Zovem se Rami Elhanan. Ja sam Smadarin otac. Šezdeset osam mi je godina, grafički sam dizajner, Izraelac, Jevrej, moja porodica već sedam generacija živi u Jeruzalemu. Može se reći da sam diplomirao na Holokaustu. Moja majka je iz vrlo ortodoksne porodice, rođena u Starom gradu u Jeruzalemu. Moj otac je ovdje došao 1946. godine. O onome što je vidio u logorima rijetko je pričao, osim mojoj kćerki Smadar kad je imala deset ili jedanaest godina. Moja porodica je jednostavna, nismo imućni, ali ni siromašni. Imao sam nekih problema u školi, ništa strašno, završio sam industrijsku školu, a onda studirao umjetnost, manje‑više običan život.
Ono što hoću da vam ispričam počelo je i završilo na jedan važan dan u jevrejskom kalendaru – Jom Kipur. Za Jevreje je ovo dan kada tražimo oprost za naše grijehe, najsvetiji dan u našem kalendaru. Tada, 1973. godine kao mladi vojnik učestvovao sam u Oktobarskom ratu na Sinaju, užasnom ratu, to svi
znaju, nije nikakvo otkriće. Rat smo počeli s četom od jedanaest tenkova i na kraju završili s tri. Moj zadatak je bio da dovlačim municiju i izvlačim mrtve i ranjene. Izgubio sam nekoliko bliskih prijatelja, izvlačio ih na nosilima. Iz rata sam izašao ogorčen, ljut, razočaran, sa samo jednom stvari na umu – da se potpuno izolujem od svega, da ne učestvujem ni u čemu, da se potpuno izdvojim iz svake vrste djelovanja. Bio sam neka vrsta anarhiste, ma čak ni anarhiste, nisam imao nikakav politički angažman, jednostavno me to ništa nije zanimalo, Zapadna obala, Gaza, Sinaj, Timbuktu, nije me bilo briga, nisam o njima razmišljao, samo sam htio normalan život.
Izišao sam iz vojske, završio fakultet, Akademiju umjetnosti i dizajna u Bezalelu. Oženio sam Nurit, i dobili smo četvero djece. Jedno od te djece bila je moja kćerka, Smadar. Rođena je uoči Jom Kipura septembra 1983. godine, u bolnici u Jeruzalemu. Njeno ime dolazi iz Biblije, iz Pjesme nad pjesmama, vinova loza. Bila je iskričava, živa, puna radosti, lijepa. Odlična učenica, plivačica, plesačica, svirala je klavir i voljela džez. Zvali smo je Princeza, što je naravno kliše, ali ona je meni upravo bila to, princeza, svaki otac zna taj osjećaj, stvari nisu klišei kad ih živite.
Moja tri dječaka i jedna princeza, mislili smo da živimo savršen, bezbrižan život u Jeruzalemu, u našoj bezbjednoj kući, u naselju Rehavia. Nurit je predavala na Hebrejskom univerzitetu. Bila ja radikalnih ljevičarskih političkih uvjerenja, nevjerovatna, briljantna. Pohađala je najbolje škole. Kćerka generala. Prava izraelska elita. Moglo bi se reći da smo živjeli u svom svijetu, potpuno odsječeni od vanjskog svijeta. U ovoj maloj zemlji, manjoj od New Jerseyja, za dan se cijela može preći autom. Nije da je bila bez problema, ali koja zemlja ih nema? Ja sam se bavio grafičkim dizajnom, posterima i reklamama, za ljevičare, desničare, svakoga ko je bio voljan platiti. Živjeli smo dobro. Bili smo sretni, zadovoljni. Iskreno rečeno, meni je takav život odgovarao.
I tako se nastavljao mjesec za mjesecom, godina za godinom, do 4. septembra 1997. godine, samo nekoliko dana prije Jom Kipura, kada se taj naš svijet raspršio u zraku, u milion komadića. Bio je to početak jedne duge, hladne, mračne noći, koja je i dalje i duga i hladna i mračna i uvijek će biti i duga i
hladna i mračna, sve do samog kraja kada će još uvijek biti hladna i mračna.
Sve sam ovo rekao već puno puta, ali uvijek se ima nešto novo dodati. Uvijek nešto probudi neko sjećanje. Neka otvorena knjiga. Zatvorena vrata, zvuk iz nekog aparata, otvoren prozor. Može biti bilo šta. Leptir.
Tog dana, 1997. godine, tri bombaša samoubice raznijela su se nasred Ben Jehudine ulice u centru Jeruzalema, tri bombe, jedna za drugom. Ubili su osam ljudi – sebe i pet drugih, uključujući i tri djevojčice. Jedna od tih djevojčica bila je naša Smadar. Bio je četvrtak, tri sata poslijepodne. Bila je vani, kupovala je knjige za školu, a kasnije je trebala otići da se upiše na časove džez plesa. Bio je lijep, tih dan. Išla je ulicom s prijateljicama, slušale su muziku.
Ja sam bio u automobilu na putu za aerodrom Ben Gurion kad sam na radiju čuo vijesti o bombaškom napadu. Kad čujete za neku eksploziju, bilo koju eksploziju, uvijek se nadate da se prst sudbine neće zaustaviti na vama. Svaki Izraelac zna taj osjećaj. Naviknete se da slušate takve vijesti, a srce i dalje
kuca u vašim grudima. Čekate i slušate i nadate se da nije na vas došao red. I onda ništa ne čujete. I onda vam srce počne lupati. I onda okrenete nekoliko brojeva. Pa onda još nekoliko. I raspitujete se i raspitujete se i raspitujete se za svoju djevojčicu. Zovete i zovete. I niko ništa nije čuo. I niko je nije vidio. A onda čujete nešto drugo. Posljednji put je viđena u blizini Ben Jehudine ulice, u gradu. A vaše srce, sad ga već čujete kako vam lupa u ušima. Ti i žena odlazite u grad. Vozite brzo, i mislite kako je nemoguće da se ovo dešava, da je nemoguće. Izađete iz auta i odjednom trčite ulicama, ulazite u prodavnice, kafiće, slastičarne, pa izlazite, pokušavate naći svoju kćerku, svoje dijete, svoju Princezu – a nje nigdje nema. Izgovarate njeno ime, trčite nazad u auto. Još brže vozite. Idete od jedne do druge bolnice, od jedne do druge policijske stanice. Naginjete se nad prijemne pultove. Preklinjete. Ponovo izgovarate njeno
ime. I znate, jednostavno znate, u dubini srca, znate po načinu na koji gledaju medicinske sestre, po načinu na koji policajci odmahuju glavom, kako oklijevaju, kako šute, znate, ali nećete sebi da priznate. Nastavite ovako još puno dugih sati dok se konačno, kasno navečer, ti i tvoja žena ne nađete u mrtvačnici.
Prst sudbine, u vas uprt. Tačno između očiju. Pratite osoblje u mrtvačnici. Dovedu vas u jednu prostoriju. Čujete zvuk otvaranja metalne ladice. Metalni kotačići, gumeni točkići. Pred vama prizor koji do kraja života nećete moći zaboraviti. Vaša kćerka. U metalnoj ladici. I vi više nikad nećete biti isti.
Smadar je sahranjena u kibucu Nahšon, na zelenom brežuljku na putu prema Jeruzalemu. Ukopana je pored svog djeda, generala Matija Peleda, istinskog borca za mir, profesora, člana Kneseta. Puno ga je ljudi voljelo s obje strane, sahrani su prisustvovali ljudi iz svih dijelova ovog mozaika od zemlje, Jevreji i
muslimani i kršćani, predstavnici doseljenika, predstavnici parlamenta, predstavnici Arafata, iz inostranstva, odasvuda. I onda je ukopana tik do njega.
Vratite se kući, dolaze vam stotine i stotine ljudi da izjave saučešće, iskažu poštovanje. Održi se sedmodnevna šiva. Okruženi ste stotinama, zapravo hiljadama ljudi, neki stoje na trotoaru – čak su i narandžaste čunjeve morali postaviti da zatvore ulicu. Saobraćajni policajci zbog vaše kćerke. Ali osmog
dana, svi se vrate svojim normalnim, svakodnevnim aktivnostima, a vi ostajete sami. Bez svoje kćerke.
Hodate po kući. Izgovarate, šapćete njeno ime, a kad nema nikoga onda vrištite dozivajući je. Smadar. Smadar. Dodirujete predmete. Njene knjige na polici. Njene muzičke kasete. Osluškujete ne bi li je čuli. Nema je.
Vrijeme ne čeka na vas. Vi biste da ono stane, da se zaledi, da se parališe, da se vrati unatrag, ali jednostavno ne može. Morate se probuditi, ustati i suočiti sa samim sobom. Nje više nema. Njena stolica za stolom je prazna. Njena soba je prazna. Njena jakna je na šteki. Morate donijeti odluku. Šta ćete sada,
šta s ovim novim, nepodnošljivim teretom na svojim leđima? Šta ćete s ovim nevjerovatnim bijesom koji vas žive izjeda? Šta ćete sad s ovim novim sobom, ovim ocem bez kćerke, ovim čovjekom za kojeg niste mislili da takav može postojati?
Prva opcija je očigledna: osveta. Kad vam neko ubije kćerku, želite mu uzvratiti istom mjerom. Želite otići i ubiti Arapina, bilo kojeg Arapina, sve Arape, a potom želite ubiti njegovu porodicu i sve koji ga okružuju, to se očekuje, to se traži. Poželite da svaki Arapin kojeg ugledate bude mrtav. Naravno nije da uvijek ovo sve uradite u realnosti, ali to radite tražeći od drugih da ubiju tog Arapina za vas, vaše političare, vaše takozvane lidere. Tražite od njih da zabiju projektile u njihove kuće, da ih otruju, da im oduzmu zemlju, da im ukradu vodu, da uhapse sinove, da ih premlate na kontrolnom punktu. Ako vi ubijete jednog od mojih, ja ću ubiti deset vaših. A taj koji umre, naravno, ima strica ili brata ili rođaka ili ženu koji žele da ubiju vas zauzvrat, i onda vi hoćete opet njih da ubijete, i tako još deset puta. Osveta. Najjednostavniji način. A onda se toj osveti podigne spomenik, sa šatorima sa ožalošćenim, pjesmama, plakatima na zidovima, još jednim demonstracijama, još jednim kontrolnim punktom, još jednim ukradenim komadom zemlje. Bačeni kamen za sobom povlači metak. A bombaš samoubica za sobom povlači zračni napad. I tako se krug nastavlja. I nastavlja.
Vidite, imam lošu narav. Svjestan sam toga. Lako eksplodiram. Nekada davno sam ubijao ljude u ratu. S udaljenosti, kao u video igrici. Nosio sam pušku. Vozio tenkove. Učestvovao u tri rata. I preživio. A zapravo je istina, užasna istina, da su za mene Arapi bili samo predmeti, daleki i apstraktni i besmisleni. Nisam ih doživljavao kao nešto stvarno i opipljivo. Čak su mi bili nevidljivi. Nisam razmišljao o njima, oni zapravo nisu bili dio mog života, ni na dobar ni na loš način. Eto, Palestinci u Jeruzalemu, pa kosili su travu, odvozili smeće, gradili kuće, uklanjali tanjire sa stolova. Kao i svaki drugi Izraelac, znao sam da su tu, pretvarao sam se da ih znam, čak sam se pretvarao da su mi neki od njih i dragi, oni sigurni – tako smo o njima govorili, oni sigurni, oni opasni – i nikad to ne bih priznao, čak ni sebi, ali oni su meni bili kao kosilice, mašine za pranje suđa, taksiji, kamioni. Bili su tu da subotom poprave nekom frižider. To je bio
stari vic: svakom gradu potreban je bar jedan dobar Arapin, jer da ga nema ko bi mogao popraviti frižider subotom. A ako su nekad predstavljali nešto više od običnog predmeta, onda su bili predmet kojeg se treba plašiti, jer ako ih se ne bismo plašili, onda bi oni postali stvarni ljudi. A mi nismo htjeli da oni
budu ljudi, nismo se s tim mogli nositi. Pravi Palestinac bio je neko na tamnoj strani mjeseca. To je moja sramota. Sad uviđam da je to bila moja sramota. Sad to znam. Tada nisam. Nema nikakvog izgovora. Molim vas da znate da se ne pokušavam opravdati.
Na početku sam tupavo mislio da ću nastaviti sa svojim životom, i pretvarati se da se ništa nije desilo. Ustao bih, oprao zube, pokušao da vodim normalan život, odlazio u studio, da crtam, da pravim postere, da smišljam slogane, da zaboravim. Ali nije išlo. Ništa više nije bilo normalno. Nisam bio ista osoba. Više nisam znao kako da ujutro ustanem.
A onda se nakon nekog vremena zapitate, znate, nismo životinje, znamo se služiti mozgom, imamo sposobnost imaginacije, moramo pronaći način da ujutro ustanemo iz kreveta. A onda se zapitate, hoće li ubijanje bilo koga vratiti moju kćerku? Kad bismo pobili sve Arape, bi li je to vratilo? Hoće li bol nanesena nekom drugome, ublažiti našu nepodnošljivu bol? E, odgovor vam dođe usred te duge mračne noći, shvatite da se prah u prah vraća, pepeo u pepeo, to je sve. Ona se neće vratiti, tvoja Smadar. I onda morate naći način da se naviknete na novu stvarnost. Tako da se na vrlo postepen, komplikovan način
čovjek nađe na drugoj strani i počne se pitati šta se zapravo dogodilo i zašto. Proces je težak, strašan, zamoran. Kako se tako nešto moglo dogoditi? Šta je moglo nekoga toliko razbjesniti, napraviti ga toliko ludim, toliko očajnim, toliko beznadežnim, toliko glupim, toliko jadnim da bude spreman da se digne
u zrak zajedno s djevojčicom kojoj još nije ni četrnaest godina? Kako razumjeti taj poriv? Da raskomada vlastito tijelo? Da ode na ulicu punu ljudi i da povuče uzicu na pojasu koji će ga raskidati na hiljade djelića? Kako neko može tako razmišljati? Šta ga je natjeralo? Gdje su ga takvog napravili? Odakle je? Ko ga je naučio tome? Jesam li ga ja ovome naučio? Je li ga njegova vlada tome naučila? Je li moja vlada?
A onda, godinu dana nakon što je Smadar ubijena, upoznao sam čovjeka koji je promijenio moj život. Zvao se Jicak Frankental, religiozni Jevrej, ortodoks, s jarmulkom na glavi. A znate kako je, mi olako ljude etiketiramo, stigmatiziramo ih. Sudimo ljudima i po načinu kako se oblače, i bio sam siguran da je ovaj čovjek desničar, fašista, da Arape jede za doručak. A onda smo počeli razgovarati, govorio mi je o svom sinu Ariku, vojniku kojeg su 1994. godine oteli i kidnapovali pripadnici Hamasa. Onda mi je spomenuo Krug roditelja, organizaciju koju je osnovao – za sve one koji su nekoga izgubili, Palestince i Izraelce, a koji su ipak htjeli mir. Onda sam se sjetio da je Jicak bio jedan među hiljadama i hiljadama ljudi koji su došli u moju kuću tokom sedmodnevne šive za Smadar, i bio sam tako ljut na njega, zbunjen, pitao sam ga: Kako možeš? Zaista, kako možeš doći u kuću nekoga ko je upravo izgubio voljenu osobu i govoriti o miru? Kako se usuđuješ? Došao si u moju kuću nakon što je Smadar ubijena? Mislio si da je normalno da ću misliti kao i ti, samo zato što sam zet Matija Peleda, muž Nurit Peled, mislio si da mi tek tako možeš oduzeti moju žalost? Jesi tako mislio?
A on, ljudina kakav jeste, nije mi zamjerio. Razumio je moj bijes. Pozvao me je da dođem na sastanak sa svim tim drugim ludim ljudima u Jeruzalem, svi su oni izgubili nekoga, i bio sam radoznao. Rekao sam dobro, probat ću, nemam šta da izgubim, već sam toliko toga izgubio, i svakako su ti ljudi ludi, moraju
biti ludi. Sjeo sam na motor i otišao da vidim o čemu se radi. Čekao sam vani dok su ostali pristizali na sastanak, bio sam rezervisan, ciničan. Gledao sam te ljude koji su dolazili. Prvu grupu su za mene – Izraelca – činile žive legende. Ljudi kojima sam se divio, ugledao se na njih. O njima sam čitao u novinama, gledao ih na televiziji. Jakov Guterman koji je preživio Holokaust i čiji je sin Raz poginuo u Libanskom ratu. Roni Hiršenson koji je izgubio dvojicu sinova, Amira i Elada.
Biti ožalošćen u Izraelu dio je tradicije, nešto zaista strašno, a istovremeno sveto. Nikad nisam ni pomišljao da bih ja mogao biti jedan od tih ljudi.
Nastavili su dolaziti, puno njih. A onda sam ugledao nešto što me je iznenadilo, nešto potpuno novo za mene, za moje oči, moj um, moje srce, moj mozak.
Dok sam tamo stajao, vidio sam autobus s nekoliko Palestinaca. Gledajte, to me je potpuno prenerazilo. Znao sam da će doći, a opet sam se iznenadio. Arapi? Stvarno? Na isti sastanak s Izraelcima? Kako je to moguće? S Palestincem koji razmišlja, osjeća, diše. I sjećam se da sam onda ugledao jednu ženu u crnom,
u tradicionalnoj palestinskoj odjeći, s maramom, znate, jedna od onih žena za koju sam mogao pomisliti da je majka jednog od bombaša koji je ubio moje dijete. Kretala se sporo i elegantno, izašla je iz autobusa, u mom pravcu. A onda sam vidio da je na grudima prislonila sliku svoje kćerke. Prošla je pored mene. Nisam se mogao pomjeriti. U meni kao da se desio potres: ova žena je izgubila dijete. Možda zvuči jednostavno, ali nije. Kao da sam do tog trenutka bio u nekoj vrsti mrtvačkog kovčega. Kao da mi je tada skinut poklopac s očiju. Moja tuga i njega tuga, ista tuga.
Ušao sam unutra da se upoznam s tim ljudima. I evo ih, rukovali su se sa mnom, grlili me, plakali sa mnom. Bio sam dirnut, duboko potresen. Kao da mi je neko čekićem raspolovio glavu. Udruženje ožalošćenih. Izraelci i Palestinci, Jevreji, kršćani, muslimani, ateisti. Svi zajedno. U istoj prostoriji. Da podijele tugu. Nisu je iskorištavali, niti slavili, već dijelili, neko je rekao da nigdje nije vjerskim dekretom određeno da zauvijek moramo s mačem u ruci živjeti. Ne mogu vam opisati kako je to sve izgledalo kao neko ludilo. Poput nuklearnog događaja. Zaista, nevjerovatno.
Vidite, tada sam imao četrdeset sedam, četrdeset osam godina, i trebalo je vremena da priznam da je to za mene bilo prvi put, sad mogu reći, nešto što prije nisam ni pomišljao – bilo je to prvi put da sam Palestince vidio kao ljudska bića. Ne samo kao radnike na ulici, ne kao karikature iz novina, ne kao
nevidljiva bića, teroriste, objekte, već – kako da kažem – kao ljudska bića, ljudska bića, ne mogu da vjerujem da ovo govorim, zvuči tako pogrešno, ali meni je bilo otkrovenje – da, ljudska bića koja nose isti teret kao i ja, ljudi koji pate na isti način kao i ja. Ravnopravni u boli. I kao što Basam zna reći, mi od svog
bola bježimo u zagrljaj tom istom bolu. Nisam religiozna osoba, daleko od toga – a ne mogu objasniti šta se sa mnom tada dogodilo. Da ste mi prije nekoliko godina rekli da ću ja ovo reći, rekao bih vam da niste normalni.
Nekima je u interesu da se ništa ne govori. Nekima je u interesu da siju mržnju zasnovanu na strahu. Strah stvara profit, i zakone, i oduzima zemlju, i gradi doseljenička naselja, i voli da se o stvarima ne priča. I, budimo iskreni, mi u Izraelu jako dobro znamo šta i kako sa strahom, okupira nas. Naši političari vole da nas plaše. Mi volimo da jedni druge plašimo. Koristimo riječ sigurnost da ušutkamo druge. A ne radi se o tome, radi se o okupaciji nečijeg života, nečije zemlje, nečije glave. Radi se o kontroli. Ko ima kontrolu, ima moć. Tek kad je mene pogodila tragedija, došao sam do spoznaje da je govoriti istinu o sili prava stvar. Sila istinu već zna. I pokušava je sakriti. Zato morate govoriti protiv sile. I tada sam shvatio da nam je dužnost da pokušamo razumjeti šta se dešava. Kad shvatite šta se dešava, onda počinjete razmišljati: može li se nešto poduzeti u vezi s tim? Ne možemo zauvijek negirati mogućnost da živimo jedni uz druge. To ne znači da svi sa svima moraju biti prijatelji, ne govorim o nečemu sentimentalnom i idealizovanom, ali tražim da nam se dopusti da budemo prijatelji. Otkako sam počeo o tome razmišljati, spotičem se na pitanje važnije od svih: šta čovjek kao pojedinac može uraditi da pokuša spriječiti da neko drugi doživi ovu nepodnošljivu bol? Sve što mogu reći je da od tada pa do današnjeg dana, sve svoje vrijeme i život posvećujem tome da idem gdje god treba, i razgovaram sa svakim ko hoće da sluša – čak i s ljudima koji neće da slušaju – i trudim se da prenesem ovu osnovnu i jednostavnu poruku: nismo osuđeni na propast, ali moramo srušiti sile u čijem je interesu da mi šutimo.
Možda će vam zvučati nevjerovatno, ali mi u Izraelu zapravo ne znamo šta je zapravo Okupacija. Sjedimo u kafićima i dobro se provodimo i ne moramo se o tome brinuti. Nemamo pojma šta znači svaki dan prolaziti preko kontrolnog punkta. Ili kako je kad vam oduzmu zemlju. Ili da se probudite s pištoljem
uperenim u lice. Imamo dvije vrste zakona, dvije vrste cesta, dva sistema vrijednosti. Većini Izraelaca ovo zvuči nevjerovatno, kao neka čudna distorzija realnosti, ali nisu u pravu. Jer mi jednostavno ne znamo. Mi fino živimo. Kapučino je ukusan. Plaža je otvorena. Aerodrom nije daleko. Nemamo pristupa informacijama kako je ljudima na Zapadnoj obali ili Gazi. O tome niko ne priča. U Betlehem mogu ući samo pripadnici vojske. Vozimo se našim cestama kojima pristup imaju samo Izraelci. Zaobilazimo arapska sela. Gradimo ceste iznad i ispod njih, samo da ih obezličimo. Zapadnu obalu smo vidjeli možda jednom, na odsluženju vojnog roka, možda pogledamo neki TV program tu i tamo, i onda nam se srca cijepaju na pola minute, ali mi zapravo ne znamo šta se zaista događa. Sve dok se ne desi najgore. A onda se svijet izokrene.
Istina je da zapravo humana okupacija nije moguća. Tako nešto jednostavno ne postoji. Ne može biti. U pitanju je kontrola. Možda ćemo morati sačekati da cijena mira postane tako visoka da se ovo počne shvatati. Možda se neće okončati dok cijena ne premaši dobit. Tržišna cijena. Nezaposlenost. Besane noći. Sram. Možda i smrt. Cijena koju sam ja platio. Ovo nije poziv na nasilje. Nasilje znači slabost. Mržnja znači slabost. Trenutno je jedna strana, palestinska, ostavljena po strani. Nemaju nikakvu moć. Sve što rade proizilazi iz nevjerovatne ljutnje i frustracije i poniženja. Zemlja im je oduzeta. Žele je nazad. A to dovodi do raznih pitanja, posebno: Kuda onda s doseljenicima? Repatrijacija? Zamjena zemlje? Velikodušna nadoknada Palestincima čija je zemlja oteta? Možda sve od ovoga. I onda da se onim doseljenicima koji to žele omogući da ostanu u Palestini i postanu građani Palestine pod upravom suverene Palestine kao i Arapi u Izraelu. Jednaka prava. Jednaka prava do posljednjeg slova. A nakon nekog vremena pokušati napraviti Evropu, Ujedinjene države, na Bliskom Istoku. Obje strane da naprave ustupke. Da se redefiniše za šta bismo ubijali i ginuli. Sad ubijamo i ginemo za sitnice. Zašto ne bi ginuli za nešto kompleksnije? Ne bi trebalo da jedna strana ima više prava od druge, veću političku moć, više zemlje, više vode, više bilo čega. Jednakost. Zašto ne? Je li jednako bezumna kao krađa? Kao ubistvo?
Niko nije u stanju da me sasluša a da se na neki način ne promijeni. Možda bude više bijesan, ili uvrijeđen, ili čak ponižen, ali barem ne ostaje isti. Na kraju krajeva, očaj nije sljedeći planirani korak. Stvarati bilo kakvu nadu Sizifov je posao. I to je ono što me drži na životu. Stalno ponavljam istu priču. Moramo okončati Okupaciju a onda sjesti zajedno i vidjeti kako dalje. Jedna država, dvije države, trenutno to nije važno, samo treba okončati Okupaciju a onda započeti proces obnove dostojanstva za sve nas. Meni je ovo jasno kao dan u podne. Bude dana kad poželim da nisam u pravu. Sve bi bilo puno lakše tako. Da je bilo nekog drugog puta, otišao bih njime, ne znam, možda putem osvete, cinizma, mržnje, ubistva. Ali ja sam Jevrej. Jako volim svoju kulturu i narod i znam da vladati drugima i tlačiti ih i okupirati ih nije jevrejska osobina. Biti Jevrej znači poštovati pravdu i pravičnost. Nijedan narod ne može vladati drugim narodom i misliti da će njegov narod zahvaljujući tome imati sigurnost i mir. Okupacija nije ni pravedna ni održiva. A biti protiv Okupacije nije ni na koji način oblik antisemitizma.
I drugi znaju sve ovo, ali ne žele da čuju. Ponekad su isuviše ljuti da čuju, ponekad su tužni, a ponekad promijene mišljenje. To je tako. Ne radi se o nekoj velikoj hrabrosti, to je normalno, prirodno, i ja se time moram baviti.
Toliko puta su me nazivali insektom, ljubiteljem Arapa, Jevrejem autošovinistom. Kad odem na neka mjesta kao da uđem u vulkan. Kažu da sam naivan, da pametujem, da eksploatišem svoju bol. Da li eksploatišem svoju bol? Da, eksploatišem. U pravu su. Da – ali ja to radim da pomognem da se spriječi bol. Je li to ludost? Okej, čak i da jeste ludost, ne znači da nije istina.
Jednom mi je jedan Izraelac rekao da bi volio da su i mene raznijeli s kćerkom na Ben Jehudinoj ulici. Dugo sam o tome razmišljao, jesu li me trebali raznijeti? Nakon nekog vremena, odgovor je bio jasan: Da. Da. Jer mene jesu raznijeli. To se već dogodilo. A od tada se dogodilo i mnogima drugima. I još
uvijek nas raznose, u Gazi, na Zapadnoj obali, Jeruzalemu, Tel Avivu. I mi još uvijek tražimo i skupljamo ostatke. Svaki dan ja se pitam: Zašto?
Rane nikad ne zacijele, nemojte da vam iko kaže da u potpunosti zacijele – živi su ti koji moraju pokopati mrtve. Ja plaćam svoju cijenu, ponekad sam očajan, ali šta na kraju ostaje osim nade? Šta nam preostaje? Da se udaljimo, da se ubijemo, da poubijamo jedni druge? To se već desilo i ništa nismo postigli. Znam da se ovo neće okončati dok ne počnemo jedni s drugima razgovarati – kao što piše na naljepnici na prednjem dijelu mog motora. Udruživanje s drugima mi je spasilo život. Ne možemo zamisliti kakvu štetu činimo kad ne slušamo šta drugi imaju reći, i to na svim nivoima. Šteta je nemjerljiva. Jedan smo zid izgradili, a drugi zid je zapravo u našim glavama, i ja svaki dan u njemu pokušavam izbiti rupu. Znam da što se dublje uđe u priču, čovjek se više zauzima, pa je i razočarenje veće kad nema rezultata, kad nema promjene. Ja onda idem dublje. I još više se razočaram. Možda je razočarenje moja sudbina. Pa šta ako je tako? Prigrlit ću ga tako snažno da će se jednog dana ugušiti. Zovem se Rami Elhanan, ja sam Smadarin otac. Svaki dan to ponavljam, i svaki dan je nekome to nova izjava jer je čuje prvi put. Govorit ću to dok sam živ, i nikad se neće promijeniti, a ja ću dok ne umrem nastaviti praviti rupe u zidu.
Ko zna gdje se stvari završavaju? Stvari idu dalje. Takav je svijet. Shvatate šta hoću reći? Nisam siguran da se znam dobro izraziti. Riječi imamo, ali one nekad nisu dovoljne.
Colum McCann, Apeirgon, Buybook, Sarajevo, 2022.