Krtica na frak. Po koži se mogu kotrljati sivi valjušci prljavštine. Stari se ljudi osjete na baršč. U masnoću pod noktima uvlači im se iverje. Ima grbavih i ludih ljudi, ali ne i pasa i ptica. Dok siše slano koljeno, dijete zna: jedina stvar koja čovjeka dijeli od svijeta jest koža. Zahvaljujući njoj neće se utopiti u neizmjernosti stvari.
Češalj
– Ako pronađeš uš, dobit ćeš novac! – kaže djed.
Na stolnjak stavlja dvadeseticu i češalj s nabijenim gustim zupcima.
Mesnata glava: gledam je odozgo, stojeći na stolici.
Češalj ore kožu – kuda prođe, ostavlja bijele linije koje za tren postaju ružičaste. Glava se spušta. Djed drijema.
Nekoliko dana kasnije ima ruke od voska.
– Hajde, ne boj se, poljubi! – lagano me guraju.
– Poljubi u ruku.
Prilazim i ljubim. Koža je kao da je nema: netopla, nemekana. Pod njom nitko ne stanuje. Kutiju u kojoj su bile čokoladice mogu zadržati. Vadila sam je i njušila, tako su se u glavi slatkiši vraćali jedan za drugim, kao da su pravi. Kutiju u kojoj je bio djed treba zakopati. Ali možemo ne što njegovo uzeti.
– Uzmi što želiš.
– Želim džemper.
– Sav je od znoja, stvarno ga želiš, tu krpu?
Džemper opran od djeda visi na štriku. Još vlažan džemper peglaju od djeda. Taj džemper ne želim, više ne.
Ne pitam smijem li, uzimam češalj. Ne pitam, dakle kradem, ali me nije sram. Na njemu je još uvijek djed. Uzimam tebe, češlju, za uspomenu.
Žličica
Pokojnici šećere samo onda kad im gurnemo žličicu u ruku i sami opisujemo kružnicu po dnu šalice. Kristalići šećera imitiraju tornada, zračni vrtlozi postavljaju listiće čaja na vrtuljak. Vrte se i nakon što su se žličice, odložene na tanjuriće, ohladile.
Neka bude pokret. Neka mrav bježi preko stolnjaka vukući mrvicu kolača. Treba nam osa iznad stola. Neka nešto zuji. Neka ukine tišinu te scene, prije nego što po kojnici progovore jezikom koji smo za njih sastavili od tankih papirića sačuvanih riječi. Prije nego što se skrije mo iza njihovih leđa i počnemo govoriti umjesto njih, zamišljući da miču usnama. Kasnije ćemo nad tanjure pri nijeti njihove prste koji će razlomiti kekse, pokupit ćemo mrvice jagodicama koje ćemo mi polizati. Na kraju, umorni od težine marioneta, spustit ćemo njihove ruke na koljena, prihvaćajući da tu završava i popodnevni čaj i uspomena.
Pokojnici se ne odijevaju sami. Mi to činimo za njih. Isto je i sa češljanjem, brijanjem, stavljanjem ukosnica i zakopčavanjem manžeta. I sa stavljanjem na štednjak i s micanjem čajnika koji pišti.
Treba im očistiti cipele. Liznuti za njih poštanske markice i poslati pisma koja neće stići nama. Neće se sjetiti ničeg čega se mi za njih ne sjetimo, pa tako i na nas misle našim mislima.
Događa se da sjede s rukavicama i vunenim kapama kad je vruće. Ili s kapama od snijega – pokraj smrznute rijeke, gdje smo ih zaboravili prošlog proljeća.
Dijete ostavlja djeda nad šalicom čaja. Sutra će opet doći i zašećeriti ga. I opet. Sve dok ne potroši sav šećer na svijet.
Kamen
Ni kesteni ubačeni u džepove ni ukradene jabuke nisu djeci tako teški kao tuga. Zadatak je tuge da dođe i bude. Ništa više. Ostalo je na čovjeku – ako je prihvati, tuga će narasti kao zakotrljana gruda snijega. Oblijepit će svaku misao.
Ljeto je. Dijete stoji u dvorištu, ima otvorena usta kroz koja se dimi zanijemjelost nad svijetom. Tuga leži pored njega. Ne topi se. Čak se ni ne znoji.
Dijete zna, odnekud zna: nijedna stvar ne pripada sebi samoj. Ni prugica na pčelinjem zatku, ni dlačica na užetu od konoplje, ni list koji pada. Oni su dijelom svega. Kako vidjeti sve ako uokolo ima toliko stvari i svaka od njih želi da je se upozna?
Dijete osjeća uzbuđenje. Započinje u glavi, klizi između nogu, golica, kao da ga netko dodiruje perom. Dodiruje tamo. Zna: hoću sve. Također zna – bez upoznavanja svake stvari posebno, neće dosegnuti sve. Tu golemost nitko ne može provući kroz mlin ruku i misli. Nemoguće je. Kugla tuge hrani se ledenom riječju „nemoguće”.
Dijete zatvara usta. Polako ide kući. Putem nailazi na kamen.
