Lord Carl von Corona upravo je plesao s jednom od mnogih zbunjenih dama na zabavi. Njena duga, barokna haljina pri dnu je pokazivala tragove crnog laštila za cipele. Lord se tijekom plesa smješkao, dok je dama radila grimasu koja ukazuje na grč u trbuhu. Nakon nekoliko tišinom ispunjenih okretaja, svirači su odložili svoje violine, a dama se nespretno naklonila i odjurila na drugi kraj prostorije, ostavljajući Carla u potrazi za novom žrtvom.
Lord se pripremao za pokušaj plesa s još jednom gospođicom, no prekine ga zvuk koraka koji su mu se brzo približavali.
“Carl, pa gdje si, stari moj?”, začuje se pretjerano sretan pozdrav. Ne čekajući Carlovu reakciju, netko zgrabi Carla oko struka, podigne ga i zagrli.
Rastresen, Lord von Corona podigne glavu i ugleda visokog i mršavog muškarca odjevenog u crno odijelo, očito izrađeno po mjeri. Sam pogled na njegovu obrijanu glavu davao mu je noćne more. Janes Whitby, lordov glavni dobavljač i uvijek donositelj loših vijesti. Nikad mu se nije previše sviđao, kao ni činjenica da je promijenio ime James u Janes samo kako bi zvučao što otmjenije. Obično su se sastajali u uredu na katu, ali ne bez prethodnog poziva. Nešto je zbilja bilo krivo.
Janes je otvorio usta, no Lord je odjurio svojim nožicama do kupaonice. Zatvorivši vrata za sobom, osvrne se oko sebe u prostoriji promjera metar sa metar, otvori ormarić na zidu uz kojega je bio pritisnut i izvuče posljednju epruvetu 0+ krvi za hitne slučajeve. Žurno baci čep u stranu i ispije sve do posljednje kapi.
“Ovo se ne bi dogodilo da onoj ženski nisam stal na nogu. Tri puta se još daju oprostit, ali sedam… Još kad dodam stajanje na drugu nogu…”, mislio je.
Iako ove zabave nikada ne donose željene rezultate, Lord ih uporno priređuje. Vrijeme je da pribjegne staromodnim metodama – opet.
Usprkos tome što Carl nikada nije bio osobito naočit, titula lorda uspjela je pridonijeti njegovom ništavnom uspjehu kod žena. Pola sata proveo je slušajući nezadovoljan muk svog želuca i zapričavajući tamnoputu crnokosu damu čija je haljina izgledala kao da će svaki čas puknuti po šavovima zbog pretjeranog tereta. Razlegla se tema književnosti, glazbe i politike; svega onoga što je pisalo pod “Prihvatljive teme za razgovor” na pozivnicama. Izgledala je vrlo zaneseno, njene su smeđe oči sjajile dok je govorila, a licem joj se neprestano širio blagi osmijeh. Bila je prava šteta što njen sugovornik nije bio u stanju da išta čuje ili razumije. Pogledavši na sat, Carl predloži da oboje otiđu do njegovih odaja gdje će popiti piće. Uzdahnuvši, dama se složi, pruži mu ruku i dopusti da je odvede drvenim stepenicama na kat.
Na katu su sa svake strane zida visjeli glomazni zlatni okviri u čijim su se središtima vidjele starinske slike. Detaljno ukrašene, izblijedjele tapete trudile su se skriti nakupine vlage i truleži, a tom bi se trudu katkad pridružila i koja orhideja u kićenoj vazi. Koraci dvoje ljudi bili su ugušeni tamnim tepihom što se protezao duž hodnika, a jedine sjene što su se nazirale pripadale su crvenim zavjesama.
S rukama iza leđa i pogledom usmjerenim naprijed, Carl je hodao stežući čeljust i gutajući neprestance. Disanje mu je postajalo sve pliće. Usne, sve nemirnije. Znao je kako će ovo odijelo morati odnijeti u kemijsku čistionicu prije nego što ga vrati iznajmljivaču. Od dame se nije čulo ni glasa, samo pokoji korak. Ako je dijelila njegovo raspoloženje, vješto je to skrivala. Kad je par došao do vrata spavaonice, samo što nije skočio od sreće. Otključao je vrata, pozvao damu da uđe uz dubok naklon ili barem onaj za koji je mislio da je dubok. Klanjanje je postajalo sve teže svakim danom. Zatvorio je vrata i ponudio gošći da sjedne na krevet, što je ona i učinila, ali se nije prestala držati za haljinu. Carl se nasmijao, dama se lecnula, te je on otišao do sobe pored. Kad se vratio, sjeo je do nje i počeo je milovati po leđima. Nastavio je milujući je po ramenu, a zatim vratu. Baš kada je htio dotaknuti usnama njen vrat, ona se trgne. Ruka joj poleti prema Carlovim prsima, ali prije nego što ga uspije odgurnuti, ruka padne, a njena vlasnica padne na krevet bez svijesti.
Nakon što se uvjerio kako se ne pretvara, Carl se još jednom osmjehne, ali kad se spremao protrljati ruke, shvati da u jednoj drži tavu. “E, zbog ovakvih situacija treba imat moderne aparate!”, usklikne, sav sretan što je uskoro vrijeme večere. Bacio je tavu na stranu i nadvio se nad žrtvu. U ovakvim trenucima osjećao se doista živo. Osjećao se doista nadmoćno, romantično i vrlo sexy. Osjećao se baš kao vampir. Zabio je svoje duge očnjake u njen vrat i pohlepno srkao. Zaista, oni su mu najbolje služili. Da je pio mrvicu sporije možda bi na vrijeme primijetio kako krv nema okus kao inače. Gorko slani okus zamijenio je inače sladak. Osvježavajuća pitkost je nestala, povukla se pred ljigom što je vampira tjerala na povraćanje. Užurbano je zatvorio usta i poletio do toaleta gdje je izbacio stvari koje će ostaviti mrlje na njegovim perzijskim sagovima. No vrtoglavica i suze u očima su Carlu bile najmanji problem. Tresao se nad daskom dok mu je jedno pitanje odzvanjalo umom: “Nije vrag da sam ga već istrošil!”
Otrčao je do kreveta, sav znojan, i zabio ruku ispod. Izvukao je nešto nalik kutiji za cipele, ali ukrašeno zlatnim detaljima i bacio poklopac. Iz kutije su se podigli ostaci crvenog praha koje je on pomahnitalo grabio i pokušao dohvatiti jezikom, dišući duboko. Kad je shvatio kako je trud uzaludan, bacio je pogled na unutrašnjost. Prazno. Samo tragovi u kutovima. Vrisnuo je i primio se za glavu, te tresnuo njome o pod. Ispružena dama na krevetu nije se obazirala, ali je ostavljala sve veći crveni trag na plahtama. Glazba je iz prizemlja slabo dopirala kroz tepih, ali u njenom ritmu moglo se čuti lupkanje vrlo očajne glave koje je potrajalo do duboko u noć.
Iduće jutro, Carl se probudio sa najgorom glavoboljom do sad, a hrkanje osobe do njega nije pomagalo. Protrljao je glavu kako bi je razbistrio. Pogledavši desno, upitao se kako je moguće ostati živ nakon što si krvario cijelu noć. Pogledavši ulijevo, mogao je vidjeti tragove koje je po njegovoj kupaonici ostavila prošla noć.
Otresajući jutarnju mamurnost, trljajući oči što su se jedva otvarale, Carl je sišao u prizemlje. Sva raskoš, sva glazba, uzvanici, sve je nestalo. Sve je nestalo te se plesna dvorana vratila u svoje prvobitno stanje. Baršunasto presvučene sofe, ručno izrezbareni stolovi, violine s bogatim urezima, sve je vraćeno iznajmljivačima. Sobu sada jedino ispunjavaju teški koraci utučenog čovjeka što se odbijaju od golih zidova. Na putu do blagovaonice, Carl je neprestano razmišljao o svojoj bijedi, jadu u kojem živi. Jednu noć mogao je provesti živeći u fantaziji, a nitko nazočan nije se mogao usprotiviti njegovim zahtjevima. Zora svaki put znači buđenje, a za njega je značila smrt. Prošavši pored praznog stola, smuči mu se u želucu koji je kruljio bez zastoja. Zbacio je glavu, zamislio se i podignuo slušalicu telefona. Kuckajući tipke, oblizivao se. Iako nije izgledalo kao da će mu zalihe masti presušiti u skorije vrijeme, ipak se osjećao kao da ga pola nema.
“Carl, stari, pa što ima?” oglasio se entuzijastičan pozdrav.
“Janes, ponestalo je”, ne trateći ni sekunde na ćaskanje, kaže Carl monotono dok je trljao čelo.
“Bome ga brzo trošiš, ha? Nije prošlo ni 6 mjeseci od zadnje pošiljke.”
“Znam, ajd prijeđi na stvar. Jel ga mo’š nabavit još il’ ne?”
“A mogu, ali koštat će, stari moj.”
“Kol’ko?” uzdahne.
“Oni popusti koje ti dajem ne mogu trajati vječno, znaš”, njegova lažna veselost je bila dovoljna da bilo koga razbjesni.
“Daj nemoj srat’ ovak’ rano. Kol’ko?” šteta što je Carlova nevolja za životom nadvladavala ljutnju.
“A oko 20”, odvrati nonšalantno.
“Tisuća? Pa daj malo smanji, otkud meni to?” prenuvši se iz polusna vikne Carl.
“Vremena su teška. A da prodaš nešto od svojih stvarčica?”
Još jedan uzdah kojeg je pratila tišina. “Dobro, prodat ću tepih u sobi il’ neš’.”
“E, to je Carl kakvog volim čuti. Vidimo se kad nabaviš novac”, uz to Janes prekine poziv.
Carlu ispadne slušalica iz ruke, ali je ubrzo podigne i krene zvati.
Uz prizvuk tuge u glasu Carl pozdravi: “Halo, zalagaonica? Imam neš’ za vas.”
* * *
U gluho doba noći stajanje u neosvijetljenoj uličici koja smrdi na smeće i krv čak ni za nekoga tko živi život vampira, nije ugodno. Carl je stajao pritisnut uza zid, ruku obavijenih oko sebe, tresući se. Obično se ne bi bojao. Kada bi imao nadljudsku snagu i brzinu, kada bi svakom pijanom smrtniku koji bi imao najmanju ideju napasti ga, mogao slomiti vrat jednim šamarom. Njegov mozak postao je profesionalan u smišljanju situacija koje su opravdavale njegovu ovisnost, da više ni sam ne zna je li ikada to učinio. Mašta ili ne, stvarnost je kako je u ovom trenu poput svakog čovjeka. U ovom je trenutku ranjiv, podložan smrti. Mislima je računao kako je mogao uštedjeti na prahu ubuduće, spriječiti da ikad više padne u isti rang iz kojeg se iskopao kad ga je prvi put otkrio.
* * *
Mjesec je optužilački gledao mlađeg Carla Kirka kako tetura do svog obližnjeg stana pjevušeći. Sjećao se dobro, slavio je promaknuće. Postao je voditelj odjela za odnose s javnošću u tvrtki i otišao je proslaviti s dečkima. Slavlje se razvuklo do tri ujutro, to jest dok jedan od kolega nije pogledao na sat i vidio kako svi moraju ustati za 4 sata. Nije se osobito radovao povratku u stan, ali gledajući sa sadašnjeg stajališta, imao se čemu radovati. Stan mu je bio na vrhu jedne od elitnih zgrada u gradu, imao je četiri sobe, svaki dan mogao je gledati izlazak Sunca i radio je posao koji je volio. Na putu je naišao na susjeda koji je nosio poveliku kutiju nečega što je za sobom ostavljalo trag crvene prašine. Carla je zabacilo u desno i zabio se u susjeda, a iz kutije se prosulo malo praha, no on nije pao na zemlju. Carl je duboko udahnuo ne bi li raščistio glavu, te povukao prah u nos. Momentalno je osjetio efekt. Bio je energičan, tijelo mu je htjelo puknuti od snage, osjećao se mlado i nepobjedivo. Odmah nakon, uvidio je kako je vrlo, vrlo, žedan. Idućih nekoliko dana bili su najbolji u njegovom životu. Nije spavao, ali se nije ni umarao, ludovao je od sumraka do zore, a danju bi se zatvorio s ljubavnicama što ih je prvotno dovukao. Ostao bi zadovoljen, utažen i potpuno sretan. Sve dok prah ne bi prestao djelovati.
Desetljećima kasnije, vamp mu pruža isto to zadovoljstvo, isti onaj osjećaj moći što ga je osjetio prije toliko vremena, a kojeg nikad ne bi mogao iskusiti da je nastavio živjeti kao svaki drugi čovjek. Vamp je njegova karta za vječnost. Vamp je ključ za sreću. Nikad više neće pasti pred noge smrtnicima koji ne zaslužuju njegovo bratstvo. Čak ni sada, kada ga nema, Carl von Corona nije jedan od prljavih crva. Oni su lovina, puštena na ovaj svijet radi zadovoljenja potreba više vrste. Njegove vrste.
* * *
Iz misli ga je prenula škripa guma i oblak prašine koji se nenadano uzdigao. Uzbuđenje krene kolati Carlovim žilama te se na njegovom punašnom licu ocrta osmijeh. Prašina se slegla. Oči se raširiše u očekivanju. Iza oblaka prašine se skrivao malen automobil sa svjetlom na krovu koje je jasno osvjetljavalo riječ “Taxi”. Osmjeh nestane brže nego se pojavio. Nesiguran, zbunjen, stajao je ogledavajući se oko sebe par trenutaka. Možda nije za njega. Uvijek je dolazila elegantna crna limuzina, možda je samo zapela u prometu. Da nazove Janesa? S ovakvim se velikim pitanjem dugo nije morao nositi.
Suvozačeva vrata se naglo otvore. “Carl von Corona?”, upita bezglav, monoton glas.
Progutavši knedlu Carl kimne glavom. Nije bilo odgovora, samo lagan pokret prsta što se jedva nazirao u polutami automobila. “Vamp… Nemoj ostat’ crv dulje nego kaj moraš. Vamp…” Te mu misli počinju upravljati čitavim tijelom, te on nesigurnim korakom krene u susret taksiju. Zvuk zatvaranja vrata podsjećao je na zabijanje vijaka u lijes, no željnom je uhu predstavljao novi početak i moć jaču od straha.
Vožnja je bila opuštajuća, ako se izuzme činjenica da su se vozili 80 na sat, Carlova treskavica zbog nedostatka glave vozača i konstantno spuštanje prozora zbog njegova uznemirenog želuca. Kada su konačno stigli na odredište, a vozač nije tražio novac, Carl je htio izletjeti van i otrčati do obližnjeg grma, no jedva je mogao podići ruku do kvake kako bi mogao odgurnuti vrata svojom ogromnom težinom i pasti na pločnik, a uz sve nedaće ipak izbjeći nesvjesticu. Ipak je ostao malo ležati, činilo mu se kao da je zaslužio odmor nakon što je tako hrabro preživio tu paklenu vožnju. Nije ni primijetio kako je taksi ponovno krenuo dok na leđima nije osjetio pozamašnu količinu prašine. Dok su mu se oči sklapale, a usta otvarala, vrata kluba pred kojim je mislio zadrijemati otvore se i pred njega istrči par ulaštenih kožnih cipela nataknut na vitke i duge noge. Maglu sa njegovih očiju raščisti drmanje, zatim lupkanje nogom, a okretanje na leđa ga potpuno razbudi. Šum iz ušiju nestane i Carl se protegne. Kad je ustao, pred sobom je ugledao Janesa, bez njegova uobičajenog presretnog, preljubaznog izraza lica. Reklo bi se kako izraza lica uopće nema. Pogled uprt u Carla, obrve opuštene, usne skupljene. “Čekali smo te, uđi unutra.”, rekao je dalekim glasom.
Prolazeći kroz hodnik kojim se u cijelosti prostirao crveni tepih, Carl je rukom pokušavao otresti nakupine prašine na njegovom kaputu. Janes, koji je bio znatno viši, blokirao mu je pogled, te se hodanje činilo beskrajnim. Njegove malene slabe nožice su zastajkivale svako malo, vrišteći za odmorom, no Janes nije usporavao. Hodao je polako, odmjerenim korakom koji je podsjećao na kucanje sata. Bez drugog izbora, von Corona nastavio je pratiti dobavljača kao što gladan pas prati vlasnika. Minute su se razvlačile, goli jarko crveni zidovi naglašavali su otkucaje srca. Nije prošlo ni pet minuta otkako su se Carl i Janes provukli ispod zavjese što je odvajala obične i poslovne posjetitelje kluba, ali zidovi kao da su se primicali, a njihova boja izrugivala. Kada je Janes stao, Carl se gotovo zabio u njega, ili možda je, ali jedan je bio nepomičan, a drugi u blagom delirijumu. Brisao je čelo rukavom, a škljocaj kvake jedva se čuo pored njegovih dubokih uzdisaja. Ušavši u sobu, Janes omogući Carlu promotriti okruženje. Pred njim je bila malena soba s jednim stolom u središtu. Za stolom sjedile su tri spodobe, sve skrivene gdje svjetlost iz hodnika nije mogla doprijeti. Nije se vidio ni sjaj očiju iz mraka. Janes je nestao negdje unutra. U blizini se začuje mišji cvilež. Carl poskoči. Okrene se. Shvati da je zvuk došao iz njegovih usta i zacrveni se. Bez bata koraka nije znao mjeriti koliko je prošlo od kada su se vrata otvorila do kada jedna od osoba nije upitala: “Hoće ovaj ući, ili što?” Sobom se razlegne mumljanje. Carl se na silu osmjehne te bi sigurno krenuo unutra, ali ga nevidljiva sila gurne, ne puštajući ga dok mu mlohavi trbuh nije dotakao rub stola. Vrata se zatvore te pred njih stane Janes.
Kad su se svijeće upalile na znak pucketanja prstima, sobu prekrije blago narančasta svjetlost te otkrije tri lica. Sad kad ih je Carl vidio, poželio je puhnuti u svijeće. Pokušao je pucnuti prstima pod stolom, ali bili su previše znojni. Lice njemu desno, koje je bilo pričvršćeno za vrlo mišićavo tijelo, imalo je kratku crnu kosu, oči crvene kao krv, ispijene obraze s kostima koje kao da su mogle rezati dijamante i usnama punim poput ružinog cvijeta. Carlov pogled se zadržao malo predugo na njemu, pa se zajedljivo osmjehnuo: “Sorry nisi moj tip.”
Žena s lijeva bila je nemoguća za pročitati. Netreptajući pogled usmjeren pored Carla, opuštenih usana iz kojih su virila dva duga očnjaka koja su joj gotovo dopirala do brade. Najupadljivije bile su oči. Oči kakve nikad dosad nije vidio. Gotovo čisto bijele. Ipak, zjenice su joj bile tu, tek pola nijanse tamnije od bjeloočnica, a ples svjetlosti u njima je stvarao privid blage vrtnje. “Volio bi imat’ veš mašinu opet”, bilo je što je Cralu prošlo kroz mozak, sjećajući se kako nosi isto odijelo već tri dana, a lijen je proći do rijeke. Iako je zurio u nju duže nego u naočitog muškarca, žena nije odgovorila.
Središnje mjesto natjeralo je Carla da se lecne prije no što je uspio oporaviti svoju posturu. Vampir kao da nije primijetio, ali onaj na desno ispustio je kratak roktajući zvuk. Usred vrste sjedio je sivi čovjek, šiljaste brade i ogromnih ušiju što su podsjećale na šišmiša. Oči su mi se činile crnima, a zlobni su mu smiješak krasili veliki šiljasti zubi. Carl se bojao da će namirisati njegov strah i posegnuti mu za grkljanom.
Tišinu je prekinuo upravo srednji. “Lorde von Corona…”, zastao je. Riječ lord kao da mu je okrenula želudac. “Među našim najboljim mušterijama ste. Rijetko tko brže troši Vamp od Vas.” Posljednju rečenicu popratio je titrajućim osmjehom.
Carl nije znao što bi, pa je uzvratio izraz lica. Nakratko su svi izgledali zgađeno.
“Što kažete na to da iskoristimo priliku dok smo svi ovdje?”, ne čekajući odgovor, srednji vampir zamahne rukom. Iza zavjese iza njih, koju je tek sad primijetio, iziđe djevojka istog udaljenog pogleda kao Janes. U rukama je imala crnu kutiju iz koje je virila hrpica već dobro poznatog crvenog praha. Slatki miris besmrtnosti je probudio sva osjetila u Carlu, te se skoro onesvijestio. Bol se širila njegovim nogama, ali ostala je neprimijećena, blijedeći u usporedbi s blagodati koja nalazila pred njim. Za lorda, nije poznavao mnogo manira, halapljivo se nagnuo nad kutiju i počeo udisati prašinu. Ispočetka oštar osjećaj ubrzo se pretvorio u toplinu što se širila venama, a zatim u moć. Poriv. Užitak. Tri vampira nestala su, ostavljajući Carla u zemlji iznad oblaka, gdje vječno sja krvavi mjesec, a šišmiši mu donose svjež plijen na njegov znak. Priviđenje se završilo kada je htio polizati kapljicu krvi na vratu mladića, a umjesto pitke tekućine osjetio pod jezikom tvrd karton.
Carl se stropoštao na Zemlju, ravno natrag u sablasnu sobu s tri vampira. Dvoje od njih gledali su u njega, jezikom još priljubljenog uz rub kutije. Vampirica je bila zagledana negdje iza. “Imate zdrav apetit, ha?” nasmije se srednji vampir. Carl se sabere i na brzinu izmrmlja ispriku na koju se on još jedanput nasmije. “Nema veze, očekivali smo takvu reakciju. Dakako, ova je nastupila u rekordnom vremenu. Kako se osjećate, lorde Von Corona?”
Upravo se spremao veselo uzviknuti “Nikad bolje!” kada se soba počela vrtjeti. Pridržao se za stol, koji je kratko poslužio. Dlanovi su mu se znojili kao i ostatak tijela, što je bilo čudno jer se njegovim tijelom širila mrtvačka hladnoća. Vjeđe mu se zatvore, a onda otvore, zatim ponovno zatvore. Nekoliko treptaja nakon, vid mu se izoštri, ali više nego ikad prije. Mogao je vidjeti svako svjetlucavo zrno Vampa, inače nevidljivo u crvenom tepihu. Pucketanje mu je ispunilo uši te mu je srce počelo lupati mahnitom brzinom. Čuo je sagorijevanje svijeća. Čak ni njemu ovo nije bilo normalno. Smognuo je snage kako bi pogledao vampire. Do nedavno nasmijana lica, sad su bila namrštena, ukrašena predatorskim pogledom. Mogao je čuti kako im se usne polako stišću, a oči isušuju između treptaja. Opet mu se smučilo.
Prvi put otkad je došao, vampirica je kimnula. Čuo je korake iza sebe, a zatim osjetio Janesove dlanove na zapešćima. U sljedećem trnu, bio je pritisnut na pod s rukama iza leđa. Janes ga je čvrsto držao, ali bez potrebe. Groznica ga je ostavila nemoćnim.
Vampirica progovara mirnim glasom: “Preobrazba će ubrzo doći kraju, pobrini se da bude obuzdan kada se to dogodi.”
“Na zapovijed, gospodarice…”, Janes je zvučao beživotno usprkos snazi koju je posjedovao.
“Stvoreni… Smeće obično”, pljune vampir na desno. Carl ne reagira, kako bi mogao?
“Odvedi ga”, odmahne vampirica.
Janes povuče Carla na noge i odgura ga iza zavjese. Svjetlo iza Carla nestane. Svjetla ispred Carla nema, ali on i dalje vidi. Okolina je presvučena crvenim filmom, a kroz njega ništa nije ružičasto.
* * *
Zaspao je na neko vrijeme i probudio se svezan. Ležao je na kosoj podlozi, a oko udova bili su mu postavljeni okovi. Još jedan mu je obgrlio trbuh, a drugi vrat. Malaksao je, mumljanje je zamijenilo pozive u pomoć. Ubrzo opet progleda u tami. Čovjek odjeven u dugu kutu stajao je za stolom kojeg su popunile epruvete, cjevčice i posude. U nekima je bila tekućina, a u nekima kristali. Čuo je mumljanje i okrenuo se Carlu. Nije imao masku na licu niti rukavice, samo injekciju u ruci. “Carl Kirk, broj 7102…”, govorio je dok je provjeravao papir na stolu. “Von Corona…” Misao koja nikad nije bila pretvorena u riječ. Prišao je bliže i postavio ruku na njegovo čelo. “Dobro, možemo početi. “Kaj? Počet’ s čim?? Pitanja koja nisu bila postavljena.
“Sigurno si vrlo zbunjen. Pa, valjda mogu objasniti…”, slegnuo je ramenima prije nego što je dodao: “Vidiš, Vamp nije toliko privremen kao što svi žele da mislite. Nije. Što više uzimaš, više konzumira crvene stanice u tvojoj krvi.”
Čuo se kratkotrajan vrisak negdje iza stola, no ubrzo je prerastao u šapat. Zatim je utihnuo.
“Nažalost, industrija mora opstati, a konzumenti moraju biti zadovoljeni. Onda se krug nastavlja”, nije čekao reakciju. Zario je iglu u rupicu na okovu oko Carlova vrata. Vrisak mu se otrgne iz pluća. Iz vrata mu je sukljala vatra koja nije prestajala gorjeti čak ni kada je igla bila vani. Snage za glasanje više nije bilo, već je bio tiši od šapta. Pogledao je za doktorom. U ruci mu je sjala injekcija ispunjena do vrha crvenim kristalićima. Skinuo je gornji dio i ubacio kristale u posudu. Zvuk drobljenja ispunio je prostoriju. Stavio je prst u posudu i podigao ga dovoljno visoko da Carl vidi dobro mu poznat tamni prah.