Maknem slušalice iz ušiju, iziđem iz busa, krenem vijugavom cestom u planine. Na putu sretnem babu u crnini s košarom na glavi.
„Dobar dan“, kažem.
Ona se okrene za mnom i triput se prekriži.
Nakon nekog vremena zastanem da se odmorim: s drveća se otkidaju jabuke, kako koja padne na krov od crvenog crijepa, odskoči, padne na betonsko dvorište, raspukne se i snažno zamiriše. Sagnem se, provučem ruku kroz željeznu ogradu, uzmem polovicu jedne jabuke, jedem i hodam dalje.
Slušam kako se u daljini dolajavaju psi; iza brda pojavljuju se prvi zabati drvenih kuća: moje selo je iza dva sljedeća brda.
Stigao sam u mračnu predvečer; oblaci su bili crni i nisko: pritiskali su glavu.
Popnem se drvenim, svježe izribanim stepenicama, polako uđem, ugledam oca kako pri svjetlosti gole sijalice zamišljano sjedi uz djedov odar; kuhinja je bila najveća prostorija u kući pa je tu postavio mrtvog djeda.
Kad me vidio, polako je ustao i bez riječi dugo zadržao pogled na mojoj frizuri. Onda me pogledao ravno u oči: činilo se da bi me mogao zaklati tim pogledom.
Vani je sijevnula munja, pa još jedna, sijalica se neko vrijeme kolebala, žmirkala i ugasila se.
Onda se otac napokon u mraku pomaknuo, izvukao iz kredenca baterijsku lampu, posvijetlio u mene, pa u moju frizuru, kao da još ne može vjerovati, zavrtio je, zapravo otresao glavom.
Zakoračio je ponovno do kredenca, izvukao petrolejsku lampu, upalio žižak i pojačao ga: prostorija se zaljuljala u svjetlosti.
Pogledao sam u otvoreni lijes; djed je bijelom seljačkom plahtom bio prekriven preko glave, na prsima su mu ispod grube plahte mirovale ruke; kao da ih drži na onoj rupi od metka.
Otkrio sam mu na trenutak voštano lice: ispod brkova zamijetio sam osmijeh, lagan, gotovo nezamjetan, tek u kutovima usana.
Prišao sam mu bliže: čini se da je izdahnuo sretan; vjerojatno mu je dopizdio život: zato se valjda i upucao; bolestan nije bio, koliko znam, svaki je dan revno čuvao stoku u šumi iznad kuće, dva puta dnevno, ujutro i popodne.
Volio je čuvati stoku, legao bi pod grm, stavio ruke pod glavu i sa slamkom u ustima znao reći: „Samo da ne gledam onu budalu kod kuće.“
Pogledao sam još jednom njegove brkove pa ga pokrio.
Zbog tih brkova on i Staljin oduvijek su me podsjećali na morža. Iako, nije on imao nikakve veze sa Staljinom, niti su brkovi bili zbog Staljina, to su naprosto bili njegovi brkovi. Uostalom, mrzio je Ruse. Valjda zbog toga što mu je jedan brat poginuo u ustaškim jedinicama pod Staljingradom.
Djed je također bio ustaša; svi su u selu bili ustaše, osim jednog koji je iznenada odlučio otići u šumu k partizanima: otac mu se isti dan od sramote objesio na sjeniku. Djed je tvrdio da tijekom rata nikada nikoga nije ubio: vjerovao sam mu. No, jedan od djedove braće, najmlađi, ubijao je sve redom: muškarce, žene, starce, djecu.
Posebno je mrzio Cigane: običavao bi ih zajahati, zgrabiti za kosu, udarati petama u slabine kao mamuzama da požure uz brdo: kad bi ga doprtili do bezdane jame, gurnuo bi ih u nju.
***
„Ti si se u moga najmlađeg brata umetnul“, rekao je jednom djed, zureći zamišljeno u moju kosu. „Kad gledam tebe, ko da pred sobom gledam njega. Takvu je i on grivu imal.“
„Ali, dede“, rekao sam i zastao u igri. „On je ubijal ljude…“
Djed se trznuo, potom je gledao nekamo u daljinu.
„Ni’ on kriv“, izustio je. „To je kriva Sotona.“
***
Nedugo zatim uzeo sam iz mamine torbice džepno ogledalce, otišao u djedovu sobu. Vrata su bila otključana; ponekad ih je zaključavao. Nije vjerovao banci, pa je novac od penzije radije držao zaključan u ladici noćnog ormarića. Zakoračio sam s tim ogledalcem do djedova kreveta: iznad njega postavljena je uvećana, u drvo uramljena fotografija na kojoj su bila petorica muškaraca uslikana do pasa: djed i njegova četiri brata. Svi u odijelima i kravatama, tako poslagani, zapravo zbijeni, da se samo djedu, koji je prvi u redu, vide oba ramena.
Zadržao sam pogled na zadnjem u nizu, gotovo još dječaku; na djedovu najmlađem bratu.
Zurio sam čas u ogledalce čas gore u fotografiju; u bljedunjavo lice uokvireno crnom gustom kosom. Zatim opet u ogledalce; neki strah ispunio mi je noge.
Ja i najmlađi djedov brat sličili smo kao jaje jajetu.
***
Položio sam lagano ruku na rub djedova lijesa. Otac je prišao, maknuo mi grubo ruku s lijesa, digao pogled, ponovno pogledao frizuru.
„Šta sam ja tebi na telefon rekal?“, upitao je.
„Di je mama?“, pitao sam, pokušavajući izbjeći odgovor.
Otac reče: „Jesam rekal da mi takvi ne dolaziš na sahranu.“
Pogledao sam u djeda, kao da načas od njega tražim potporu.
Otac reče: „Propalico jedna, propal si na fakultetu, propal si u životu. Bolje da se i ti ubiješ.“
Opet nisam ništa rekao.
„Nakazo“, rekao je. „Ljudi mi se smijedu zbog tvoje kose. Ne mogu ni u gostionu zbog tvoje kose. Ne mogu živit zbog tvoje kose. A nemaš poštovanja ni prema mrtvima kad dolaziš takvi na sahranu.“
„Ded me volio“, prevalio sam preko usana. „Tebe je mrzio.“
Oči su mu se naglo uvećale.
„A ja tebe mrzim!“, vikne.
Onda me udari šakom u glavu.
Udarac je doletio iznenada, ali kao iz neke velike udaljenosti.
Posrnuo sam unatrag, uspravio se, u čudu ga promatrao.
Znao me često namlatiti, otvorenim dlanom po glavi, tako da mi je jednom krv tekla iz ušiju; nogom, štapom, remenom, nikad šakom. Možda zato što je računao da bi me kao klinca mogao šakom ubiti. Doduše, u zraku bi mu bila šaka, ali udarao bi me po glavi dlanom; nekome sa strane to je moglo izgledati, kad otvara i rastvara šaku, da mi duboko u glavu iz šake pokušava utisnuti neke jako važne misli.
Prišao je za pola koraka i ponovno zamahnuo: izmaknuo sam se, pa je njegova ogromna šaka poletjela u prazno. Sad je on posrnuo, onako težak, masivan, bokom očešao lijes s djedom koji se malo pomaknuo, sabio me u kut. Naglo me ščepao za kokoticu pa složio trijumfalan izraz lica, kao da me sad napokon ima u toliko čekanoj stupici.
“E sad ćeš platit za sve u životu!”, zamahnuo je odozgo šakom prema mojoj glavi: izmaknuo sam se, svejedno me zahvatio; šake su mi se naglo stisnule. Zubi. Oči. Kad je ponovno zamahnuo, udario sam ga iz sve snage nogom u jaja. Zastenjao je, odmakao se, iskolačio oči, zatim sam ga, unoseći se sav u taj pokret, tako da mi se kokotica potpuno raspala, pogodio šakom direktno u čelo. Zanjihao se, lijevo, desno, kao mehanička igračka, ali ostao je na nogama.
Gledao me zapanjeno, još zapanjenije nego kad je prvi put u životu ugledao moju kokoticu. Stisnuo je zube, a na vratu su mu se razgranale brojne crvene žile, nabujale do prsnuća. Rekao je, neobično tiho: “Izrode jedan, na vlastita oca si digal ruku.”
Zatim je ponovno navalio: šakama i nogama; izmjenjivali smo udarce, tukli se uokolo lijesa, preko lijesa, skoro smo ga prevrnuli; izgledali smo poput pijanih boksača.
U jednom trenutku zastane i vikne: „Sad si gotov, idem po sikiru!“
Pogodio sam ga još jednom precizno šakom u bradu pa nogom po nogama, posrnuo je i pao pored vrata; kad se skljokao, tražeći rukama uporište, kuća se do temelja zatresla. Vani je taman počela kiša. Okrvavljen je ležao i glasno stenjao. Onda sam ga počeo tući nogama, lijevom, desnom, gaziti, sve dok ga nisam izravnao s podom, jedva sam se zaustavio.
Izašao sam na kišu, krenuo cestom, počeo neobuzdano plakati.
Kosa mi je visjela, ruke su mi visjele, hodao sam cestom prema gradu kao nekakvo čudovište.
