Sjećanje ju je prenijelo natrag u doba koje je željela zaboraviti. Premda, i nakon više godina, prizor je u sjećanju još bio izoštren, kao na filmu.
U pabu je vrvjelo. Ulazile su grupe i pojedinci, činilo se da se svi poznaju. Šank je bio prepun ljudi, a u dvorani gužva. Lokal dug i uzak, s lampama i ogledalima zastarjele izrade, na kojima su pozlate s godinama izblijedjele. Za razliku od svježeg zraka napolju, unutra je ugođaj bio topao i srdačan.
Ušla je. Odmah ju je preplavila buka: glasovi, smijeh, zveckanje čaša. Sve je preplavila glazba u pozadini, koja je prigušila žamor čavrljanja.
Sjela je u prilično osamljen kut i gotovo podsvjesno odabrala alkoholno piće, dok je pažljivo promatrala prostor i pogledavala u vrata.
Jedan je glas odjeknuo pokraj nje. Promukao i dubok. Za stol je sjeo muškarac odjeven u sivo, čiji je ulazak prošao posve nezapaženo. Barem naizgled. Bezizražajno lice. U čudnom pogledu bilo je nečeg fanatičnog.
Učinilo joj se kao da je razdraganost odjednom isparila.
– Molim? – zbunjeno je promrmljala.
Muškarac nije odgovorio, ali je uporno piljio u nju.
Iznenada osjetivši neugodu, žarko je poželjela otići. Živci su joj poigravali. Na trenutak su im se pogledi sreli. Ona je svoj samo spustila: – Oprostite.
Glas je bio ravan i prazan. Iz njezine nemirne ljepote izbijala je uzrujanost: lice je bilo napeto, tanka ravna kosa padala na ramena…
Na kraju je ustala, zabrinuta. U premalom prostoru za tolike ljude loš je zrak postao nepodnošljiv.
Izašla je iz lokala i spuštala ulicom, pitajući se kakvu to vrstu slobode žena zaista ima kad je sama kao ona. Svakako ne onu koju je oduvijek tražila!
Hoće li ikada biti stvarno slobodna? Slobodna misliti, raditi, kretati se na sasvim svoj način? Barem slobodna vjerovati da je slobodna?
Osjećaj je možda bio pogrešan, ali znala je da se nikad ništa neće promijeniti ako ne bude znala riskirati. Imala bi barem neke šanse za uspjeh.
Naprotiv, ako ne bude bila sposobna podnijeti nikakvu promjenu, san čijim je dijelom postala, san u kojem se želje ostvaruju, nenadano će se pretvoriti u košmar. Ne može biti! Ali u sebi je strahovala da je tako.
Nastavila je hodati u dvojbi i nesigurnosti.
U pustoj ulici nije bilo nikoga osim njezine prilike dok je napredovala prema središtu.
U mraku joj se učinilo da nazire nekoga tko je slijedi. Da nije muškarac od maloprije? Da nije spodoba koju je srela u lokalu? Nije li to upravo on? Nije mogla biti sigurna, ali se mora što prije udaljiti. Ne pokazujući nikakvo uzbuđenje, išla je brzim korakom bez osvrtanja. Čisto iz praznovjerja. A ako se prevarila?
U svakom slučaju, odlučila je nastaviti šetnju do kraja; neobično, budući da je sad bila gotovo sigurna da je prati. Trebala bi zametnuti trag!
Iskoristivši prvi zastoj prometa, prešla je križanje i cijeli mali trg. Potom se uputila uz more, duž obale, sve do luke gdje su se jarboli mnogobrojnih jedrilica iscrtavali na već tamnom nebu.
Žurba je jasno pokazivala da je uvjerena u uhođenje. Mogla je biti riječ i o upozorenju. Vjerojatno je to i bilo. U jednom trenutku okrenula se na drugu stranu i krenula obrnutim smjerom, prema Elizejskim poljanama.
Prije polaska bila je vrlo neodređena. Nalazila se u Trstu bez ičijeg znanja, pa i onih koji su joj u toj situaciji mogli pomoći, da je zatrebalo. Htjela je reći istinu, ali što je istina? Ona sama postala je druga osoba: nikome nije mogla vjerovati.
Vodila je oglašivačku agenciju. Biti informiran bio je dio njezina poslovanja. Dobro je poznavala to područje. Za posao se morala baviti brojnim pitanjima, posvetiti društvenim odnosima, poslovati sa zahtjevnim klijentima i raznim pojedincima koji su se slabo obazirali na sadržaj, a jedini ciljevi bili su im zarada i vlastiti interes. Njihove su je riječi ponekad vrijeđale i danima uznemiravale.
Nervoza nije bila umišljena. Čak joj se događalo da se zbog svoga ponašanja često mora ispričati, pristojno, pripisujući ga napetosti kojoj je bila podvrgnuta. Glas bi joj onda postao pomirljiv i moglo se osjetiti očajanje onoga tko je umoran od neopravdanog ponižavanja. Ne može dugo tako.
Mučila ju je sve jača tjeskoba, dok su je obuzimala sjećanja na proživljenu ogorčenost i razočaranje. Počela je opravdavati svoju ozlojeđenost prema širenju licemjerja pa čak i prema obvezama koje joj je posao nametao. I dalje je obavljala redovne zadatke, ali je u njoj jačao gnjev koji više gotovo nije uspijevala zatomiti. Oduvijek ozbiljna u radu, na duge je staze sa žaljenjem primijetila da se u današnje vrijeme iskrenost i odanost ne isplate.
Obmanuo ju je privid ili pak ona samu sebe vara?
Trebala je biti spremna suočiti se sa svakom situacijom na koju bi naišla. Na kraju krajeva, bila je žena naviknuta u obzir uzimati sve aspekte bilo kakvog problema.
Možda je riječ o običnom događaju, sasvim slučajnom i čak običnom, kakav ju je prije nekoliko godina nagnao da iznenada otputuje, a da nije smatrala potrebnim da se povjeri kolegama ili prijateljima da ide u Sloveniju, koja je nešto ranije bila stekla vlastitu napaćenu neovisnost.
Za početak, lagala je. Ali je to učinila automatski, kao da je laganje bilo dio temperamenta i navika. Iz samo njoj poznatih razloga, rekla je samo da će nekoliko dana biti odsutna. U tome je bila nedvosmislena.
No zašto je tajila put? Inače bi nestala bez obveze da nekome polaže račune. Što je to značilo?
U međuvremenu, u složenom sustavu oglašavanja, netko drugi mogao bi profitirati na njezinoj odsutnosti i ubaciti se, u zadnji čas, namećući se konkurenciji kao vredniji suradnik.
A tek noćnoj mori klevete nije bilo kraja. Unatoč tome, trebala je živjeti dan po dan bez obzira na sve što joj iza leđa govore. Bolje misliti na druge stvari!
Stvarno se može svašta dogoditi. Mora biti vrlo pažljiva i odlučna da uvijek pokaže profesionalnost. Ali, trebala je i naučiti biti oprezna, spremna i sposobna, da se može kretati među onima koji posjeduju najopasnije oružje, prevaru.
U prošlosti se s drugima uvijek ophodila otvoreno i korektno. Čak je mislila da svatko u životu mora napraviti nešto pohvalno. Kako bi voljela i sad tako misliti! Ali sad će promijeniti ponašanje. Svaki potez bit će provokacija upućena vanjskom svijetu, onom svijetu koji je nekoć zamišljala drugačijim, a koji joj se, naprotiv ukazao pohlepnim i nasilnim.
Znala je da od egzistencijalne drame ne može pobjeći…
Žena koja traži sigurnost u konformističkom životu, gubi svoj identitet, postajući anonimna figura koja se u ime monotone i banalne svakodnevice odrekla slobode.
Te je večeri šećući htjela pobjeći od razmišljanja i rastresti se. A zapravo, s obzirom na situaciju, trebala je prije svega pobjeći od opasnosti.
Ali, iznenada, u pustoj tmini duge uske ulice…
S talijanskog prevela Lorena Monica Kmet
