Znala sam da ćemo se jednog dana sresti. Čarobnjak i ja.
Znala sam to od onog dana, u onoj godini bez torrenata i streaminga, dok sam u vlažnoj i studenoj sali kinoteke gledala Put na mjesec.
***
Sijala je mjesečina. Georges je otkazao svoj nastup te večeri i sve druge obaveze. Kolegama je dao instrukcije i žustro pregazio Boulevard des Italiens. Tačno na vrijeme stigao je u Grand Café, drhtureći od napora.
– Molim Vas – rekao je Georges nakon filma starom Claudeu Antoineu.
– Kad Vas molim.
Ponositi sinovi su kupili slavu u prednjem salonu kad je stari Claude Antoine pristao na susret sa ovim čudnim čovjekom, za kojeg se govorkalo da izvodi svakojake magije. Odmahnuo je starac glavom (više puta), kucnuo zvonko lijevom potpeticom o pod. Da, uistinu, žalio je zanesenog Georgesa.
– Gospodine, ja to ne mogu. To nikako!
Georgeu su zasuzile oči. Jabučica u grlu mu se stegla. Jedva je disao.
– Gospodine – ponovio je Claude Antoine.
– Urazumite se. Toooo – mislio je na kinematograf – toooo („o“ se kotrljalo na njegovom nepcu, kao stakleni kliker nizbrdo), nije za umjetnost. To je za nauku!
Lijevom rukom zadovoljno je pomilovao svoju sijedu bradu. Istu onu koju je, recimo i to, Georges kasnije poklonio naučnicima u svom filmu.
Mrzle su pariške noći u decembru. Odbijen i posramljen, Georges je dugo u noć sjedio na stepenicama ispred svog pozorišta. Odavno, svi su otišli. Stišću se u snu u svojim krevetima. Samo se dva psića vrzmaju gore-dolje po bulevaru, njuškajući za ostacima hrane. Sva svjetla u zgradi su pogašena. Gnijezdo čarolija, odmara svoje velike snove.
Urazumite se!, pištalo je u njegovim mislima. Ma jel’te, zdrav razum, ha? Bjesnio je Georges u sebi. Taj podmukli oblik postojanja, kvaran kao kutni zub u osmijehu starog Claudea Antoinea. Mjesečina je sijala.
***
Znala sam da ćemo se jednoga dana sresti. Čarobnjak i ja.
Bio je decembar. Praznično raspoloženje u seoskoj kući moje tetke, tamo gdje su rođene moja baka i mama. Stigla sam prije neki dan, za praznike. Stigla sam. U negdašnje gnijezdo našeg porodičnog života. Sjedimo za stolom i jedemo. Tetka, teča i ja. Piletina je sočna i ljepljiva. Batak se lako skida s kosti, kažem to, dok grizem. Tetka klima glavom. Pekarska furuna je zakon! Mislim da nikada nisam probala bolje ispečen krompir. Na stolu je i domaća rakija, tetka sipa tri čašice. Žvačemo, gutamo velike zalogaje, tetka mi u tanjir stavlja krilce, i ja ne mogu da se ne sjetim kako je moja baka (njena sestra) voljela „glabati“ krilca. Izgovaram to naglas.
– Niko nije znao uživati u hrani kao Seja! – govori teča. Smijemo se.
A onda kao da ga nešto probode. Naglo ustade sa stolice i udari šakom o sto.
– ‘Bem ti! Umalo da zaboravim. – Gledam ga zbunjeno. Žvačem.
– Lelooooo, imam za tebe nešto što nikada nisi videla. – I njegovo je „o“ dugo.
Teča ovlaš briše ruke od pamučnu krpu i odlazi u sobu. Džabe tetka za njim govori da prvo završi sa ručkom „kao sav normalan svet“ pa da onda donese.
Na stolu je oval sa suhim kolačima. Pijuckamo rakiju, voda za kafu vri na šporetu. Teča i ja pušimo, tetka istovremeno grabi teglu s kafom i otvara mali prozor u kuhinji. U rukama okrećem DVD.
Dakle, desilo se ljetos. Moj teča pekar, nekada fotograf u šidskom Grafosremu, odlučio je pospremiti tavan i složiti sve te hiljade porodičnih fotografija. I evo, kad se sad prisjećam, u to neko predratno doba kad bismo god baka, deda i ja došli kod njih u posjetu, čini mi se da smo svih deset dana boravka, samo gledali tečine fotografije. Ali nisam znala da postoje i neki snimci. Sad mi priča da je imao Super 8icu, i da je s istom predanošću i strašću snimao porodične filmove iz svakodnevnog života. Sasvim slučajno na tavanu je nabasao na jedan snimak iz ’74.
– Moraš ga videti – reče. Uze mi DVD iz ruke i ubaci u player.
Tetka pita hoću li malo mlijeka u kafu. Odmahujem glavom, filmić počinje.
U kadru stara kuća u Šidu. Sto u dnevnoj sobi. Za stolom sjede moji baka i deda, tetka, malena Tanja i curetak od četrnaest godina. Teča snima. Baka i tetka virkaju u pravcu kamere, pa brzinski stidno odvraćaju pogled. Malena Tanja se igra sa lutkom u krilu. A ja gledam taj curetak, koji je moja davno umrla mama. Na snimku ona sjedi u stolici, tačno preko puta kamere. Nasmijana je. Ne može dodirnuti pod nogama. Klati malo jednu, pa onda malo drugu nogu, u bijelim dokoljenicama. Porodična idila, u par minuta, dokumentovana. A curetak ne uzmiče pred kamerom. Pogled joj je vreo i nemiran. Gledamo se oči u oči. Ja i mama koja u mom sjećanju nikada nije postojala. Čarolija! Kosa joj je crna i gusta. Šiškice ravne, a ostatak kose mili joj po ramenima. Gledamo se … Malo sam snena od rakije. Čarolija se kreće kadrom, pa skrene u moje pripite misli.
Jebeš zdrav razum Georges, stvarno jebeš ga.
Odgledali smo snimak nekoliko puta. Tetka i teča šute, ali tišina nije jedina samoća koja mi je potrebna. Rekla sam da idem malo protegnuti noge, pred večeru. Napolju, na prozorima seoskih kućica žmirkaju šarene lampice. Ulica je pusta, pomislim, a onda tamo preko puta, ispod drveta bagrema ugledam njega.
Hoda ukrug, kao da nekog iščekuje. Gledam mu korake, sitne i nesigurne, kakve zamišljam da imaju svi ljudi od sna. Cupkao je tako on, vjerujem, i u godinama svog bankrota, na Boulevard des Italiens pokraj svog opustjelog gnijezda čarolija.
Sreli smo se čarobnjak i ja. U prazničnoj noći, u selu zvanom Bačinci, u ulici bagremovih stabala. Bio je u dugačkom vunenom kaputu. Kad me spazio, skinuo je svoj zvjezdani šešir i naklonio glavu u maniru velikog majstora. Toliko toga sam mu htjela reći. I jedno hvala, bilo bi dovoljno. Taman kad sam zaustila, ulazna vrata tetkine kuće se otvoriše. Na asfalt suknu svjetlost iz hodnika. Čarobnjak se prenu, odskoči u stranu, a ja samo podigoh ruku. Gledala sam kako nestaje niz cestu, odlazi u daljinu, koraka laganog kao pero gavrana. Mahala sam za njim i tiho šaputala: Ćao Georges… Zbogom Méliès… Da te čuva mjesečina!
Cigara je dogorjela. Bacila sam opušak u travu i dobro ga nagnječila. Žurno sam se uspela uz stepenice. Kroz otvorena vrata se čulo:
– ‘Ajde, večera.
