1
U oktobru su stabla požutjela. Onda su satovi vraćeni sat unatrag i pristigli dugi novembarski vjetrovi, pa puhali i ogolili drveće. U gradu New Ross, dimnjaci su rigali dim koji je otpadajući s njih lebdio u zastrašujućim razvučenim strunama sve dok se ne bi raspršio duž molova, a Rijeka Barrow, tamna kao crno pivo, uskoro je nabujala od kiše.
Narod je, u većini slučajeva, teško podnosio takve vremenske prilike: trgovci i zanatlije, muškarci i žene u pošti i u redu za socijalnu pomoć, na pijaci, u kafani i u samoposluzi, u sali za bingo, u pabovima i u prodavnicama pržene ribe i krompirića – svugdje su svi, svako na svoj način, komentarisali hladnoću i onu neprestanu kišu, pitajući se šta li je u njoj – i je li moguće da u njoj ima nešto – jer ko bi povjerovao da će, evo opet, i danas vladati tako surova hladnoća? Djeca su, krećući u školu, kapuljače navlačila već u kući, a majke su im, sad već skroz navikle da do konopca za veš trče pognute glave – ako se koja i usudi da išta okači napolju – čisto sumnjale da će se ijedna košulja osušiti do večeri. A kad nastupi noć i opet padne mraz, oštrice hladnoće su uklizavale ispod vrata i sasijecale koljena onima koji su još uvijek klečali moleći krunicu.
Dole u stovarištu, trgovac ugljem i drvetom Bill Furlong govorio je, trljajući ruke od hladnoće, da će im uskoro trebati nove gume za kamion, ako stvari nastave ovako.
“Na putu je svakog svakcatog sata, po cijeli dan”, rekao je svojim ljudima. “Uskoro bismo mogli ostati na felgama.”
A stvarno je bilo tako: samo što iz stovarišta izađe jedna mušterija, već stiže druga, odmah za onom prethodnom; ili to, ili zazvoni telefon – i gotovo svi su govorili da isporuku žele ako ne odmah onda uskoro, a da sljedeća sedmica ne dolazi u obzir.
Furlong je prodavao ugalj, treset, antracit, ugljenu prašinu i cjepanice. Sve se naručivalo na kvintal, pola kvintala ili čitavu tonu ili pun kamion. Prodavao je i pakete briketa, potpalu i plin u bocama. Najprljavije je bilo baratati ugljem, a ugalj su, zimi, morali skupljati s pristaništa, svakog mjeseca. Ljudima je trebalo dva puna dana da sve skupe, donesu, razvrstaju i izvažu, tamo u stovarištu. Za to vrijeme su poljski i ruski lađari tumarali gradom izazivajući čuđenje onim svojim šubarama i dugim zakopčanim kaputima, ne znajući ni riječi engleskog.
Kad god je bilo tako mnogo posla, većinu isporuka obavljao je sam Furlong, ostavljajući radnike da pakuju naredne narudžbe i sijeku i cijepaju tovare balvana koje su donosili farmeri. Po cijelo jutro su se čule pile i lopate, radilo se žestoko, ali kad zazvoni na Anđela Gospodnjeg, u podne, ljudi su odlagali alat, prali s ruku ono crnilo i odlazili kod Kehoea, gdje ih je čekao topao ručak sa supom, a petkom riba i prženi krompirići.
“Prazna vreća ne može stajati”, voljela je reći gospođa Kehoe, stojeći za svojim novim pultom, režući meso i grabeći povrće i pire onim vrlo dugačkim metalnim kutlačama. Ljudi su sa zadovoljstvom sjedali da se odmrznu i najedu, pa onda zapale po jednu prije nego što se ponovo suoče s hladnoćom.
Claire Keegan, “Male stvari poput ovih”, s engleskog prevela Mirjana Evtov, Buybook, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook