(Adnan Žetica, Skica za bajku, Dobra knjiga, Sarajevo, 2016.)
Skica za bajku je treća zbirka poezije Adnana Žetice. U prethodne dvije autor je opsesivno pjevao o ratu koji se dešavao devedesetih, o malim ljudima i njihovim malim umiranjima. U svojoj novoj knjizi, autor ide korak dalje u prošlost. Ovaj put on svoj senzibilitet usmjerava na vrijeme koje je tom ratu prethodilo, i pjevajući o njemu, pjevajući iz vizure koja mu je u tom vremenu pripadala, iz vizure djeteta, on svojim pjesmama traga za uzrocima onoga što će uslijediti. Skica za bajku je portret jednog vremena i jednog zbunjenog čovjeka koji je namirisao nadolazeću katastrofu. Ispjevana je za Žeticu karakterističnim pjesničkim jezikom, pomalo uvrnutim, škrtim, kroz koji se dodatno oslikava svijet o kojem pjeva.
Žeticini junaci su ljudi koje je on sam u naslovu svoje prve knjige nazvao Ljudi poslovice. Mudre izreke kojim se razmeću, pa često i svu svoju komunikaciju sa svijetom zasnivaju na njima, toliko su puta upotrijebljene da su od njih ostali tek dronjci od kojih više niko ne može imati koristi, u koje više niko ne može povjerovati – čak ni dijete koje sumnja u tvrdnju da bajke ne postoje. One su nešto naučeno napamet, ali nikada istinski usvojeno, nešto što okrutnom svijetu daje privid bajkovitosti, odnosno alibi za sva zla koja će njegovi stanovnici počiniti. A to se potvrđuje u ratu, u kojem poslovice postaju same sebi ironija, što Žetica prepoznaje i vješto iskorištava dok taj svijet portretira.
Ironija je jedno od najjačih oružja ovog pjesnika. On svijetu s kojim se razračunava u usta stavlja samo ono što mu i pripada. I tako ga vlastitim riječima ismijava. Žetica je pažljivi posmatrač, pjesnik-hroničar, koji svijet ne gleda kao grotesku, odnosno ne kažnjava ga takvim slikama, već diskretnim i suptilnim sličicama, koje su, kad se crta podvuče, tek sličice za album jednog nesretnog djetinjstva.
U pjesmi pod naslovom Folklor zavičaja, koja će možda najbolje predstaviti zbirku Skica za bajku, lirski subjekt se prisjeća svog djetinjstva kroz nomenklaturu svijeta u kojem se to djetinjstvo odigrava:
More je bilo Drvenik.
Autobus je bio plav.
Auto je bilo Zastava.
Freza je bila Agria.
Cigareta je bila jedna od rijeka.
Rakija je bila loza.
Rak je bio gluho bilo.
Tene za loptu bile su šangajke.
Lopta je bila crno-bijela.
Fudbal je bio Velež.
Fudbaler je bio devetka.
Tops je bio Agrokomercov.
Sok je bio kenijada.
Frižider je bio Obodin.
Televizor je bio Iskra.
Fasada je bila bijela.
Šibica je bila Dolac.
Milicajac je uvijek bio u pravu
i učitelj je uvijek bio u pravu.
Samo Boga je
i bilo
i nije bilo.
Taj svijet je naivan, primitivan, oskudan, škrt, surov… Svijet kojem je jedina briga bila da preživljava, svijet bez dokolice, svijet koji je morao, da bi živio, pojednostavljivati sve, pa čak i svoj jezik. U tom svijetu se nije imalo kad čuti za frižider, već ga se trebalo najprije nabaviti, pa tek onda za njega čuti. Zvao se Obodin – jer tako je na njemu pisalo. A slovo je uvijek sveto i uvijek s drugog svijeta. I u njega se ne barka. Baš kao što se ne barka ni u ono što govori hodža.
Skica za bajku je odlična knjiga. Knjiga u kojoj Adnan Žetica još jednom potvrđuje svoj talenat. Knjiga kojom dokazuje da se o prošlom ratu još uvijek može i treba pjevati. Ali i da to treba i umjeti.
